Djela

Antologije, poetike i intervjui

SUNCE JE TVOJA SJENA

I.
NA PUTU

Sunce se smijalo, a ljetno nebo je slušalo Sunčev vedri smijeh dok se sa zvučnika (u autobusu koji je vozio prema granici) čulo Prljavo kazalište koje je pjevalo Heroj ulice:

…Uvijek sam sanjao da sam ja heroj
koji će promijeniti baš čitavi svijet.
Prisiljen da razmišljam ja shvatio sam sve,
nisam rođen da budem heroj…

Letjele su pahuljice maslačka koje je vjetar izdizao s polja i nosio u nebesku plavet. Letjele su i ljubile se u zraku, zagrljene su se okretale i plesale kao što je Benjamin (kojeg su svi zvali Benjo) nekada plesao kad je bio mlađi. Benjo, ležeći u polju dočeka jednu pahuljicu koja se usudila spustiti niže, puhnu i njegov dah je otpuhnu uvis. Vjetar zahvati pahuljicu i odnese je dalje van njegovog vidokruga. Poželi da je lagan kao maslačak i da ga vjetar može nositi. I gle, zaista, izdiže se sa tla, iz toplog ljetnog polja i vinu se naviše.
– Ja letim! – ushićeno viknu Benjo dok je poput Petra Pana, svog junaka iz djetinjstva, žonglirao u zraku. Pogleda dolje i vidje: s lijeve strane mu je bilo more, a s desne kopno. Lijevo je vidio otoke; Čiovo, Šoltu i Brač, a desno hrbate planina Kozjaka i Mosora. Napravi jedan luping pa se okrenu prema sjeveru. Pod sobom vidje Split, pa Klis, a onda naglo skrenu udesno, u širinu kopna prema velikoj planini Biokovu.
Odjednom ga neki vrlo jak kovitlac ispravi i on kao raketa uspravljen poleti uvis, proleti pored kumulusa i produži dalje do altostratusa. Benjo udahnu duboko i to mu dade snagu te ga vjetar diže još više, tako visoko da ispod sebe ostavi najviše oblake, ciruse.
„Letim iz svoje vesele domovine u svoju tužnu domovinu.“ – pomisli Benjo dok je prelijetao granicu negdje između Kamenskog i Vinjana Donjih. Začudi se kad osjeti kako ga jedna pahuljica maslačka miluje po vratu. „Ma kako je mogla tako visoko doletjeti za mnom?“ – zapita se u snu i ne otvarajući oči otjera je rukom od sebe. Međutim pahuljica se ponovo vrati sad na njegov obraz i on se udari dlanom po licu kao da ubija komarca. To ga natjera da otvori oči i ispred sebe ugleda čovjeka u uniformi. Na kapi je imao značku s grbom Republike Hrvatske. Više nije lebdio jer je shvatio da je u autobusu koji je na granici. Okrenu se lijevo-desno i vidje djevojčicu koja mu se smješka. U ruci je imala neku travku i on shvati da ga je ona do maloprije škakljala po vratu i licu. Namignuvši joj spontano turi ruku u džep, ali ne tražeći putovnicu, već novce. Kad ih napipa, spokojno uzdahnu, ispravi se u sjedištu i izvadi osobnu kartu iz džepa svoje džins-jakne. Pogranični policajac upravo je vraćao putovnicu djevojčičinoj majci i Benjo mu pruži svoju bosansku osobnu kartu gledajući u njegove teške podočnjake.
– Ooo, neće moći… Ne prolazi više osobna. Putovnicu molim.
– Nemam. – smireno reče Benjo.
– Kako nemaš? – spontano ga zapita policajac.
– Lijepo, nemam. – odgovori Benjo još uvijek misleći da se može izvući.
– Onda, izvoli sići. – reče mu policajac i pokaza vrata autobusa.
– Baš moram…? – upita Benjo i počeša se iza uha.
– Pa ne moraš, ali ako zovnem kolege onda će biti nezgodno… – odgovori mu policajac i ne gledajući krenu sam prema izlazu.
Vidjevši da nema kud Benjo se diže. Nije imao nikakvu prtljagu i uputi se za policajcem. Djevojčica koja ga je škakljala dade mu travku i on je uze tužno se smješkajući. Još uvijek nezabrinut za sebe, reče:
– Slušaj mamu. A kada odrasteš, putuj s putovnicom.
– Ki-ki-ki-ki… – slatko se nasmiješi djevojčica i nestade kliznuvši u sjedalo jer ju je majka povukla za ruku da sjedne.
– Što ću sad? – zapita Benjo policajca.
– Pokušaj prijeći u Bosnu. Bosanski policajci su popustljiviji. Ali znaj da te ja ne mogu pustiti nazad u Rvatcku. Sad smo mi Europa, a ono tamo… – pokaza policajac ispred, na bosansku carinu – ono ti nije Europa. Ne mogu te pustiti jer imaš samo bosansku osobnu. Da imaš rvatsku, to bi ti bila sasvim druga stvar.
– Hvala na savjetu. – reče Benjo i zabivši ruke u džepove lagano krenu prema bosanskoj granici. Prođe pored hrvatskih carinika. Neki ga ni ne pogledaše, a oni koji su ga vidjeli pravili su se da gledaju kroz njega kao da je staklo. Kad ih je prošao, uđe u WC mada nije imao potrebu za tim. Čim su se vrata zatvorila za njim, izvadi svežanj novčanica iz džepa i odvoji novčanicu od stotinu kuna. Savi je četiri puta i stavi u desni dlan između linije srca i linije glave. Izađe van i uputi se prema bosanskim policajcima.
– Dobar dan. – pozdravi ih i zaustavi se na korektnoj udaljenosti od policajca koji je izgledao dobroćudno.
– Dobar dan. – odgovori mu on – Molim vas, vaš pasoš.
– Može l osobna…? – skromno upita Bosanac, a i Hrvat u njemu.
– Ne može ni lična, a kamo l’ osobna.
– Ali trebao bih u Bosnu. Imam važnog posla… U Ameriku iz Meksika svakodnevno ulazi ko od šale stotine ljudi, a ja…
– E ovo nije Amerika… Vjerujem ti ja sve, al daj mi pokaži svoj pasoš i idi gdje god ho’š… – pokaza ponovo dobru volju policajac. Da se mene pita ja bih te pustio da ideš i u Acapulco. Al znaš i sam kako je. Bosna je ovo, ustvari Hercegov’na, al isti ti je to hepek.
Benjo se nasmija iskreno, kulturno, klimnu glavom i slegnu ramenima. Pomjeri se kao da će se okrenuti, a onda se vrati i pažljivo pruži ruku policajcu i reče:
– Svaka čast. Znam da nije do vas. Evo ruke.
Bosanski policajac spontano pruži ruku, ali kad osjeti na Benjinom dlanu savijenu novčanicu, naglo trgnu ruku, ali tek toliko, kao da ga ne „opeče“ savijena novčanica i pri tom zaškiljivši očima osmotri pod kutom od sto osamdeset stupnjeva – gleda li ga tko i spretno izvuče svoju šaku iz njegove, a s njom i novčanicu. Zatim priđe i šapnu mu gledajući i dalje skupljenim očima oko sebe:
– Znaš, nije ti ovo ne-ne-ne-neki štos. Kontaš… Ti si sad ko frajer jer do-do-do-dolaziš iz Evrope, a mi smo kao ko-ko-ko-kuzi, jer smo u Bosni… I misliš da lo-lo-lo-lova sve rješava. E nije tako. Imamo i mi svoj po-po-po-ponos… – zatim se odmaknu od Benje i završi – Vraćaj se nazad… I imaj sreće da ću zaboravit ovo… – pri tom očima pokaza na svoju zatvorenu šaku u kojoj je bilo stotinu Benjinih kuna. Nedaleko od njih dvojice, kolege, bosanski policajci smijali su mu se cijelo vrijeme jer je mucao.
Benjamin se bez riječi okrenu jer je već u gimnaziji naučio da se ne treba svađati s policijom. Naučio je to davno, još onda kad je bio klinac i kad je policija bila milicija. Krenu nazad opet prema hrvatskim graničarima, mada je znao da ga ni oni neće pustiti u Hrvatsku, odnosno u EU. U sebi je proklinjao svoju nepromišljenost, svoju pretjeranu štedljivost – jer nikad nije htio dati dvije stotine konvertibilnih maraka za bosansku putovnicu. Uostalom, već godinama je putovao iz Bosne u Hrvatsku i nazad i nikad ga nitko nije zaustavio. Nikad do sada. A sad nema kamo. U Bosnu mu ne daju, a ni u Hrvatsku. U Hrvatsku je do sad odlazio samo jednom mjesečno dići vojnu mirovinu, a živio je u Bosni u kojoj je imao garsonijeru.
Vjerojatno nekog zanima kako to da Benjamin živi u Bosni, a prima mirovinu u Hrvatskoj. Evo mu objašnjenja: kad je počeo rat u Hrvatskoj otišao je iz Sarajeva i ratovao u Hrvatskoj iako je bio rođen u Bosni (kao i njegova pokojna majka) ali je osjećao Hrvatsku kao svoju domovinu. Uostalom, dugo je dugo živio u Splitu, odakle mu je bio rodom njegov pokojni otac. Kad se završio rat u Hrvatskoj, počeo je u Bosni i mada već ranjavan (bilo mu je probijeno desno plućno krilo i želudac) ratovao je u Bosni, u Armiji BiH. Iz tog rata je izašao s prostrjelnim ranama na jetri i na obje butine. I kad je došlo vrijeme da dobije invalidsku mirovinu, činilo mu se logičnim da izabere veću mirovinu, pa je od početka 1996. svaki mjesec odlazio po mirovinu iz Sarajeva u Split.
Benjamin diže pogled i ugleda hrvatskog policajca koji ga je skinuo s busa. Ovaj mu odmahnu glavom da ne može nazad. Benjo stade, okrenu se oko sebe i vidje da stoji ispred nekog ugostiteljskog objekta. Bio je to restoran od fasadne cigle, s trijemom na kojem su bila četiri stola pod tendom i koji je imao kat. A na katu je fasada bila od crvenih cigli. Kavana je imala je velike prozore. Iznad ulaza je pisalo Motel Granica. S unutrašnje strane radnje visjela je plastična ploča na kojoj je pisalo:

Radno vrijeme 07-24.

Naš Odisej se odluči ući unutra i otvori vrata. Mada je cijeli carinski prostor bio pod strehom u jednom trenu ga obasja sunce. Tek tada postade svjestan topline i sunca. Bio je to prvi topao i sunčan dan na južnoj granici između Europe i BiH. Nasmijano Sunce sijalo nad dalmatinsko-hercegovačkim kamenom i šaputalo razumljive riječi samo onome tko je iz tog podneblja. Da li je od toga šta razumio i Benjo, vidjet ćemo.

Appearance
Layout
Element Style
Accent Color