Musa Ćazim Ćatić: TUBEI NESUH (Pokajanje jednog grijesnog pjesnika)
Gospode, evo, na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitve ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom !”
Gospode, evo, na sedždu ti padam.
Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu p’janom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo
Slaveć Bakha ko božansko biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonile se žene …
Vaj, teško je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur’ana, tvoje vječne riječi;
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve što može da savlada…
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada !
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri, mi stare vjere plamen! …
Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pod tvojom dobrotom –
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo, na sedždu ti padam! …