Djela

Jah. Sunce je sijalo nad njima. Sjedjeli su, njih trojica pod lipom, na obali zelene rijeke. Sunce je grijalo jednako sve trojicu. To je slučajno bilo bosansko sunce, jer oni bijahu Bosanci i sjedjeli su kraj najzelenije rijeke u Bosni, pod lipom, a u mjesecu junu ili lipnju, svejedno. Pili su medovinu.
Gledali su se naizmjenice. Tiho su se gledali, ali dovoljno rječito. Njihovi pogledi su govorili da će jedan drugog, drugi trećeg i treći prvoga gledati tako još tisuću hiljada godina.
Odjednom sa sjevera zapuha vjetar, duvajući. Sa vjetrom stigoše i konjanici. Zdepasti, kosooki i drčni. Njihova pojava značila je najezdu i napast. U strahu, ne znajući što će, tri čovjeka, složno kao tri brata, razbježaše se. Jedan skoči u vodu, drugi se sakri u rupu u zemlji, a treći se uzvera na drvo. Pljačkaši, ne vidjevši ih, projahaše na jug.
Prvi, koji je skočio u vodu zvao se Bratislav, drugi, koji se sakrio u zemlju zvao se Svetislav, a treći koje se popeo na drvo zvao se Hranislav. Imena k’o imena…
Poslije pedeset, sto ili dvije stotine godina, to više niko, a i nitko sigurno ne zna, tri su čovjeka i dalje sjedjela pod bosanskim suncem, u sjeni slavenske lipe. Još uvijek se jedan zvao Bratislav, drugi Svetislav, a treći Hranislav. I još uvijek su pili medovinu.
Sad puhajući vjetar zaduva. Taj put vjetar je dolazio sa zapada ili zahoda, svejedno. I opet je donio konjanike. Na svojim štitovima jahači su imali upisane, što će reći ucrtane križeve, ili drugačije rečeno krstove. Hranislav skoči, skinu sa sebe košulju, blatom ucrta križ na njoj i rukave košulje veza za granu lipe koju otkinu sa drveta. Mahnu takvom zastavom ispred nosa konjanicima.
– Kad se vratimo sa istoka, ako ne primite kršćanstvo, spalit ćemo vas. – reče namrgođeni prvi konjanik i vojska odjaha. Njih trojica odahnuše i nastaviše piti.
Poslije pedeset, sto ili dvije stotine godina, zapuha vjetar sa istoka ili ishoda. Na svojim plaštovima jahači su imali izvezene krstove ili križeve, svejedno. Svetislav skinu košulju sa sebe i blatom urisa, što će reći ucrta krst, pa mahnu svojom zastavom.
– Kad se vratimo sa zapada, ako ne primite hrišćanstvo protjeraćemo vas. – reče mrgudan prvi konjanik. Tri čovjeka opet odahnuše i nastaviše piti slasnu medovinu.
Poslije pedeset, sto ili dvije stotine godina zapuha i treći vjetar, ovaj put sa juga. Na barjaku je bila zvijezda i oko nje polumjesec. Bratislav skoči i na svojoj košulji blatom ucrta polumjesec i zvijezdu.
– Kada se vratimo sa sjevera, ako ne primite islam, mi ćemo vas prevesti na islam. Na te riječi sve trojica odahnuše.
Odlučiše da promijene imena ne bi li zavarali sve tri vojske. Prvi koji je na košulji nacrtao križ, sebe nazva Bratimirom, drugi koji je nacrtao krst – Svetimirom, a treći koji je ucrtao zvijezdu i polumjesec – Hranimirom. Mislili su da je to dovoljno…
Prošlo je otada ohoho godina. Pod lipom su sjedjeli samo Bratimir i Svetimir. Pili su rakiju i mezili sir i pršut. Čudili su se što nema Bratimira. Tek, odjednom, bahnu Hranimir.
– Gdje si brate, Hranimire?! – zapita Bratimir.
– Nisam više Hranimir. – odgovori ovaj.
– Nego ko si?! – začudi se Svetimir.
– Sad sam Abraham.
– A što to?!? – zapitaše obojica Abrahama.
– Mor’o sam.
Prošlo je od tada dovoljno godina. Bratimir i Abraham sjedjeli su bez Svetimira. Sad je Abraham pio bijelo vino, a Bratimir i dalje rakiju. Naravno, mezili su pršut i sir i čudili se gdje im je Svetimir. Ali, ubrzo bahnu Svetimir.
– Gdje si brate Svetimire?! – zapita Bratimir.
– Nisam više Svetimir. – odgovori ovaj.
– Nego tko si?! – začudi se Bratimir.
– Sad sam Avram.
– A što to?!? – zapita Bratimir.
– Mor’o sam i ja.
Prošlo je od tada hebet godina. Abraham i Avram su sjedjeli. Abraham je pio bijelo vino, Avram crno vino, a i mezili su sir i pršut. Čudili su se gdje im je Bratimir. Međutim, Bratimir ih iznenadi svojim dolaskom. U jednoj ruci je držao špinjetak, a u drugoj šerbe.
– Gdje si brate Bratimire?! – zapitaše ga u glas Abraham i Avram.
– Nisam više Bratimir. Sada sam Ibrahim. Kad ste vi morali, mor’o sam i ja.
– A šta to nosiš? – zapitaše oni.
– Mezu i cugu. Nema više rakije, ni prasetine.
Decenije a i desteljeća su letjela. Bosanci su živjeli jednako, ili bar slično kao stotinama godina prije. Tri čovjeka ili insana, svejdeno, i dalje su sjedela kraj zelene rijeke, pod slavenskom lipom. Mezili su i pili. Onaj što je primio kršćanstvo i dalje je pio svoje bijelo vino, onaj što je primio hrišćanstvo pio je svoje crno vino, a treći koji je primio islam, pio je svoju rakiju, ali sada potajno. On je mezio sir torotan, a oni pršutu. U neko doba prozbori vinopija bijelog vina:
– Dobri ljudi, vi znate da sam dobio sina. Sutra ga krstim. Dođite u moj dom.
– To treba zaliti! – dočeka vinopija crnog vina – Tim više, jer i ja sutra krstim sina. Dođite i kod mene.
– .Šta da vam kažem dobri ljudi.? Doći ću na krštenja obojice vaših sinova. A poslije tih krštenja, dođite i u moj dom, jer ja sutra sunetim sina. – reče treći i otpi gutljaj rakijice.
Njihovi sinovi su se zvali: Josip, Josif i Jusuf.
Četvrt stoljća ili vijeka kasnije sjedjeli su pod lipom kraj zelene rijeke Jusuf, Josif i Josip. Svako je pio i jeo svoje, a plaćalo se refenom.
– Braćo moja, ja bih se ženio. Vrijeme mi je kao i vama. Komšije, smo, znamo se tolike godine. Pa, ako te ne bih uvijedio, burazeru moj Josipe, zamolio bih te za ruku tvoje sestre. – reče Jusuf stidljivo.
Josip pogleda u Jusufa, pa u Josipa i reče:
– Burazeru moj Josife, pitam te isto što je i mene pitao naš buraz Jusuf.
Josif pogleda u Jusufa, pa u Josipa i kaza:
– Burazeru moj Jusufe, sad pitam i ja tebe isto ono što si ti pitao Josipa, a on mene.
– To treba proslaviti. – zaključi Jusuf i naruči još jedan tanjur zakuske, tj. meze i turu pića.
Mezili su, pili i pričali. Na kraju se dogovoriše. Kao braća. Jusuf oženi Josipovu sestru Lijerku, Josip oženi Josifovu sestru Suzanu, a Josif oženi Jusufovu sestru Nerkezu. Oni nisu znali, ali za njih to nije ni važno, da sva tri imena njihovih sestara, njihovih budućih žena znače ime jednog bosanskog cvijeta. A taj cvijet se zove – ljiljan.
Prohujalo je od tada, kako se to obično kaže, mnogo godina. Turska vojska je odjahala, a austrougarska dojahala. Ni to nije smetalo njima trojici da i dalje sjede, vječno na istom mjestu, i sami vječni poput lipe i zelene rijeke.
Ali jednog dana na akšamluk ili večernju sjedeljku, dođe samo Džabir, praunuk Jusufov i Lijerkin. Naruči si rakijicu, a jaranima, koji još nisu došli onako prijateljski naruči crno i bijelo vino. Naravno, naruči i tanjur torotana i pršuta.
U neko doba stiže Gavrilo, parunuk Josifa i Nerkeze. Crven u licu sjede i naiskap ispi svoje crno vino.
– Šta ti bi?! Je s’ pomahnit’o?! – zbuni se Džabir – Pij brate k’o Bošnjak, k’o do sada.
– .Nisam poma’nit’o. Nego nisam više Bosanac. Od danas sam Srbin. – reče mu Gavrilo.
Džabir zašuti, a Gavrilo ućuta. Džabiru ništa nije bilo jasno. Tek, trgnu ga Gabrijelov dolazak. Gabrijel, praunuk Josipa i Suzane, bijel u licu, sjede i nadušak ispi svoje bijelo vino.
– .Reci mi da ni ti nisi više Bosanac.? – reče Džabir.
– Pa i nisam. Od danas sam Hrvat. – odgovori mu Gabrijel.
– Ako vi niste više ni šokac, ni vlah, onda nisam ni ja više musliman? – zapita se Džabir.
-Smiri se. Ti si musliman. – odgovoriše mu skoro istovremeno Gabrijel i Gavrilo.
I Srbin, Hrvat i musliman krenuše da akšamluče. U tom akšamluku prođe okupacija, i jedan, pa dođe i drugi svjetski rat. A kako im je bilo to samo znaju oni. A bit će da zna i lipa i zelena rijeka, a i bosansko sunce.
– Gurav vakat. – reče Ilijas – Čaršija nam je k’o čardak ni na nebu ni na zemlji. Čas dođu ustaše, čas četnici, a partizani vazdan vrebaju iz šume.
– Evo parizana! – viknu Ilija – Pomagaj brate Ilijase!!
– Bjež’te obojica u moj dom. – I Ilijas ugura i Iliju i Ilu u svoju kuću.
Nekoliko dana poslije, opet u akšamluku, zavapi Ile:
– Evo ustaša! Pomagaj brate Ilija!!
– Bjež’te obojica u moj dom. – I Ilija sakri i Ilijasa i Ilu u svoj dom.
Treći put povika Ilija:
– Evo četnika! Pomozi brate Ile!!
– Bjež’te obojica u moju kuću. – I Ile ih sakri u svoju kuću.
I tako cijeli rat. Pomagali su se bratski, onako pravo, bosanski, komšijski i susjedski. A kad se moglo mezili su i pili, onako ljudski što će reći – bosanski.
Neumorni, vječi kao život, njih trojica su danonoćno sjedjeli pod stoljetnom lipom i odmarali oči na valovima zelene rijeke.
– ‘Bem ti ‘vak’u politiku! – govorio je jedan.
– ‘Bem ti ‘vak’u vlast! – kazao bi drugi.
– ‘Bem ti ‘vak’u državu! – rekao bi treći.
Nije bitno koji je šta rekao. I Skender i Aleksandar i Aleksa isto su mislili. A to su mislili i njihovi očevi i djedovi i pradjedovi i čukundjedovi i lipa je to govorila šuštanjem svojih listova, zelena rijeka žuborom svojih valova ili talasa, svejedno, a bosansko Sunce toplotom, ili, toplinom svoga sjaja.
Tek jednoga dana, neke hefte, nedelje, tjedna, sedmice, ili nedjelje u četvrtom mjesecu, aprilu ili travnju desi se ovo:
Na brdu iznad grada neki tip, gladnih očiju, dođe iz šume do topa. Dohvati konopac na zatvaraču topa i povuče ga. Top opali i sve trojica akšamlija pogledaše u rumeno nebo i rekoše istovremeno:
– E, jebi ga sad.
A sljedećeg trena topovska granata gruhnu na njihov sto, pomiješa kruh, hljeb i lebac, crno i bijelo vino sa rakijom i ono malo meze u njihovim sitim očima.
Poslije nekog vremena, nije bitno da li je to nekoliko dana ili godina, pod lipom kraj zelene rijeke mogle su se vidjeti tri humke jedna uz drugu.
Na njima se stajali križ, nišan i krst. Pisalo je:

Aleksandar    Skeneder        Aleksa
1914.-1992.  1914-1992.   1914.-1992.

A sve trojica su imala isto prezime, ako to nekome nešto znači. Tek, u neko doba progovori nišan:
– …Ničija nije…
A nastavi križ:
– …Do zore…
I završi krst:
– …Gorjela…
A onda se izvrnu zemlja. Jer, tako to biva u Bosni, a i Hercegovini. Aleksandar, Skender i Aleksa promoliše glave iznad humki, otresoše zemlju sa sebe i digoše se. Čovjek bi rekao da su bili mrtvi. Ali gdje bi to oni! Ko je vidio umirati? Valja živjeti i dalje!
Vidješe da je netko na humkama ostavio po bocu crnog i bijelog vina i flašu rakije. Podno humki ležala je na maloj tacni meza: sir torotan i pršut. Oni se pogledaše. Oči im zablistaše. Sunce, ono bosansko, sijalo je nad njima kao nikada do tada. Skloniše se u sjenu lipe, slavenske, na obali zelene rijeke.
Sjedoše, zameziše, a bogme i popiše. Gledali su se naizmjenice. Tiho su se gledali, ali dovoljno rječito. Njihovi pogledi su govorili da će jedan drugoga, drugi trećega i treći prvoga gledati tako još hiljadu tisuća godina.
Odjednom, odnekud, zapuha vjetar. Jah.