ANTOLOGIJA

Antologija


Moja mala poetska antologija
  • We don’t need no education We dont need no thought control No dark sarcasm in the classroom Teachers leave them kids alone Hey! Teachers! Leave them kids alone! All in all it’s just another brick in the wall. All in all you’re just another brick in the wall. We don’t need no education We dont

  • Non! Rien de rien Non! Je ne regrette rien Ni le bien qu’on m’a fait Ni le mal tout ça m’est bien égal! Non! Rien de rien Non! Je ne regrette rien C’est payé, balayé, oublié Je me fous du passé! Avec mes souvenirs J’ai allumé le feu Mes chagrins, mes plaisirs Je n’ai plus

  • Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš. Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smješiš, dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova. Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti. Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš i mirisima crvenih pupoljaka

  • A koliko si imala ljubavnika? I gdje si sve s njima spavala? I što su ti govorili? I kako je kako je bilo? Daj mi mira. Čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje fotografije spremljene u kutiji od cipela, pisamca u vjernoj ljubavi sakrivena po manžetnama i u policama pod rubljem, prestani, prestani, idi

  • Čekaj me, i ja ću doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom. Čekaj me i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više. Čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka. Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj

  • Traži se izgubljeni prijatelj, Srbin. Traži se izgubljeni razum, Povjerenje. Traži se nestali brat, Bogumil. Traži se raščerečena majka, Domovina. Traži se silovana sestra, Kultura. Traži se proteza za, Ubijenu bosansku dušu. Traži se himna i zajednička nam, Zakletva. Traži se ljudsko korijenje u zemlji cvijeća i korova, Čovjek. Traži se izgubljena Vjera, U čovjeka.

  • Barbara bješe bijela boka Barbara bješe čvrsta, široka Barbara bješe naša dika. Barbara, Barbara, lipa ko slika. Kad si je vidio, gospe draga, kako je stasita sprijeda i straga, srce se strese ko val na žalu ko štandarac lagan na maestralu. To je lađa što rijetko se rađa to je prova staroga kova, to je

  • And now, the end is near, And so I face the final curtain. My friends, I’ll say it clear; I’ll state my case of which I’m certain. I’ve lived a life that’s full – I’ve travelled each and every highway. And more, much more than this, I did it my way. Regrets? I’ve had a

  • Otišao sam na trg ptica I kupio sam ptice za tebe moja ljubavi Otišao sam na trg cvijeća I kupio sam cvijeće za tebe moja ljubavi Otišao sam na trg željeza I kupio sam okove teške okove za tebe moja ljubavi A zatim sam otišao na trg groblja I tamo sam te tražio Ali te

  • Volim te uvijek, i kad se budiš, I kad na licu šminke nemaš, I kad si ljuta, i kad se čudiš, I kad bez mene na ples se spremaš, Uvijek te volim, hoću da znaš, Volim te, ne znam kako da odolim, U svakom slučaju te volim. Volim te kad si blijeda i sjetna, I

  • Imagine there’s no heaven It’s easy if you try No hell below us Above us only sky Imagine all the people Living for today… Imagine there’s no countries It isn’t hard to do Nothing to kill or die for And no religion too Imagine all the people Living life in peace… You may say I’m

  • Napisat ću ti pjesmu U kojoj će biti Sunce, vjetar i ti. Vrijeme će mirisati pred kišu. Žito će snivati Van Goga. Poljem ce svirati rijeka Iz roga zelenoga. Odjenut ću te u haljine tanke Tek tijelo da ti se sluti. U jednom će stihu lipa Svu pjesmu zapuhnuti. Hodit ćeš sva izvan sebe Od

  • Dušo moja i kada krenem tako bih rado da se vratim Ti ne znaš da je pola mene, ostalo s tobom da te prati. Ostalo s tobom da te ljubi dok budeš sama i bude zima, jer ja sam onaj koji gubi i prije nego išta ima. Dušo moja, ja ne znam više koliko dugo

  • Niko ne zna gdje je ona Malo znamo al je znano Iza gore iza dola Iza sedam iza osam I još dalje i još gore Preko gorkih preko mornih Preko gloga preko drače Preko žege preko stege Preko slutnje preko sumnje Iza devet iza deset I još dublje i još jače Iza slutnje iza tmače

  • Gospode, evo, na sedždu ti padam, Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom I molitve ti u stihove skladam, Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom !” Gospode, evo, na sedždu ti padam. Ti znaš da bijah nevin poput rose I poput lijera u proljeću ranom; Al’ ljudi, med što pod jezikom nose, Otrov mi dadoše

  • Tko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav Desiti – velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se

  • Govorila je u 9 gradova kako je govorila i da je razočarana što ju ništa o tome ne pitam jer me misli ne zanima A mislio sam na uputstvo za mrtve i umiruće Zašto pitati o onome što iz moje davne jave nosim Ali pitao sam dok su se kristali tuge gomilali: Gdje je bila

  • U Mostaru sam volio neku Svjetlanu Jedne jeseni Jao kad bih sada znao sa kim sada spava Ne bi joj glava, ne bi joj glava Jao kad bih znao ko je sada ljubi Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi Jao kad bih znao ko to u meni bere Kajsije još ne dozrele Govorio

  • Noćas se moje čelo žari noćas se moje vjeđe pote i misli moje san ozari umrijet ću noćas od ljepote. Duša je strasna u dubini ona je zublja u dnu noći plačimo, plačimo u tišini, umirimo, umrimo u samoći.

  • Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašće staroga imama; Kad tamo, u bašći, u hladu jasmina, S’ ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kada šeće i plećima kreće… – Ni hodžin mi zapis više pomoć

  • Kumim te Bogom, veliki Bože, skloni sa svijeta životinje! Neka preostane sve od mačijeg roda, moje sirotinjstvo neka preostane, ali – skloni životinje. U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice, samo te molim, milosni Bože -skloni životinje. Skloni životinje, sa obronaka, skloni. Skloni životinje, preklinjem te Bože – ali mi ne diraj svinji ni vepra,

  • Tužne su tvoje pronicljive oči. Ispituju dušu moju kao mjesec kada bi htio da pronikne more. Razgolitio sam svoj život pred očima tvojim od kraja, i ništa nisam sakrio ni zadržao. Zato me ne poznaješ. Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata. Da je cvijet,

  • Kako da zadržim dušu svoju da se k tvojoj ne vine? Kako bih je preko tebe uznio u visine? O, kako bih je skloniti htio uz nešto izgubljeno na dnu tmine, uz jedno mjesto, strano i tiho, čiji se talas ne bi raznjih’o kad se talasaju tvoje dubine. Al sve što dirne tebe i mene,

  • Prije mnogo i mnogo godina, U carstvu kraj mora to bi, Djeva je živjela koju su zvali Imenom Annabel Lee; S tek jednom je živjela mišlju: Da voli i da se volimo mi. Bio sam dijete i bila je dijete – U carstvu kraj mora to bi – Al više neg ljubavlju mi smo se

  • Iz dna tebe, na koljenima, dijete nas, tužno kao ja, gleda. Zbog tog života što će u njemu gorjeti, morat će da se vežu naši životi. Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih morat će moje ruke ubijati. Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji vidjet ću suze u tvojim jednog dana. Ja to ne želim, draga.

  • Kada me ti gledaš lijepa sam od sreće Ko trava dok po njoj kapi rose teku, Moje tašto lice prepoznati neće Ni visoke trske kad siđem na rijeku. Ja se svojih tužnih, jadnih usta stidim, I koljena grubih, i razbita glasa. Sada, kad si ovdje, i gledaš me, vidim Koliko sam jadna, gola do užasa.

  • Amparo, sama u pustome domu, sva u bijelom! (Polutar između jasmina i granata) Žubor fontana slušaš iz dvorišta i meki, žuti cvrkut kanarinca. S večeri gledaš u ptice kako drhte na kiparisu, dok vežeš lagano slova od svile na pokrovu bijelom. Amparo, sama u pustome domu, sva u bijelom! Amparo, kako mi je teško reći:

  • Svuda sam Te tražila Osim u svom srcu. Sve sam bila Osim Tebe. Potonule lađe su me vozile, Zmajske su me spilje zatvarale, Mutne su me vode ispijale. Mislila sam, to je cijena za Tebe. Nisam znala da se Ti poklanjaš onome Tko zna da ne može platiti. Svuda sam Te tražila, A Ti si

  • Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato što sam mnoge ljubio, bolećiv, zato usput, ko što palim cigarete, govorim i šapćem zaljubljene riječi. “Uvijek” i “ljubljena”

  • Na to će Almitra: Pričaj nam o ljubavi. I on podiže glavu i pogleda ljude, a po njima polegnu tišina. I on progovori glasom silnim: Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vaš mač, skriven među perima njenim,

  • Da nije ljubavi, da nije ljubavi, da nije ljubavi, ne bi svita bilo. Ni tebe ni mene, ni tebe ni mene, ni tebe ni mene, moja bajna vilo. Noćas mi se snilo, noćas mi se snilo, da je tvoje tilo kraj mojega bilo. Al’ me ti ne voliš, al’ me ti ne voliš, al’ me

  • Ako želiš ljubavnika Bit ću to što tražiš Ako ljubiš druge draži Na mom licu biće krinka Ako pak za srodnu dušu moliš Rukom me privlači Ili – ako voliš, mahnito istuci Ovdje sam Sasvim tvoj Ako šakom treba se potući I u ring ući Za ljekarom, ako srce zebe, Pregledat ću pomno Svaki dio

  • Sinoć je eksplodirao polumjesec kao dječiji balon . Po nebu se pojaviše bubuljice zvijezda kao ospice na licu afričkog dječaka krvave i zastrašujuće. Sinoć je nad Bosnom pukla crna mramorna ploča neba. Rasula se, garavim mrakom zatrpala pola planete. Pukla je Atlasova kičma pod njenim teretom. Dolazi vladavina mraka. Prelomila se jer je izgubila oslonac,

  • Ne daj se Ines Ne daj se godinama moja Ines drukčijim pokretima i navikama Jer još ti je soba topla prijatan raspored i rijetki predmeti Imala si vise ukusa od mene Tvoja soba divota Gazdarica ti je u bolnici Uvijek si se razlikovala po boji papira svojih pisama, po poklonima Pratila me sljednjeg jutra oko

  • Gledala si me svojim očima čistog zaborava Gledala si me preko ramena sjećanja Preko bludećih refrena Preko uvelih ruža Preko ismijane sreće Preko zaboravljenih dana Gledala si me svojim očima plavog zaborava Ti se ne sječaš više ničeg što je bilo O mnogo voljena Ni ljudi ni pejzaža Sve je nestalo u tebi kao u

Appearance
Layout
Element Style
Accent Color