MOJA PO-ETIKA

Pitali su me neki mlađi ljudi koji pišu kako postati čitan pisac? Dobro ti je pitanje, jer postoje, nažalost i pisci koji nisu osobito čitani.
Nema nepogrešivog recepta da bi onaj koji piše postao čitan pisac, ali postoje kamenčići za mozaik kojim može biti popločan tvoj put do uspjeha. Imaj prije svega na umu da uspjeh nikada nije konačan, on traži neprestano dokazivanje.
Za početak, poželjno je da budući pisac osjeti dio patnje već u djetinjstvu, da je recimo iz okrnjene obitelji – ali to nikako nije uvjet koji će ga učiniti piscem. Prevelika doza nesretne mladosti učinit će ga patetičnim – a tada nema umjetnosti – sve postaje patologija, pa i njegova kreativnost.
Prije ičega budući pisac treba upoznati sebe, svoje mogućnosti. Ako je slučajno iz kompletne, harmonične obitelji – on je uspješniji. Pogotovo ako je u domu imao dobru knjižnicu. Pročitao sam desetine onih koje sam poznavao i čitajući ih vidio da se oni sami ne prepoznaju sebe u svom pisanju – to nisu pisci.
Budući čitan pisac mora čitati sve, čitati neselektivno, ali i selektivno, bilješke koje će voditi pri čitanju bit će sito kroz koje će se isfiltrirati njegov verbalni kapital, vokabular, erudicija ali i eklekticizam – kada jednom počne pisati. Uči se od najvećih – treba čitati klasike. Ne postoje velike i male književnosti u svakoj književnosti postoje veliki i mali pisci.
Kada taj budući pisac pročita prvu hiljadu knjiga neka pokuša napisati svoj prvenac, nitko mu ne garantira uspjeh, ali treba nastojati napisati što uspješniji prvenac – takav prvenac koji će ostati upamćen od onoga tko ga pročita pa makar on na neki način bio i neprijatelj, a ne prijatelj.
Ali u tom istrajnom čitanju nikako ne treba zaboraviti ljubav prema ljetpoti, prema humanizmu – inače slijedi kazna: čovjek postaje nepopravljivo mrtav za ljubav.
Neka zatim čita narednih hiljadu, tri, pet, sedam knjiga, neka ih sanja, neka sanja kako piše te iste knjige i – neka zapisuje svoje snove najmanje deset godina. Ako jednom čovjek počne zapisivati svoje snove – zapisivat će ih cijeli život. A literatura, beletristika nije ništa drugo do san pretočen u riječi.
Iz sanjanja će ga na vrijeme probuditi ljubav na koju će ga navesti fabule pročitanih knjiga. Neka ljubi, neka ljubi smjelo, drsko, bludno, nazaustavljivo, nesagorivo, neka ljubi i one osobe koje ga ne ljube (katkad je neuzvraćena ljubava katalizator kreacije), ali neka se ne vjenčava – jer piscu je potreban sveti mir, tišina, samoća (samoća nije isto što i usamljenost), potrebne su mu besane noći, samo ne od dječijeg plača, nego od izazova koji izvire iz pogleda na prazan papir koji mami da se na njemu ispišu slova. Potrebna mu je samoća beskrajne tihe noći, prigušena glazba, potreban mu je šum grada dok u svojoj mansardi ili podrumskom stanu kao mag sprovodi ceremoniju rađanja pjesme, pripovijetke, drame romana ili eseja.
Ako je slučajno voljena osoba blizu, moguća je pauza, samo treba paziti da se odmor ne izrodi u orgiju – onda više nema pisanja. Priznajem; može i vjenčan čovjek biti pisac, ali brak ga nježno i uspješno kastrira. Neki su genijalci: Dostojevski je znao napisati remek djelo, a onda je na nježnu moblu svoje žene posudio dragocjenosti i prokockao ih u Monte Carlu. Kakav sklad! Da imam dijete koje se ugleda na mene – dobilo bi priču o cijelom mom životu koja bi se završila ovako: ”Nemoj, jer ti nisi veća budala od mene.” A ako bi to dijete ipak poželjelo nadvisiti me u ludosti – moja duša bi se ponovo rodila u nekom njemu, ali bi i stradavala još jednom. Ima u svemu tome neko blaženo prokletstvo: čovjek je rođen za pisanje. Jer, potrebno je puno odricanja od svih ”blaga” ovog života da bi čovjek bio ono što želi: pisac = sloboda.
Treba naučiti gledati: gledati i osjetiti more, zrak, zvijezde, mladost, kristale, svoje srce, znati poljubac pretočiti u slap riječi koje drhte kako bi onaj koji čita te riječi poželio zadrhtati jednako kao i pisac dok je ljubeći pisao i pišući ljubio ljepotu stvaranja. Pri tome ne mislim da treba voljeti sebe u svojoj umjetnosti, nego isrkeno voljeti umjetnost u sebi.
Pisac ne smije biti suviše prisan sa drugim piscom; Balzac je skoro ignorirao Hugoa, a Tolstoj nije želio upoznati Dostojevskog kad su mu to predlagali. Ponavljam dva pisca ne mogu zajedno jer i dva stabla prave prejaku sjenu jedan drugome i jedno stablo obavezno uvene; sjetimo se pri tom gorostasa Thomasa Manna i patuljka Hermana Hessea koji je završio na Jungovoj klinici u Baselu, sjetimo se Artura Rimbauda koji je pobjegao od svog gay partnera Paula Verlainea i otišao se baviti trgovinom robova u Africi.
Podsjećam ima pisaca koji kadkada popiju, neka popiju jer treba piti onoliko koliko godi to pijanstvo Muzama i Parnasu, jer se ponekad uz piće javljaju muze koje igraju u piščevoj glavi i vode ga strelovito do klimaksa i poante njegovog djela onako brzo koliko brzo maligani u mozgu poete intoniraju raspoloženje.
Dobar, dakle čitan pisac treba dobro upoznati mitologiju, što više vjera, treba imati svoju originalnu mantru i mudru koja ističe iz najiskonskijeg dijela njegove duše, treba znati koje filozofe i psihologe na vrijeme odbaciti i što je najvažnije u javnom nastupu ne smije pripadati ni jednoj ideologiji, ni jednoj partiji, pokretu, instituciji – jer dobar pisac je uvijek individualista.
Kada objavi prvu knjigu nastaje blaženi pakao: pisac je postao književnik, ali treba smisao svog postojanja dokazati drugom knjigom – što je za neke vrlo teško. Otuda prava poplava ”pisaca” sa jednom knjigom. Zašto je to tako teško? Pa zato jer je za prvu knjigu imao četiri miliona godina; dakle onoliko koliko ljudski geni bilježe i pamete ono iskustvo koje stučnjaci poput Junga zovu kolektivno nesvjesno. A za drugu knjigu ima samo sebe samog, jer prva knjiga je od njega otpala kao sasušena krasta povijesti ljudske civilizacije.
Ne spominjem ovdje one koji su napisali nekoliko pjesama i misle da su pisci pošto su se prepoznali kao pisci u pohvalama onih koji ih u suštini ni ne shvataju. Mislim na one koji decenijama istrajno pišu sebe, ne samo zbog sebe – nego stoga jer imaju šta reći.
Postoji jedan pouzdan lakmus za prepoznavanje dobrog pisca: on oduvijek odiše nezadovoljstvom – jer nije uljuljkan svijetom, aktualnom politikom (čitaj: sranjem) i životom koji ga okružuje i koji mu se nudi. Upravo iz tog iskonskog nezadovoljstva pisac pišući stvara svoj univerzum, pretače svoje snove u javu gorčine zvane Umjetnost. Zato kada vidiš ”pisca” koji se smije poslije dvije čaše svog omiljenog pića – taj nije pisac, on je parodija sebe samog. Gorčina u piscu je ta koja čini njegovo pisanje pitko njegovim čitateljima. Možda nekome ovo zvuči paradoksalno, ali zar i sam život u svojoj suštini ne nosi vječnu klicu paradoksa?
Žene. Bez njih ipak nema pisanja. One otvaraju vrata spisateljskog raja. Muškarci, ako znaju mogu također to isto biti ženama – ali su vrlo rijetki kao ključevi uspjeha kod spisateljica. Ženu treba jednostavno voljeti bez ikakve logike, spontano, nesebično, jer one su zlatni rudnik ideja – samo čuvajte se njihove posesivnosti- ona je metan u tom njihovom zlatnom rudniku.
Književne promocije, premijere, kritičari – to treba ignorirati. Dobar pisac zna koliko vrijedi i živo mu se fućka i za njih, a i za izdavače koji od njega traže zaradu. S druge strane neki kritičari ne poimaju svu golgotu pisanja i po devizom ”nisam koka da snesem jaje, ali znam šta je mućak” donose svoje subjektivne sudove. Savršeno znaju teoriju, ali nemaju muda da napišu nešto iz svoje duše, samo kompiliraju sve estetike da bi ogadili pisca.
Pisati za ideju? Nikada. Ne postoji ideologija veća od slobode zvana Umjetnost. Zapravo postoje samo dva oblika slobode: Umjetnost i Ljubav – i one se uzajamno dopunjuju. Sve ostalo je vanitas vanitatum omnia vanitas.
Uzori? Uzori nisu Nobelovci, nego kako već rekoh najveći pisci, a ako su ujedno i Nobelovci, to govori da i ćorava koka zrno nađe, jer Nobelov institut do sada je zaboravio: Kafku, Prusta, Kiša, Tolstoja, Krležu, Horozovića, pa zašto ne bi zaboravio i tebe.
Patriotizam u pisanju? Čemu on? Patriotizam nije estetska kategorija. Pisanje je kozmopolitsko djelo koje pripada cijelom Svijetu a ne samo jednoj naciji. Pisanje nije sredstvo, nije ni cilj sam po sebi – pisanje je disanje pisca da bi opstao živ.
Kažu da pisac treba osmisliti besmisao svog vremena. Hm. Pisac je epoha sam za sebe čije pisanje žigoše apsurde života.
Boemština? Ona nije imidž, a da je potreba tad je lažna, ona je sticaj okolnosti, katkad šarmantna, katkad ogavna, zavisi od karaktera boema i onog tko u piscu vidi boema.
Dobar pisac je kao uspješan alkemičar: on takoreći, naizgled ni iz čega stvara blago: eliksir života = svoju besmrtnost, i kamen mudrosti = sva ljudska iskustva prekali u jedinstvenu, specifičnu spoznaju.
Ne treba pisca brinuti ako ga neke ideje proganjaju godinama i svaki put kada se vrati ideji i počne pisati ono već napisano mu izgleda kao smeće. Pa i stajsko đubre je smeće a plod daje. Nije samo analogija u pitanju. Valja čuvati sve one notese, papiriće započete radove sve početke – jer je početak pola posla. Jednom će se sasvim ”slučajno” pojaviti samo njemu prepoznatljiv detalj koji će biti ključ za to njegovo djelo.
Kada pisati? Pravi pisac piše uvijek: u hodu izvadi notes i zapiše osnovnu riječ koja će razviti čitav niz asocijacija kad kod kuće sjedne za stol pisati, pisac piše i u snu, kraj uzglavlja drži papir i olovku i kad ga san probudi – odmah mora zapisati nekoliko riječi inače je blago iz podsvijesti zauvijek i vrlo često neporatno izgubljeno, pisac piše i dok ljubi i dok priča i dok jede i dok gladuje, nažalost ili na radost – tada osobito dobro piše.
Moj skromni savjet je: pišite, ljubite i čitajte, put do zvijezda nije trnovit, nego paklen – tko iznjedri Ljepotu iz Pakla – zaslužio je Raj u svojoj duši, jer je poklonio Raj svojim čitateljima. Pisac će to osjetiti i tada mu neće trebati ni kritičari ni apaluzi.
Vrijednosti njegovog pisanja nisu izražene kroz teorije kritičara nego vrijeme koje provode čitatelji čitajući njegove knjige, koji se tim knjigama vraćaju i čitaju ih poslije nekoliko godina opet.
Pisao sam sve: pozeiju (za svoju dušu), pripovijetke, novele, romane, drame i u svemu tome imao uspjeha. Imao sam čak uspjeha i kad sam napisao jedan pornić pod pseudonimom koji mi je donio dovoljno love. Vrlo sam blizu filmskog i tv scenarija – imam ih nekoliko, ali vrlo je teško prodrijeti u svijet umjetnosti kad je ona industrija.
A onda, kad osjetiš, kad ti svi koji se razumiju u pisanje i pročitaju tvoj rukopis kažu da si napisao dobru knjigu dolazi glavni belaj: kako to objaviti?
Ja se oduvijek javljam urednicima isključivo putem e-maila. Većina njih usvojili su elektronsku poštu kao svoj modus, tim više što dobar dio izdavačkih kuća imaju svoje sajtove. Međutim lijeni su pročitati tekst sa ekrana i bolje im je slati pismo na papiru. Dakle, kad šaljem rukopise to isto činim preko e-maila, čak i ako je materijal obiman pa ne može stati u jedno pismo. Radije rukopis šaljem u dva-tri pisma nego da ga šaljem na CD-u. Treba imati na umu da kad neki poštari osjete da je CD u koverti rado će ti je otvoriti iz čiste radoznalosti jer misle da je u pitanju muzički cd. I kad ga otvore, kad se razočaaju jer nije Ceca ili Krleuša, onda bace ili čak unište CD.
Moje je pravilo nuditi uvijek rukopis najjačim izdavačima. Jer ako pošaljes nekom malom ili provincijskom izdavču načekat ćeš se sto godina, a moguće su i malverzacije i gluposti kalibra: “Tekst vam je dobar, ali bi trebalo prepraviti to i to, izbaciti to i to.” Ili još gore. Može ti se izdavač nikako ne javiti i odjednom tvoj rukopis osvane kao knjiga nekog XY! Hoću reći, oni si uzimaju za pravo biti neki cenzori i prepodavci krompira, jer za njih je tvoj tekst samo puka roba. U svakoj toj firmi je vlasnik kuce bog i batina u odnosu na svoje radnike, on neprikosnoveno, a priori odlučuje o svemu (pitam se zašto je zapošljavao urednike). Zapravo njegov urednik samo pročita ponuđene rukopise i predlaže gazdi a priori ono što je finansijski probitačno, npr. kao “piramide u Viskokom”. Šta ćeš, nije uvijek u pitanju umjetnička vrijednost.
Rukopis zapravo treba poslati na što više mjesta. Ako pošaljes samo jednom dok se on smiluje odgovoriti prođe ti vrijeme. Ovako, ako si poslao na deset mjesta vodiš paralelnu borbu sa izdavačima. Treba biti Cyrano de Bergerac i bar znaš da se boriš sam protiv svih.
Uvijek treba slati samo dio svog rukopisa, nikad integralan. Ja obično pošaljem oko 30-40 kartica teksta, što kompletniju biografiju i bibliografiju da vide da nisam od jučer u pisanju. Sve ostalo je čekanje. Čekanje Godota je mila majka! Poslije mjesec dana obično ne bude odgovora, pa ponovo pišem. Tad se urednik smiluje (ili kaže svojoj sekretarici da pošalje “standardno” pismo i odgovori u jednom redu: “Dobili smo vaš rukopis, ali smo opterećeni obimom rada, javit cemo vam se. Znate da je knjiga u krizi i da svi grcamo u dugovima.” Bog te mazo – što kaže Tale – kao da su najveći svjetski izdavači pa objavljuju ediciju nobelovaca i ne stižu se javiti tamo nekom tko je radio na svom rukopisu godinama.
Poslije tog čekanja zovem telefonom. Naravno teško je naći urednika jer on je uvijek prezauzet (sajmovi knjiga, promocije), zapravo još nije ni bacio oko na moj rukops, pa shvata da se ne može nespreman javiti. Poslije 5-6 poziva najzad se javi. Obično počne pametovati o tome kako je u kriza u izdavaštvu, kako nitko ne čita (a ja se pitam zašto se onda on bavi tim poslom), kako se nema para, pa me pita imam li ja kakvog sponzora koji će pripomoći izdavanju knjige itd. Onda mu kažem: “Molim vas odgovorite mi pismeno da li ste zainteresirani, ako niste ponudit ću svoj rukopis drugom izdavaču jer znam da je moje djelo zaslužilo da ga ljudi koji vole knjigu pročitaju.” Ta rečenica je mali ulitmatum i tada se obično odluče. Ako me ne odbiju, prihvate me kao preko neke stvari. Međutim i poslije toga ide sve kilavo, sporo, povuci-potegni da je to tuga i čemer. Za prozu u BiH potrebne su dvije recenzije, a za poeziju jedna. Ako je za prozu jedna recenzija pozitivna, a druga negativna, traži se treći recenzent. Napominjem to jer za to treba vremena. Za cijelo to vrijeme ja čekam, zivkam telefonom, šaljem mailove do besvijesti i znam da to njih izluđuje. Moraš ih gurati jer su užasno spori, neinventivni, pa zaboga – njima je knjiga samo krompir ili kupus ili paprika. Ima još jedan detalj: svi izdavači godišnje konkuriraju kod federalnog Fonda za izdavaštvo sa konkretnim tekstovima (naslovima i imenima autora) jer nerado daju svoju lovu kad se već mogu ogrebati se od drzave, krave muzare (nasljeđe iz socijalizma). Dakle u pismu im treba i to napomenuti (“molim vas dostavite moj rukopis konkursu Fonda za izdavaštvo BiH jer znam da ste u novčanoj krizi”) kako bi vidjeli da pisac nije mačiji kašalj. Time ih čovjek preduhitri da mu me postave ono pitanje: “Jeste li u mogućnosti pomoći nam finansijski, ili imate možda nekog sponzora?”
Ono što ja sebi najčešće ponavljam je: “Džennet je saburom prekriven”. Potrebno je zaista puno, puno živaca, istrajnosti i naravno: vjere u sebe samog.
Receznija za knjigu: ako imaš nekog da ti pogura tekst, nekog recenzenta (dakle afirmiranog pisca koji visoko kotira) pošalješ mu rukopis i zamolis ga za recenziju koju mu platis. 300-500 KM je zadovoljavajući honorar. Međutim postoje začarani krugovi pa ako ti je recenzent Taj-i-Taj, onda će knjigu kad izadje napasti Ovaj-i-Ovaj – ne zbog tvoje knjge – nego zato što ne voli tvog recenzenta. I dakle ako si ponudio tekst sa jednom pozitivnom recenzijom ti si olakšao izdavacu, (čitaj): uštedio si mu jednu recenziju i radije će prihvatiti tvoj tekst jer mu je ostalo više love za cugu.
Potpisivanaje ugovora: uvijek treba potpisati ugovor samo za jedno izdanje, dakle to treba biti formulirano u nekom paragrafu ugovora. Najbolje ga je potpisati osobno, a kod serioznih izadavaca to se može i faksom, oni neće zeznuti. I ugovor treba potpisati na što kraći rok. Dakle čim se rasproda prvo, konkretno izdanje od toliko-i-toliko primjeraka ti štampaš, tj. nudiš istom ili boljem izdavaču novo izdanje.
Tiraž: danas u BiH knjige (prvo izdanje) obicno imaju tiraž 500-1000 egzamplara. Nekad je čak bolje da je tiraž 500 jer će se lakše prodati i ubrzo je moguće drugo izdanje, a tada pisac može sebi podići cijenu novim ugovorom. Međutim ako tiskaš u osobnoj nakladi, dakle ako sam finansiraš najbolje je odmah otisnuti 1000 egzemplara.
Danas u doba Interneta najbolje je svoje knjige reklamirati preko neta. Staviš na bosanske sajtove interesantne dijelove svoga djela, navedeš izdavača i moliš nebo da se to rasproda. Ali nikad ne možeš biti siguran da li je izdavač štampao onaj broj knjiga koji je napisan u ugovoru ili više. Svaki će štampati više jer dobija popust od štamparije i tu ima svoj ekstra profit.
Ja sam svoje prve knjige jer su bile samizdat prodavao putem e-maila. Stavio sam reklamu na tri bosanska sajta i svoju e-mail adresu. Raja je naručivala, ja im prvo pošaljem knjige, a onda mi oni plate (pošalju novac u koverti) – i nitko me nije zeznuo. To je dobar način jer su mi se mnogi čitatelji javljali; a to je jedini način da pisac u dijaspori sazna što konkretno njegovi čitatelji misle o njegovim djelima.
Po svemu tome ispada da smo mi pisci, književnici na neki način moralne prostitutke; prodajemo dio svoje duše, i dobivamo onoliko koliko nam oni odrede. Doduše, BiH je zemlja u tranziciji, a mi smo “gastarbajeri” – pa se i jednima i drugima gleda kroz prste. Pravila nema – sve je dopušteno. Dakle – pišimo što nam je ćejf (ništa nije toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno) jer nas jebu oni koji manje vrijede od nas.

Sve je to puno bolje od mene rekao Danilo Kiš u svom “manifestu”

SAVJETI MLADOM PISCU:

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Vjeruj da si moćniji od generala, ali se ne mjeri s njima.
Ne vjeruj da si slabiji od generala, ali se ne mjeri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savjest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsjednut istorijskom hitnjom i ne vjeruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u “vozove istorije”, jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvijek na umu misao: “Ko pogodi cilj, sve promaši.”
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne vjeruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posjećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svjestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne vjeruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svjetova.
Ne vjeruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savjest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savjest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvijek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na vječnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se “užasavajuće dosljednosti”.
Čuvaj se lažnih analogija.
Povjeruj onima koji skupo plaćaju svoju nedosljednost.
Ne vjeruj onima koji svoju nedosljednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrijednosti: hijerarhija vrijednosti postoji.
Nagrade koje ti dodjeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Vjeruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Vjeruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamijenio ni za jedan drugi.
Nemoj dozvoliti da te uvjere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje “društveno koristan posao”.
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvjere da si stoga društveni parazit.
Vjeruj da tvoj sonet vrijedi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe riječi najmanje koštaju.
Tvoje su riječi najdragocjenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa svijeta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za “prosječnog čitaoca”: svi su čitaoci prosječni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne vjeruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne misli da su pisci “savjest čovječanstva”: vidio si već toliko gadova.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahtijeva veliku cijenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne istjeruj pravdu na konac: “s budalom se ne prepiri”.
Nemoj dozvoliti da te uvjere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vrijedi raspravljati.
“Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu.” (Karl Poper)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne vjeruj u “naučno mišljenje”.
Ne vjeruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbjegavaj ideološka opšta mjesta i citate.
Ne vjeruj u automatsko pisanje i “svjesnu nejasnost” – ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen “socijalističkog realizma” napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu “angažovana književnost” ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trijebili samo vaške a ne ljude – isti postupak kao gore.