Djela

Antologije, poetike i intervjui
121078 korica

Znameniti Rimljani

UVOD

Otkako je Prometej (grč. Onaj koji misli unaprijed) ljudima dao vatru, naravno, misli se na vatru duha i žudnju za spoznajom, ljudi ne prestaju žeđati za nepoznatim i spoznajom istine. Oni koji su dovoljno dugo tragali za znanjem, shvate kao i pisac ovih redova da su primjer onog slavnog Sokratovog oksimorona: što više uče, uviđaju da sve manje znaju – jer je znanje beskrajno. Uzalud čovjek ima više neurona i sinapsi u mozgu nego što je zvijezda u Mliječnom putu. On je osuđen na vječno učenje i nikad nitko ni do kraja vremena neće naučiti sve, makar kraj vremena i svemira ne postojali.

Ali, siđimo s beskrajnih visina gnoze u sfere mogućeg i potražimo bit i smisao onog što je odredilo povijest čovječanstva. Možda je za nekog blasfemija moja tvrdnja da je jedno i pol stoljeće ljudske prošlosti odredilo i uvjetovalo razvoj kompletne ljudske civilizacije. Možda će me napasti visokoparni teoretičari i filozofi povijesti, međutim, meni je očito da je onaj period antičkoga Rima od Cezarove mladosti do kraja Julijevsko-klaudijevske dinastije, dakle vremenski razmak otprilike od stoljeća i pol, najvažniji za formiranje svih faktora koji su uvjetovali sve buduće uspone i padove svih društava, nacija i država zapadnog kruga civilizacije, ma gdje i ma kada oni postojali.

 

Dok sam radio na svom leksikonu eponima uočio sam da pojmovi izvedeni od imenica Cezar i August imaju znatno više eponima nego neka druga imena. Od imena Cezar pronašao sam deset eponima, a od August jedanaest. A budući sam još ranije shvatio da je neki pojam važniji i bogatiji time što ima veći broj eponima koji su od njega nastali, to je bio dokaz više koliku su ogromnu važnost imale te dvije osobe.

Pisati o Cezarovom životu isto je što i pisati o kasnoj epohi povijesti Republike u Rimu, a pisati o prebogatoj biografiji cara Augusta i njegove obitelji (bolje rečeno Julijevsko-Klaudijevskoj dinastiji) isto je što i pisati o usponu Rimskoga Carstva. Općenito, povijest Rima nije ništa drugo nego niz biografija bitnih figura koje su određivale smjer politike i civilizacije. Uostalom tako je skoro i s cijelom poviješću čovječanstva.

Rimsko carstvo je važno za razvoj svjetske civilizacije jer je iz njega proizašlo sve najbolje i sve najgore što postoji i dan-danas u životu i politici: predstavnički sistem, organizacija vojske, jedinstvo vjere (koje se doduše razvodnilo kad su carevi počeli prihvaćati orijentalne kultove), mecenat, napredak književnosti, nepotizam, urbanizam, mreža putova pošta, vodovod i kanalizacija, javna kupatila, vatrogasna služba, pedantno zapisivanje događaja, uplitanje ambicioznih žena u vlast, pravni principi koji su zakonski okvir svijeta te kodifikacija prava, i nikako zadnje, već možda i prvo: beskompromisna borba za vlast u kojoj se ne biraju sredstva itd. Sve je to vrlo primjetno već kod prve i najvažnije rimske dinastije koja je potekla od dva roda Julijevaca i Klaudijevaca i ženidbenim se vezama stopila u jednu.

Rim je ostavio ne samo Zapadu, već cijelom svijetu bogato naslijeđe koje je opstalo do danas, poslije više od 2000 godina. Ideja o svjetskoj državi objedinjenoj općim pravom nikad nije zamrla. Sjetimo se zamisli o svjetskoj imperiji Aleksandra III. Velikog, a poslije epohe Rima, ambicije Karla I. Velikog, pa Napoleona I., a danas je ta vječno živa ideja izražena u ambiciji Europske Unije. Svih tih stoljeća poslije pada Rima ljude je i dalje privlačila ideja (tada samo utopija) o ujedinjenom i mirnom svijetu-državi. Dobroćudno su mislili; ako može jedan grad (Atena, Korint, Sparta) biti država, zašto i cijeli svijet ne bi bio jedna država. Njegujući filozofiju, književnost, znanost i umjetnost stare arhajske, trojanske i helenističke Grčke i usavršavajući ih, Rim je učvrstio i ojačao temelje zapadne misli i kulturne tradicije te je eklektički spojio perzijski mazdaizam, mitraizam, kanaansko-asirsko-babilonski, a s njim i egipatski kult, a s judeo-/i/kršćanskom tradicijom oformio današnju svijest Europljana (a ekspanzijom Europejaca po svim meridijanima zemaljske kugle) i Svijeta. Latinski je jezik živio još dugo poslije pada Rima i mada se naziva mrtvim jezikom, on je i te kako živ jer je u osnovi svih romanskih jezika, ali i veliki je dio vokabulara germanskih jezika a u današnjoj praksi i znanstvenih pojmova u pravu, medicini, biologiji itd.

Ako je tezaurus konceptualno ustrojen leksikografski priručnik koji, različito od uobičajenih abecedno uređenih rječnika, uspostavlja asocijativne veze između pojmova i njihovoga konteksta, to jest između semantički povezanih riječi, onda je ovo i tezaurus. Jer, ako se spomene Cezar, neizbježna je asocijacija njegov najveći prijatelj, trijumvir Marko Antonije, a uz njih dvojicu i Kleopatra VII. koja je bila ljubavnica prvom, a supruga drugom velikanu. I onda se nastavlja odmotavati klupko od Cezara; Rubikon, kocka je bačena, Pompej, građanski rat, dođoh, vidjeh, pobijedih, Senat, smrt, August, pa opet građanski rat… – i sve je to povezano i vrti se ukrug, u beskrajnu spiralu od antike do današnjih dana…

***

Mada je riječ o povijesno vrlo važnom periodu, ovo nije povijesno djelo u strogo metodološkom smislu, mada se zasniva na rodoslovlju, a genealogija je povijesna disciplina. Ovo je više zbir rodoslovnih događanja i pripovjesti iz jedne epohe koja obiluje vječnim, tj. klasičnim detaljima i općim mjestima, kakve posjeduju mnoge obitelji, politički savezi od tada do danas.

Antički Rim, općenito, kao civilizacijsko povijesni fakt postojao je u tri politička oblika: 1. kraljevstvo od 753. – 509. pr. n. e., 2. republika od 509. – 28. pr. n. e. i 3. carstvo od 28. pr. n. e. – 476. godine n. e.

Budući je povijest Rima prebogata dešavanjima i likovima, ono što je prelomno u dešavanjima na Apeninskom poluotoku i Mediteranu jeste doba građanskih ratova, uspon Cezara i epoha careva Julijevaca-Klaudijevaca u kojoj su se oni nesmiljeno borili za prestiž, konkretnije – za vlast.

Julijevci (lat. gens Iulia) su stari rimski patricijski rod koji prema predaji potječe iz Albe Longe, od praoca Jula. Najbitniji predstavnici Julijevaca koji su vladali bili su: Cezar (konzul i diktator), te August (kojega je posvojio njegov praujak Cezar).

Klaudijevci (lat. gens Claudia), je patricijska i plebejska obitelj koja se granala u dva bratstva: patricijsko, s pridjevkom Pulcher i plebejsko, zvano Marcelli. Iz patricijske obitelji su potekla četiri cara, te nekoliko državnika i vojskovođa, koji su dali značajne prinose širenju rimske moći i utjecaja. Od Klaudijevaca su carevi: Tiberije, Kaligula, Klaudije i Neron, ali svi su oni imali u sebi i julijevske krvi, budući su svi, kao i August potomci Julija Cezara, tj. njegove pranećakinje Oktavije Mlađe.

Kao dinastija Julijevci-Klaudijevci su vladali Rimom; prvo kao republikom, od dolaska Julija Cezara na vlast, a onda i Rimskim Carstvom. Iako je Cezar ubijen u atentatu, Rimska Republika je od 27. pr. n. e. formalno postala Carstvo. Julijevci-Klaudijevci su vladali Carstvom do 68. godine kad se zadnji car te dinastije Neron naredio svome robu da ga ubije.

U knjizi je obrađeno 536 likova iz 22 roda (ili dinastije) te epohe. Mada je u nekim slučajevima opis nečijeg života stao u svega pet redova čak je i on dovoljno interesantan da čini priču za sebe, a u odnosu s drugima, čini barem kamenčić u beskrajnome mozaiku galerije karaktera koji nam pričaju o strasti, ambiciji, volji, ljubavi i mržnji. I zaista, budući je svačiji život roman za sebe, u lepezi likova koji nisu fiktivni, već su stvarno postojali, njima su dominirale intrige, osvete, ubojstva, incest, mito, afere, prevare, iznude, paktovi, korupcija, licemjernost, laži, trovanja, vijernost, istrajnost, egoizam i ideali… Bila je to živopisna pozornica kako ju je lucidno okarakterizirao na samrti car August.

Brak u patrijarhalnom društvu u prošlosti manje je bio izraz bliske emotivne veze, a više je potreba za sigurnošću i savezom, u početku prijateljskim, a kasnije političkim savezom. Obiteljske veze: kumstvo, posvojenje, brak – postali su u Rimu sredstvo a ne cilj za osiguranje uspjeha u političkoj karijeri. Koliko je jaka bila ta Augustova (a to je naučio od Cezara) metoda sklapanja saveza (čitaj trijumvirata), govori i činjenica da je August suvereno vladao skoro pola stoljeća u relativnom miru tako da se Carstvo uzdiglo, tako da iza njega, svi njegovi nasljednici, njih četvorica, nisu uspjeli tu epohu upropastiti ni za pola stoljeća poslije njegove smrti. Dapače, Carstvo je bilo tako dobro uređeno da je svim dekadentnim carevima uz svu njihovu rastrošnost i ludost trebalo skoro pet stoljeća da ga razvale.

***

Vratimo se vodećoj figuri kasnog doba Republike, Cezaru. Poznato je da je on svoje porijeklo izvlačio iz najslavnijih besmrtnih i smrtnih junaka i bogova grčke i rimske mitologije. Koga više zanima mitologija može sve ovo proučavati u leksikonima grčko-rimske mitologije. Međutim, nas zanimaju povijesni likovi i zato ćemo pratiti ono što su zapisali Apijan, Dion, Livije, Plutarh, Svetonije, Tacit i drugi, noviji i suvremeni svećenici muze povijesti – Klio.

Sakupljajući genealoški materijal za ovo djelo, a ono mi nije prvo, bilo mi je jasno da će čitatelju biti katkad vrlo teško vizualizirati malo složenije rodbinske odnose, te sam odlučio uz tekstove praviti i shematizirana, vrlo jasna rodoslovna stabla obitelji, rodova i dinastija o kojima pišem, kako bi čitatelj lakše pratio likove i njihovo srodstvo u odnosu na druge osobe.

Rodoslovna stabla julijevskih i klaudijevskih, a i nekih drugih obitelji i dinastija u tekstulanom odjeljku su vrlo pojednostavljena, a kasnije, kad čitatelj čitajući uđe u nepregledni labirint bračno-obiteljsko-rodbinsko-političkih veza, onda će se moći upustiti u analiziranje složenijih i zamršenijih rodoslovnih karata koje su na kraju knjige.

***

Činjenica koja vjerojatno stvara najveću zabunu kod čitatelja koji se prvi put sreće s povijesnim likovima tog doba jesu su slična i identična imena. Bit problema leži u tome što je u Rimu postojalo samo osamnaest muških osobnih imena. Puno je muškaraca koji su se zvali Antonije, Julije, Klaudije ili Lucije. Ali i puno je žena koje su se zvale slično: Antonija, Cecilija, Emilija, Julija, Klaudija, Kornelija ili Livija. Lično ime kod Rimljana najčešće i nije bilo toliko važno za razlikovanje od druge osobe s istim imenom koliko je bilo važno ime roda (lat. gens), dakle gentilno ime. Mada se u povijesno-znanstvenim radovima koriste kratice latinskih imena autor je namjerno pisao puna imena, računajući na onaj dio čitateljstva koja se prvi put sreće s njima.

Zato se mora napomenuti: muška su se imena sastojala iz tri djela. Iza osobnog imena (lat. praenomen), npr. Marko, ide ime roda (lat. nomen gentile) Antonije, što znači da je pripadao rodu Antonijâ, a onda i nadimak (lat. cognomen) koji je označavao osobinu, vrlinu ili manu. Tako imamo: Marko Antonije Orator (Govornik). Ali postoji i Marko Antonije Kretik (osvajač Krete), a on je sin Oratorov, kao što je to bio i Marko Antonije Hibrida, a postoji i sin Marka Antonija Kretika – Marko Antonije Trijumvir, a on je najpoznatiji jer je bio Cezarov štićenik, pa zapovjednik konjaništva, pa Cezarov zamjenik, a kasnije muž sestre cara Augusta, Oktavije Mlađe, a i muž zadnje egipatske kraljice Kleopatre VII. s kojom je imao čak četvoro djece.

Sve ovo je važno jer se pri poretku slaganja likova u leksikonu išlo uglavnom za imenovanjem osoba po onome što ih razlikuje od ostalih, po nadimku, jer su po njima bili najpoznatiji. Ako u tekstu piše Cezar, treba odmah znati da se podrazumijeva onaj, „glavni“ Cezar pored svih ostalih koji su prije, a i kasnije nosili to ime. Znači misli se na onoga koji je pokorio Gale, započeo građanski rat kad je prešao rijeku Rubikon, izrekao sentencu „Veni, vidi vici.“, koji je imao ljubavnicu Kleopatru i koji je na kraju ubijen u Senatu. (Uzgred, svi Julijevci prije našeg Cezara a koji su imali nadimak Cezar numerirani su rimskim brojevima samo zato da bi ih čitatelj koji se prvi put sreće sa svima njima, lakše razlikovao. U životu oni nisu nosili te oznake, npr. Cezar I. i sl.) Isto se odnosi i na Pompeja (Velikog), Antonija (trijumvira), Sulu (diktatora, Agripu (vojskovođu), Nerona (cara; pored svih njegovih rođaka koji su se zvali Neron), itd. Kad je u pitanju car August, najčešće je korišteno samo to njegovo ime (tj. nadimak) po kojem je poznatiji, jer nisam htio stvarati zabunu kod najveće većine onih koji ne znaju da su Oktavijan i August jedna te ista osoba.

U svakoj natuknici se samo prvi put ističe redni broj vladara, npr. Mitridat VI. i u nastavku teksta se uglavnom ne piše jer se zna da je to ta osoba.

Kod dva Bruta; za Marka Junija sam koristio njegov obiteljski nadimak Brut, a za Decima Junija Albina sam koristio Decim.

Kada je u tekstu neko osobno ime napisano u kurzivu: Cezar, Agripa itd., to znači da obavezno treba pogledati natuknicu s tim imenom jer se ta natuknica i ona koju treba tek pročitati – uzajamno nadopunjuju.

Sve natuknice u kojima su obrađeni RODOVI, otisnute su velikim slovima, a zatim su kronološki (po redoslijedu rađanja i/li pojave na životnoj sceni) obrađeni svi važniji članovi toga roda, osim najistaknutijih. Najvažnije osobe svoga roda su obrađene zasebno jer su toliko značajni da nadilaze po važnosti cijeli svoj gens i zaslužuju posebno mjesto. Isto se odnosi i na sve careve Julijevsko-klaudijevske dinastije, kao i za najznačajnije članove pojedinih rodova. Npr. u slučaju rodova:

ANTONIJI – …općeniti tekst o tom rodu…

Marko Antonije Orator – …djed trijumvira Marka Antonija…

Marko Antonije Kretik – …otac trijumvira Marka Antonija…

Marko Antonije Hibrida – …brat trijumvira Marka Antonija…

Gaj Antonije – …brat trijumvira Marka Antonija…

Lucije Antonije –…brat trijumvira Marka Antonija…

Marko Antonije Antil – …sin trijumvira Marka Antonija…

Jul Antonije – …sin trijumvira Marka Antonija… itd…

Kao što se vidi u ovom poretku nema glavnoga; trijumvira Marka Antonija. Budući je on dovoljno poznat i po važnosti u povijesti se izdvaja iznad svih svojih prethodnih i potonjih srodnika, on je obrađen zasebno i iscrpnije nego ostali, pod natuknicom ANTONIJE. To sam činio i kad su bile u pitanju i druge velike figure rimske povijesti (a imali su istoimene srodnike ili sinove): CEZAR, POMPEJ, SULA itd.

Ili, kada su u pitanju natuknice s identičnim ženskim imenima:

JULIJA – …općeniti tekst o njima…

Julija Cezaris – …supruga Gaja Marija, a tetka Julija Cezara…

Julija Antonija – …majka trijumvira Antonija…

Julija Cezaris – …kći Cezara i supruga Pompeja…

Julija Cezaris Starija – …starija (od dvije istoimene) sestre Cezara…

Julija Cezaris Mlađa – …mlađa sestra Cezara i baka cara Augusta…

Julija Starija – …kći cara Augusta…

Julija Mlađa – …kći Julije Starije, Augustove kćeri…

Natuknice su složene uglavnom abecednim redom. Međutim, onda kada je u pitanju poredak kod članova rodova i velikih dinastija s više identičnih imena kao što su npr. osobe koje su u svom imenu imali i nadimak „Cezar“ ili su se žene zvale Julija, svi su obrađeni na jednom mjestu i kronološki – od prvog najstarijeg u povijesti poznatog člana obitelji do najmlađeg. Tako je učinjeno s Antonijevcima, Domicijima, Druzima Julijevcima, Klaudijevcima, Lepidima, Libonima, Mesalama, Pompejima, Sulama itd. To je učinjeno namjerno, zbog lakšeg snalaženja među svim tim imenima i zbog razlikovanja i usporedbe osoba s istim imenom. Isto tako, manje poznate dinastije, kao što su hebrejski Hasmonejci i njihovi nasljednici Herodovci, zatim Lagidi i Seleukovići, te Arsakidi i Artaksidi – obrađeni su na jednom mjestu i kronološki.

Kronologija i genealogija u antičkoj Armeniji često je vrlo nejasna i samim tim nerazumljiva, i opcije koje su zvanično usvojene su kombinacije više kronologa i genealoga Toumanoffa, Langa, Chaumonta, i Settipanija koju su oni predložili, ali je nisu kategorički zastupali. Imena su najčešće predstavljena u transliteracija od standardnih armenskih oblika na engleski, njemački i francuski, a zatim približeni grčkim oblicima, npr. ime (armenski) Mihrdat > (grč.) Mithradates > (hrv.) Mitridat. Isto tako variraju brojevi iza imena kraljeva što stvara posebnu pomutnju.

 

(Nekoliko inserata:)

 

Agripina Mlađa / Julija Agripina / Agripinila – (Agrippina Minor / Julia Agrippina / Agrippinilla – Mala Agripina), a nakon 50. god. i kao Julija Augusta Agripina (Iulia Augusta Agrippina). Rođena je 15. godine – ubijena 59. godine. Agripina je bila kći vojskovođe Germanika i Agripine Starije, koja je kći vojskovođe Agripe i Augustove kćeri Julije Starije. Imala je tri brata: Nerona Cezara, Druza Cezara i budućeg cara Kaligulu i dvije sestre Juliju Druzilu i Juliju Livilu. Dva najstarija brata i majka pali su kao žrtve intriga pretorijanskog prefekta Sejana. S trinaest godina (28. god. n. e.) se morala udati po naredbi cara Tiberija za svog rođaka s očeve strane Gneja Domicija Ahenobarba i rodila je sina, budućeg cara Nerona. Istovremeno njen je brat Kaligula održavao incestne veze sa svim sestrama. Posebno je favorizirao Juliju Druzilu, ali poslije njene smrti njegov odnos prema ostale dvije sestre se izmijenio i u to vrijeme je po suvremenicima navodno počeo ludjeti. Agripina i Livila su 39. godine sklopile zavjeru protiv Kaligule s Markom Emilijem Lepidom koja je bila poznata kao „Zavjera tri bodeža“. Cilj je bio da se Lepid dovede na prijestolje, a Kaliguline sestre su navodno bile Lepidove ljubavnice. Ali Lepid je uhapšen i izveden pred sud na kome ga je Kaligula optužio za preljubu. Car je kao dokazni materijal pokazao i pisma u kojima su urotnici pisali kako će ubiti cara. Lepid je osuđen na smrt, a Livila i Agripina na progonstvo na Poncinske otoke. Kaligula je rasprodao njihovo pokućstvo, nakit, robove i oslobođenike. U januaru 40. godine Agripinin suprug Ahenobarb je umro od edema, a mali Neron je lišen nasljeđa i poslan da živi s očevom sestrom Domicijom Lepidom Mlađom. Ipak, godinu dana kasnije 24. I. 41. Kaligula, njegova supruga Milonija Cezonija i kći Julija Druzila pobijeni su u zavjeri, a novi car je postao Agripinin stric Klaudije. Po dolasku na prijestolje, Klaudije je naložio da se Agripina i Livila vrate iz progonstva. Livila se vratila svom suprugu, a Agripina svom otuđenom sinu. Budući joj je prvi muž umro, Agripina se beskrupulozno pokušala približi vojskovođi Galbi (budućem caru), ali on nije pokazivao interes za nju budući je bio vjeran ženi Emiliji Lepidi. Jednom prilikom Galbina punica je pred velikom grupom udatih žena javno ukorila Agripinu i udarila joj šamar. Car Klaudije je Neronu vratio njegovo nasljedstvo i uredio je da se Krisp Gaj Salustije Pasijen razvede od Domicije Lepide Starije i oženi Agripinom. Krisp je bio poznat, utjecajan, prepreden i moćan čovjek koji je dva puta bio konzul. Međutim, taj Agripinin drugi suprug Krisp umro je 47. godine, ali se već na sprovodu pročulo da ga je Agripina otrovala kako bi se dočepala njegovog bogatstva. Tad je postala ljubavnica utjecajnog dvorskog oslobođenika Palasa. Već poznate kalkulacije oslobođenika za četvrtu carevu ženu su poznate, a neki povjesničari to tumače ne spajanjem dva krila dinastije u jedno, već želju Senata da mogući brak Klaudija i Agripine najzad izmiri Julijevce i Klaudijevce čiji je korijen sukoba ležao još u periodu nakon Germanikove smrti, kada je njegova udovica Agripina Starija pokušala okrenuti situaciju protiv cara Tiberija. Klaudije i Agripina su se vjenčali 49. godine na opće nezadovoljstvo i dvora i naroda. Ali brak je bio i dio Agripininog vlastoljubivog plana da svoga sina Nerona dovede na prijestolje. Brzo je uklonila svoju rivalku Loliju Paulinu koja je bila jedna od kandidatkinja za suprugu cara. Optužena je za crnu magiju i naređeno joj je da se ubije. Pred Agripininu udaje za Klaudija, careva kći Oktavija je bila zaručena s Lucijem Junijem Silanom, ali su zaruke raskinute zahvaljujući Agripininoj spletki s konzulom Vitelijem koji je optužio Silana za incest sa sestrom Junijom Kalvinom. Klaudije je raskinuo zaruke i natjerao Silana da se odrekne svih funkcija da bi na dan Agripinine udaje za cara Silan izvršio samoubojstvo, a Junija je Kalvina 49. godine protjerana iz Italije. Silanova tragedija je produbljena 54. godine, kad je bez Neronovog znanja, Agripina naredila ubojstvo Silanovog starijeg brata Marka Junija Silana da bi bila sigurna da joj se on neće osvetiti zbog smrti svoga brata. Vjenčanjem za Klaudija, Agirpina je postala najmoćnija žena na svijetu i usput, maćeha Klaudijevoj deci iz prethodnih brakova. S dvora je uklonila sve za koje je sumnjala da su bili privrženi bivšoj pokojnoj carici Mesalini, a prva je bila Neronova tetka, a Mesalinina majka – Domicija Lepida Mlađa. Ambiciozna, nemilosrdna, nasilna i bahata uspjela je da joj Senat 50. godine dodijeli titulu auguste koju nikada ranije ni jedna žena nije uživala za života svog supruga ili sina. Iste je godine Klaudije iskazao počast Agripini time što je na mjestu Naselja Ubijaca osnovao rimsku koloniju i dao joj ime Colonia Claudia Ara Agrippinensis ili Agrippinensium (Köln) budući je Agripina rođena u tom mjestu. A te joj je godine uspjelo izvesti smjenu komande pretorijanske (careve) garde; umjesto Rufrija Krispina, za prefekta je postavljen Sekst Afranije Bur. Kao vrlo uspješan manipulator, uvjerila je Klaudija da adoptira njenog sina koji je usvojenjem 50. godine dobio ime Neron Klaudije Cezar Druz Germanik i time je priznat za prijestolonasljednika. Neron je zaručen s Klaudijevom kćeri Oktavijom, dok je Agripina uredila da filozof Seneka bude opozvan iz izgnanstva kako bi bio odgajatelj Neronu. Agripina je koristila sve raspoložive poteze kako bi Klaudijevog sina Britanika otuđila od oca i kako bi ga lišila nasljedstva. Tako je 51. godine naredila pogubljenje Britanikovog odgajatelja Sosibija zato što joj se ovaj javno suprotstavio i pritom nije krio bijes zbog Neronove adopcije. Kad su se Neron i Oktavija vjenčali 53. godine, Klaudije se izgleda pokajao zbog tog braka i usvajanja Nerona. Agripina je vidjela da Klaudije počinje pripremati Britanika za nasljednika i odlučila ga je eliminirati te ga je otrovala pečurkama koje je osobito volio, a u čemu joj je pomogao carev pregustator Halot. Prvih mjeseci Neronove vladavine Agripina je uspijevala kontrolirati njegove političke poteze jer je napravila namjesništvo zajedno s prefektom Burom i Senekom. Kao svećenica kulta deificiranog Klaudija, dozvoljeno joj je da posjećuje senatske sjednice, ali, ipak iza zavjese. Kad je Neron započeo vezu s oslobođenicom Klaudijom Aktom, koju nije odobravala, postepeno je gubila kontrolu nad sinom, pa je počela favorizirati Britanika s namjerom da njega proglasi carem, ali je sin bio brži: Britanik je na jednoj gozbi otrovan. Tada je počela borba za vlast između majke i sina koji su ranije po nekim izvorima imali čak i incestnu vezu. Za početak ju je sin 55. godine izbacio iz palače, lišio svih počasti i ovlaštenja, ukinuo njene gardijske odrede i otpustio Palanta, čime je Agripina izgubila skoro sav autoritet. Neron je odlučio ubiti majku upravo kada je Agripina odlučila zavjerom dovesti na prijestolje Gaja Rubelija Plauta, praunuka cara Tiberija. Pokušao ju je tri puta otrovati, ali je ona svaki put na vrijeme uspjela uzeti protuotrov. Zatim je pokušao ubiti mehaničkim baldahinom iznad njenog kreveta. I taj pokušaj je propao pa je car naručio takav brod na kome se kabina trebala urušiti ili se sav brod trebao potopiti. Naredio je da se napravi takav rasklopiv brod i mada je bila svjesna da se nešto sprema, Agripina je ipak isplovila brodom. Pri putovanju umalo je nije ubio pad gornje palube. Kako brod nije potonuo, potopila ga je posada. Kada se plan izjalovio i kada je Neron saznao da je njegova majka preživjela brodolom, Neron je naredio da Agripinu ubiju a da se cijeli slučaj prikaže kao samoubojstvo.

K L A U D I J E – (Tiberius Claudius Neron /po rođenju/, od 4. n. e. Tiberius Claudius Nero Germanicus, kao car Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus) Rođen je u Lugdunumu – (Lyon), Francuska, 1. VIII. 10. pr. n. e. – otrovan u Rimu 13. IX. 54. Bio je četvrti car Rima i vladao je od 24. I. 41. do smrti. Otac mu je bio Neron Klaudije Druz Germanik / Druz Stariji mlađi brat cara Tiberija, vojskovođa i osvajač Germanije te je dobio nadimak Germanik (koji je prešao na njegovog mlađeg sina, vojskovođu Germanika), a majka mu je bila Antonija Mlađa, kći trijumvira Antonija i Augustove sestre Oktavije Mlađe. Skoro cijelo djetinjstvo patio je od dugotrajnih bolesti tako da je emotivno i tjelesno toliko oslabio da ga ni u zrelijim godinama nisu smatrali sposobnim ni za kakvo državno ili privatno zvanje. Čak i kad je postao punoljetan bio je pod nadzorom i vodstvom odgojitelja koji je nekoć bio konjušar i kojeg su mu namjerno dali kako bi ga taj pod svakojakim izlikama što okrutnije mučio. Uza sve te probleme Klaudije je bio vrlo suptilanog karaktera i bavio se književnošću od rane mladosti vrlo marljivo, a često je od svake vrste objavio prve pokušaje ali mu ni to nije pomoglo da stekne neki ugled niti da u javnosti pobudi veću nadu u svoju budućnost. Imao je problema i sa svojom obitelji, sama njegova majka Antonija govorila je da je on nakaza od čovjeka koju priroda nije dovršila, nego samo započela. Primjer koliko ga nije voljela je i to kada je nekoga htjela ukoriti zbog tupoglavosti, govorila bi: „Taj je luđi od mog sina Klaudija!“ Njegova baka Livija, Augustova supruga, prezirala ga je do ignoriranja i s njim je pričala vrlo rijetko, samo kada ga je trebalo ukoriti ili opomenuti. Jednom prilikom, kada je njegova sestra Livila Julija načula slučajno od auspicija da će on jednom biti vladar, proklela je javno i glasno takvu sudbinu rimskoga naroda. Svoju političku karijeru je započeo s vladavinom Kaligule u 37. godini kad je bio skupa s njim konzul, ali svega dva mjeseca. Na vlast je došao sasvim slučajno. Kada su urotnici od Kaligule uklanjali ljude pod izlikom da car želi biti sam, bio je i Klaudije s ostalima isključen pa se zavukao u vrtnu kućicu. Prestrašen viješću o carevoj smrti odšuljao se do obližnje terase i tamo se sakrio među zastore kojima su bila pokrivena vrata. Tom terasom slučajno je trčao jedan vojnik koji je vidio njegove noge pa, želeći vidjeti tko je to, prepozna ga, izvuče silom i pozdravi ga kao novog cara. Vojnici ga pozdraviše i na nosiljci odnesoše u svoj tabor. Nakon što se primirio i shvatio što se događa i o čemu se radi, Klaudije je dopustio da se vojnici u zboru zakunu na njegovo ime i obećao je svakom vojniku nagradu. Mada nije bio prvi car koji je vjernost svojih vojnika nagradio novcem (donativ) bio je vrlo rado primljen. Brinuo se o svojim precima i iskazivao im je dužno poštovanje; niti jednu kletvu nije smatrao svetijom i nije češće upotrebljavao od zakletve Augustom. Za baku Liviju se pobrinuo da bude proglašena božicom. Svojim je roditeljima priređivao javne posmrtne svečanosti a svom ocu, na njegov rođendan i cirkuske igre. Na uspomenu na svoga brata Germanika kojeg je svakom prilikom slavio, dao je prigodom natjecanja u Napulju prikazati i jednu grčku komediju. Tiberiju je dao dovršiti mramorni slavoluk pokraj Pompejeva kazališta koji mu je nekad odobrio Senat, ali je ostao nedovršen. Što se tiče njegovih odlikovanja bio je umjeren i skroman; odbio je ime imperator i otklonio sve nepotrebne prevelike počasti. Tako je svadbu svoje djece slavio kućnom svečanošću. Bio je i vrlo razuman i uljudan čovjek. Jednom prilikom kad su k njemu dolazili pučki tribuni dok je predsjedao sudom, ispričavao im se je zbog tijesnog prostora i što su morali stajati dok ih je saslušavao. Tako je u kratko vrijeme stekao toliko ljubavi i odanosti da je narod jednom na vijest da je car na putu u Ostiju ubijen počeo proklinjati vojsku i njegovu stražu te se nije umirio sve dok jedan činovnik nije s govornice javio da je car živ. Uza svu tu ljubav naroda, nije bio pošteđen zasjeda i urota nekih građana pa i čitavih stranaka. Tako je neki čovjek iz naroda bio zatečen duboko u noći s bodežom kod njegove spavaće sobe. Čak nije bio ni pošteđen urote protiv svoje vlasti ali ju je on uspješno uspio ugušiti. U njegovoj vladavini osvojena je Mauretanija a i Britanija koje je organizirana kao provincija. Konzulat je vršio još: 42., 43., 47. i 51. godine. Obavljao je i sudačku dužnost veoma revno, i kao konzul, ali i izvan te službe. Nije se uvijek striktno držao zakonskih propisa, strogost njegove presude odlučivalo je njegovo raspoloženje, pa su katkad njegove osude bile vrlo čudne (na sudu je netko viknuo da krivotvoritelju treba odsjeći ruke, on je poslušao i doveo krvnika s mačem). Zbog takvih postupaka pao mu je ugled i počeo je biti predmet prezira. Za opskrbu Rima svježim namirnicama uvijek se vrlo savjesno brinuo. Veoma se brinuo i o samom gradu. Kada je u Rimu buknuo požar, sam Klaudije je cijelu noć proveo na mjestu požara i zvao činovnike kako bi gasili požar. Svakog onog koji se odazvao novčano je nagrađivao na licu mjesta. Što se tiče javnih građevina, nije ih izgradio mnogo ali su bile velike i potrebne. Najveličanstveniji je bio Klaudijev vodovod kojeg je započeo Kaligula. Izgradio je također i luku Ostiju kojoj je kamen temeljac obelisk dopremljen iz Egipta. Zabava je također bila sastavni dio njegova života pa je tako često priređivao gladijatorske borbe, ratne predstave, natjecanje u kockanju koje je on toliko volio da je napisao knjigu o kockanju. Unatoč svim njegovim manama i nedostacima, mora se napomenuti kako je bio vrhunski kulturan čovjek. Pisao je povijesna djela i na grčkom jeziku; „Etrušćansku povijest“ u 20 knjiga i „Kartašku povijest“ u 8 knjiga. U čast tim njegovim djelima na stari muzej u Aleksandriji dograđen je novi muzej koji je dobio njegovo ime. Ali je njegov emotivni život bio katastrofalan. Prvo je imao dvije zaruke. Zaruke s Emilijom Lepidom (kći Augustove unuke Julije Mlađe) su propale zbog političkih razloga, a s Livijom Medulinom zato što mu je mladenka umrla na sam dan vjenčanja. Zatim se vjenčao prvi put, 9. god. n. e. s Plaucijom Urgulanilom. U braka je rodila sina Klaudija Druza. Druz je umro od gušenja hranom u pubertetu. Klaudije se kasnije, 24. god. n. e. razveo od Urgulanile zbog preljuba, a kad je ona rodila nakon razvoda, on je odbacio djevojčicu Klaudiju jer je otac djetetu navodno bio jedan od njegovih oslobođenika. Zatim je 9. god. n. e. oženio Eliju Petinu s kojom je imao kći Klaudiju Antoniju, ali se razveo od nje zbog političkih motiva jer nije htio da mu supruga bude sestra (doduše usvojenom bratu) prevratnika Sejana. Tada je oženio Mesalinu 39. god. n. e. Ona mu je rodila iste godine prvo kći Klaudiju Oktaviju, pa sina 41. god. n. e. koji se prvo zvao Tiberije Klaudije Germanik, a kasnije Britanik. Ovaj brak se završio tragično zbog njenih bezbrojnih preljuba, bukvalno rečeno prostituiranja. Otišla je čak tako daleko da je 48. godine napravila ceremoniju vjenčanja s ljubavnikom Gajem Silijem dok je Klaudije bio u luci Ostiji. Kad ga je oslobođenik Narcis uvjerio u njene grijehe, on je naredio da je smaknu, ali se sutradan toga uopće nije sjećao i pitao je gdje je carica da mu se pridruži pri doručku. Kasnije su mu objasnili i postao je svjestan svega, te je Senat donio zabranu spominjanja carice; njeni kipovi, slike, uklesano ime s natpisa su uništeni ili uklonjeni i izbrisani. U letargiji je rekao pretorijancima da ga izbodu noževima ako se više ikad oženi. Tada, 48. god. n. e. dolazi do izražaja njegova povodljivost i ovisnost o bivšim robovima, tj. oslobođenicima. Prvo je Narcis predložio Klaudiju da se opet oženi za Eliju Petinu, jer će biti dobra mati i pazit će na svu djecu. Ali drugi slobodnjak Kalikst se suprotstavio i rekao da je Elija postala još bahatija nego što je bila prije i predložio je Kaligulinu treću ženu, Loliju Paulinu. Treći slobodnjak Palas je na to iznio prijedlog caru da oženi Agripinu Mlađu, sestru svoga brata Germanika, budući je ona već majka koja ima sina Nerona (budućeg cara). Na svoju nesreću, Klaudije se odlučio za najgoru varijantu i oženio Agripinu Mlađu. Uredio je u Senatu da izglasaju zakon po kojim će imati pravo oženiti se prvom rođakom što je i učinio 39. god. n. e. Oko njegove smrti postoji puno nejasnoća. Jedna teorija govori da ga je otrovao gljivama pregustator Halot, jer mu je to naredila carica Agripina. Car je zanijemio odmah nakon pojedenih gljiva i budući se čitavu noć mučio u strašnim mukama, umro rano ujutro. Sahranjen je s punim carskim sjajem i ubrzo uvršten među bogove. Njemu u čast nazvala se VII. legija koju je osnovao Cezar 51. god. pr. n. e., a koja je oko 42. god. nove ere dobila nadimak po Klaudiju: Klaudijeva vjerna i lojalna (Claudia Pia Fidelis). Četiri su grada u Maloj Aziji nazvana po njemu Claudiopolis.

Mesalina, Valerija – (Valeria Messalina) Rođena je 25. – ubijena 48. Otac joj je bio Marko Valerije Besala Barbat, a majka Domicija Lepida Mlađa. Sa sedamanest godina je postala rimska carica i treća supruga cara Klaudija. Na zlu glasu zbog vrlo razvratnog života, okrutnosti i zločinâ. Poznata je po snažnom utjecaju na svog muža, zbog koga je postala jednom od najmoćnijih žena svog doba, ali i sklonosti promiskuitetu i javnom prostituiranju pa je ostalo upamćeno i njeno ime kojim se služila kao prostitutka; Likiska. Klaudije ju je dao smaknuti nakon što je otkrivena zavjera koju je protiv njega organizirala s Gajem Silijem Mlađim, jednim od svojih ljubavnika budući se od Klaudija nije rastala ali se udala za tog svog ljubavnika. Senat ju je osudio na zabranu spominjanja (damnatio memoriae) te su njene biste srušene, a natpisi s njenim imenom izbrisani. Kasnije se otkrilo da je za higijenu zuba koristila prah jelenovih rogova koji kao nuspojavu ima hiperaktivni libido – čime se tumači njena pretjerana pohota.

 

Obiteljsko stablo careva Klaudijevaca

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Appearance
Layout
Element Style
Accent Color