Kumim te Bogom, veliki Bože, skloni sa svijeta životinje! Neka preostane sve od mačijeg roda, moje sirotinjstvo neka preostane, ali – skloni životinje. U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice, samo te molim, milosni Bože -skloni životinje. Skloni životinje, sa obronaka, skloni. Skloni životinje, preklinjem te Bože – ali mi ne diraj svinji ni vepra,
Category Antologija
Tužne su tvoje pronicljive oči. Ispituju dušu moju kao mjesec kada bi htio da pronikne more. Razgolitio sam svoj život pred očima tvojim od kraja, i ništa nisam sakrio ni zadržao. Zato me ne poznaješ. Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata. Da je cvijet,
Kako da zadržim dušu svoju da se k tvojoj ne vine? Kako bih je preko tebe uznio u visine? O, kako bih je skloniti htio uz nešto izgubljeno na dnu tmine, uz jedno mjesto, strano i tiho, čiji se talas ne bi raznjih’o kad se talasaju tvoje dubine. Al sve što dirne tebe i mene,
Prije mnogo i mnogo godina, U carstvu kraj mora to bi, Djeva je živjela koju su zvali Imenom Annabel Lee; S tek jednom je živjela mišlju: Da voli i da se volimo mi. Bio sam dijete i bila je dijete – U carstvu kraj mora to bi – Al više neg ljubavlju mi smo se
Iz dna tebe, na koljenima, dijete nas, tužno kao ja, gleda. Zbog tog života što će u njemu gorjeti, morat će da se vežu naši životi. Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih morat će moje ruke ubijati. Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji vidjet ću suze u tvojim jednog dana. Ja to ne želim, draga.
Kada me ti gledaš lijepa sam od sreće Ko trava dok po njoj kapi rose teku, Moje tašto lice prepoznati neće Ni visoke trske kad siđem na rijeku. Ja se svojih tužnih, jadnih usta stidim, I koljena grubih, i razbita glasa. Sada, kad si ovdje, i gledaš me, vidim Koliko sam jadna, gola do užasa.
Amparo, sama u pustome domu, sva u bijelom! (Polutar između jasmina i granata) Žubor fontana slušaš iz dvorišta i meki, žuti cvrkut kanarinca. S večeri gledaš u ptice kako drhte na kiparisu, dok vežeš lagano slova od svile na pokrovu bijelom. Amparo, sama u pustome domu, sva u bijelom! Amparo, kako mi je teško reći:
Svuda sam Te tražila Osim u svom srcu. Sve sam bila Osim Tebe. Potonule lađe su me vozile, Zmajske su me spilje zatvarale, Mutne su me vode ispijale. Mislila sam, to je cijena za Tebe. Nisam znala da se Ti poklanjaš onome Tko zna da ne može platiti. Svuda sam Te tražila, A Ti si
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato što sam mnoge ljubio, bolećiv, zato usput, ko što palim cigarete, govorim i šapćem zaljubljene riječi. “Uvijek” i “ljubljena”
Na to će Almitra: Pričaj nam o ljubavi. I on podiže glavu i pogleda ljude, a po njima polegnu tišina. I on progovori glasom silnim: Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vaš mač, skriven među perima njenim,