Blog
Kriza knjige
Kad se u društvu započne razgovor kako je sada kriza knjige tad u šali kažem da je ta kriza nastala onog trena kad je prvi rimski car August izdao naredbu da se veliki latinski poeta Ovidije protjera u Tomis (današnja Constanţa u Rumunjskoj).
Zašto? Pa zato jer je Ovidije u jednoj šaljivoj pjesmi izrekao ono što su svi znali, ali nitko nije smio reći caru. Opjevao je nemoral careve jedine kćerke, miljenice Julije. Složio je verse o tome kako je ona bludnica kalibra obične uličarke koju će kasnije nadmašiti jedino Mesalina. Car je za to doznao na najgori mogući način: cijeli Forum Romanum i još pola vječnog grada Rima bio je išaran grafitima i skarednim kroki crtežima…
Protjerivanje Poete je obavljeno bez ikakvog suđenja niti znanja Senata. Ovidije je napisao da je uzrok njegovog progonstva „carmen et error“ (pjesma i greška). Nitko mu nije mogao pomoći. Ni njegov zaštitnik Mesala Korvin, ni carev zet Marko Agripa, ni lukavi Mecena. Uzalud je Ovidije pisao molbe caru, ode i pokajnice, umro je desetak godina poslije. Od tuge i lošeg dačanskog vina. Ne zna mu se ni za grob, kao ni Mozartu…
Od tada je prošlo 2011 godina. Knjige su se prepisivale, pa štampale, pa su gorjele, okivale su ih u lance, spaljivane su cijele knjižnice, a s njima su gorjele i duše njenih autora. Danas knjiga gori pasivno, ali znakovito. Recimo u Lijepoj našoj koja broji 4.300.000 duša samo 20 % ljudi čita knjige, a to je 860.000 čitača. Pitam se što čini ostatak, volio bih da mi netko to kaže. A svega 3 % čitača, odnosno 129.000 i kupuje knjige. Ostali vjerojatno daju novce za kladionice, utakmice…
U Rimu se čitalo i te kako, u Hrvatskoj – nikako… Ali se zato slušaju cajke i naše, a i one s istoka. Kažu; sve se nosi iz kuće. Da, najveći dio navika i ukusa se doista primi od onih koji su nam autoriteti… Ali veliki dio se nosi i iz škole, mada škola tj. nastavnici više nisu autoriteti.
Zašto? Zato što škola ne čini ono što treba. Kad škola bude izgradila ukus svojim učenicima, valjda će učenici radije čitati Ovidijevo „Umijeće ljubavi“ nego juriti na cajkuše.
A što je bilo s problematičnom Julijom? I ona je protjerana, jednako bezdušno kao i Poeta. Prvo je bila na otoku Pandateriji (današnji Ventotene) gdje joj je bilo zabranjeno piti vino, a onda je vraćena na kopno, ali je umrla u krajnjoj bijedi. Ne zna se je li čitala, a kriza knjige se nju zasigurno nije ticala.
Sjetih se zemljotresa (26. X. 2019.)
Dana 26. IX. 1969. prije pedeset godina Banjaluku, grad u kojem sam proveo djetinjstvo i mladost, zadesio je zemljotres dovoljno jak da put naših generacija u zrelost usmjeri u druge gradove. Dio moje generacije iz Gimnazije zapalo je da odemo u Novi Vinodol, a kasnije u malo misto Selce, dva kilometra južno od Crikvenice.
Već tad sam uvelike pisao priče, od 12-e, kad sam napustio nametnuto sviranje violine. Po tekama sam ispisivao pričice ne dulje od 8 listova i pokazivao prijateljima Željku, Nađiju, Enveru, Dušku, Emiru… Bilo je to ludo doba u Selce, zaljubljivali smo se, otkrivali čarolije seksa, kockanja, opijanja. Sazreli smo u jednoj godini; u jesen 69. smo bili smo psići pušteni s lanca, a u proljeće 70. smo postali horda plemenitih divljaka.
A onda, četiri godine kasnije, 29. IX. 1973. objavio sam svoju prvu pripovijetku. U banjalučkom dnevnom listu Glas izašla je moja priča Iskre u tami o spomenutom banjalučkom zemljotresu i djeci koja su postala žrtve te nesreće. Priča je dobila II. nagradu na natječaju za novinsku priču Petar Kočić.
Ako se dobro sjećam; prvu je nagradu dobio Željko Ivanković, a treću Stevka Kozić-Preradović. Tadašnji urednik kulturne rubrike Glasa i predsjednik žirija, Ismet Bekrić dao mi je u velikoj sali Doma Kulture ček. Sutradan sam ga unovčio i kupio si svoj prvi pisaći stroj. Bio je to Biser; po licenci njemačke Olimpije, iz bugojanske tvornice Slavko Rodić. Kupio sam još 500 listova A4 i 10 indigo papira. Za ostatak novca počastio sam svoju ekipu cugom. Do tada sam pisao na starom, rashodovanom njemačkom pisaćem stroju Kontinental koji je bio težak kao tenk, a koji mi je majka donijela sa svoga odjela iz bolnice… Imao sam dovoljno: prvu objavljenju priču, pisaći stroj, papir, indigo, volju da pišem i želju da uspijem…
Tada sam shvatio da ću se uputiti onim putem kojim se rjeđe ide. Ništa me nije moglo pokolebati… Trebao mi je „samo“ novi honorar, da kupim radni stol. Već sam imao jedan u vidu… Valjalo je zaraditi novce za njega jer u Lesnini je sve bilo skupo… I nastavio sam pisati… Ali, trnovit je put do zvijezda. Dok sam uspio objaviti drugu priču i dobiti honorar za nju, radni stol iz Lesnine se prodao, pa sam kupio jedan jeftiniji iz Šipada… Tada sam shvatio onu značenje Pindarove Treće pitijske ode: „O dušo moja, životu besmrtnom ti ne teži, već polje mogućeg ti iscrpi.“
Degradacija gospodina Nobela
Austrijski pisac Peter Handke proglašen je u četvrtak dobitnikom Nobelove nagrade za književnost za 2019. Handke je možda za neke kriterije dobar pisac (osobno mislim da nije zaslužio nagradu), ali sam uvjerenja da je moralna nula od čovjeka. Kao što je bio i ostao moralna nula i S. Milošević kojeg je Handke branio, pa veličao i na kraju mu je plakao na grobu – dokazani ratni zločinac koji je izravno odgovoran za sve ratove na Balkanu od 1991.-1999 godine. Odmah sam pomislio: ako je Švedska akademija glasala za fašistu, takvu nagradu treba ukinuti. Dodjela nagrade je uvreda za sve žrtve genocida i mrtve i žive. Svatko tko ima imalo morala u sebi treba biti protiv svakog pisca bilo koje nacije koji ne iskazuje humanizam u svojim postupcima, koji negira genocide i koji favorizira fašizam ili nacizam. Pisac je a priori kozmopolit i humanista, a Handke koji glorificira ratnog zločinca ne može biti ni kozmopolita ni humanista, a ni laureat u književnosti jer neodvojivo je bitak i biće čovjeka od njegove psihološke supstancije koja daje prednost tanatosu, a ne erosu.
Zato sam odmah napisao pismo švedskom Odboru za dodjelu Nobelove nagrade:
Gospodo odbornici,
Velika je sramota pala na Švedski odbor za dodjelu Nobelove nagrade iz književnosti.
Dodijeliti nagradu Peteru Handkeu koji brani ratnog zločinca Slobodana Miloševića je sramota za Odbor bez presedana.
Davno je Odbor za književnost izgubio kredibilitet, još onda kad nije dodijelio nagradu onim veličinama koje su to zaslužile, kao što je Tolstoj, Kafka, Orwell itd., a Sartre je s pravom odbio nagradu.
Postavlja se pitanje da li Odbor za književnost zna razliku između humanizma i fašizma koji je oličen u Miloševiću, a uporno ga brani Peter Handke.
Sramota, sramota. Ili je postao vaš modus da počnete veličati fašiste. Jer Handke jeste fašista.
Zlatko Lukić
Budući da nisam sklon prosuđivati odluke grupe i pri tom se pozivati na kolektivnu odgovornost pitam se koji su, kakvi su to ljudi koji su mu dodijelili nagradu? U Nobelovom Odboru za književnost 2019. godine su: predsjednik Anders Olsson – profesor, dakle pedagog i uz to dugogodišnji praktikant zen-budističke meditacije, Per Wästberg – pisac i aktivni član švedske Amnesty International, Kristina Lugn – pjesnikinja i prevoditeljica poezije na srpski jezik. Jesper Svenbro – pisac koji je doktorirao na antičkoj lirici, Gun-Britt Sundström – pjesnikinja i kći pastora, Henrik Petersen – izdavač i bivši urednik Sydsvenskan. Ostalo je još troje mladih Mikaela Blomqvist – iz Göteborgs-Postena, književna kritičarka koja smatra da Bobu Dylanu nije trebalo dodijeliti nagradu, Rebecka Kärde – kritičarka u vodećim dnevnim novinama Švedske Dagens Nyheter i Kristoffer Leandoer – pisac, prevoditelji i kritičar, i uz to otac je repera. Za ovo troje mlađih mi se čini da (ne moram biti u pravu) da možda nisu glasali za Handkea. Za ostale sam sklon pomisliti da možda jesu. Odluka se donosi većinom glasova. Znači da je mogla biti najtješnja odluka 5:4 za Handkea. Ako je tako onda je to porazno, to govori da se tada jedna od najliberalnijih, najsocijalnijih država svijeta sasvim približila onom primitivizmu koji caruje cijelom Europom – fašizmu ili čak njegovoj goroj verziji – nacizmu.
Ponoćni rituali u Hramu snova
U knjizi Ponoćni rituali u hramu snova želio sam dočarati traganje, ono ljudsko, vječito traganje (pisanje je uvijek najvećim dijelom potraga) za bliskom dušom. Što je to što se treba desiti da bi se dvije duše srele, a zaljubljenici, voljene osobe i drugi je zovu srodna duša…? U taj čudnovati svijet traganja i neizvjesnosti uvest ću vas putem malog djelića teksta koji je meni poseban jer u njemu opisujem traganje za onim najvrjednijim i najbliskijim:
“Ljubav je čudna, magična, neuhvatljiva. Ja sam nekad volio vrlo smjelo, luđe nego sada, ali bio sam i mlađi. Jedna mi je zavodnica ostala posebno u sjećanju.
Sve što je činila , činila je cijelom svojom dušom, predavala mi je svoje sjajno tijelo kao da mi time spašava život, a bez srca i duše žena ne predaje tek tako svoje tijelo.
Upoznali smo se kroz pisma i razvila se ona neizbježna privlačnost koja odvodi čovjeka u beskraj strasti. Poželjeli smo se vidjeti. Nazvala je telefonom i rekla da će doći, iz drugog grada iz druge države. Impresionirala me ta žena , da žena, ali s djevojačkim tijelom. Koliko je imala godina? Nije važno jer nikad nije važno koliko žena ima godina ako je ozarena čežnjivim osjećajima za zagrljajem. Tada je svaka mlađa i vrlo često ljepša. Jer sve one kada vole, vole kao žene, a mogu se ponašati kao djevojke ako to poželi onaj kojeg one žele zadovoljiti.
Bili smo jedno drugome vatra, voda, zrak i zemlja. Ta žena je voljela ludo , smjelo, neobuzdano, ili kako neki kažu perverzno.
Opusti se i uživaj! – ponavljala je…
Proveli smo četiri burne noći , ali poslije jednonoćnog razmišljanja shvatio sam da nas je vezivala samo tjelesna strast. Uskoro sam se sasvim ohladio od nje, i mada smo se dogovorili da ću joj uzvratiti posjet, nikad joj nisam otišao. Nastavio sam tragati za nebeskim zlatom u sebi”…
U prvom dijelu romana čitajte mitske priče i legende, od Atlantide kroz antiku do srednjeg vijeka u kojima oživljavaju Nefertiti, Pitagora, Magdalena, cara Klaudije, Paracelsus, Faust, Abraham Abulafia… Svi oni tragaju za onim što žele i što vole.
A drugi dio romana odnosi se na karizmatični brevijar za sve koji vole. U njemu je sve ono što bi se moglo nazvati alkemija i kabala ljubavi. Roman je antologija srca koja vole, magnum opus život u kojem je ljubav alfa i omega.
Uživajte!
O Zagrljaju
Što još novo i posebno može čovjek, pjesnik ili zaljubljenik reći ili napisati o ljubavi kad je o njoj već toliko toga izrečeno i napisano milijarde stihova, milijuni pjesama i knjiga. Katkad sam sklon ustvrditi da je više pjesama o ljubavi nego zvijezda u Mliječnom putu.
Međutim, svaki čovjek, pjesnik i zaljubljenik će imati za nešto reći kad zavoli svoju dragu. Tako je bilo i s mojom malenkošću kad sam sreo svoju ljubav. U njoj sam počeo doživljavati sve likove žena koje su obilježile ljudsku sudbinu, bolje rečeno, našu civilizaciju.
Idem redom, onako kako sam pisao o naličjima moje ljubavi čiji se lik odražavao na pozornici svjetske misli, bilo da su ti likovi izronili iz legende ili su bili stvarni. Ovo što slijedi su „glavni likovi“ iz prvog dijela moje knjige pjesama u prozi Zagrljaj.
Vrlo znakovito je da je prva Pandora, jer po legendi nju je kao prvu ženu Zeus poklonio i njeno ime znači „svime obdarena“, znači da je bila savršena u svakom pogledu. Ali, avaj, zna se što se dogodilo kada je Pandora otvorila kovčeg koji joj je poklonio muž…
Nisu li svi muškarci skloni da svoju ljubav idealiziraju te u toj svojoj želji ponavljaju mit o Galateji jer žele ljubiti upravo onakvu ženu kakvu zamišljaju u svojim snoviđenjima, o kojoj maštaju od vremena kad su prvi put shvatili da su muškarci…?
Svaki zaljubljenik će uvijek nastojati pratiti svoju Euridiku i na kraj svijeta, a ne samo u Had, pa tako i onaj koji je neoprezan i da zbog toga zauvijek izgubi svoju ljubav.
Prava ljubav je ona koja nesebično voli kao Arijadna i ona će pomoći svome voljenom da izađe iz labirinta u nadi da će ostati zajedno, međutim… muškarci su često Tezeji.
Helena je sigurno najsudbonosnija žena u koja se zaplela u misli mnogih muškaraca. Žena je ta zbog koje se ubijaju ljudi, ruše gradovi i svjetovi, jer ona je za mnoge ljude bogomdana…
Mnoge su spremne i na najveću žrtvu kao Ifigenija, samo zato da bi ispunile očekivanja. Na svu sreću takva vremena su prošla.
Mnoge žene imaju proricateljsku moć kao Kasandra, ali je prava nesreća kad muškarac ne posluša intuiciju svoje žene. Ne posluša je samo zato što je muškarac – i onda se kaje zbog toga…
Oličenje jedne od zavodnica je Kalipso, a u svakoj ženi spava po jedna nimfa koja je spremna svojim čarima vezati muškarca uz sebe…
I svaka je žena Kirka, jer poslije dvadeset godina braka pretvore svoje muževe u prasce koji se udebljaju zahvaljujući njihovoj čarobnoj kuhinji i neodoljivim specijalitetima. Ah, ljubav ipak ide kroz stomak…
Ali isto tako mnoge su žene prave Penelope jer znaju čekati godinama i desetljećima svoga Odiseja da se vrati iz nedođije… Ipak, neke ih i dočekaju.
Lizistrata je jedna od najmudrijih. Da bi ih muškarac poslušao, dovoljno je da mu uskrate slasti kreveta i njihov ukroćeni mužjak će pristati na sve samo da se vrati u njen zagrljaj.
Ima i dovoljno mudrih Aspazija koje znaju pravilno savjetovati svoga Perikla, ali ima i dovoljno Ksantipa koje zagorčavaju život svojim Sokratima. To i jeste ljubav: med i pelin.
Kad voli muškarac će svojoj ženi pokloniti sve, upravo kao što je Nabuko u Babilonu izgradio za svoju Semiramis vrtove…
Neke će Nefretite prihvatiti sve što njihov Amenofis radi, pa čak i odluku da se s neba skinu svi bogovi, a da se vjeruje u ono što njen muž želi.
Još jedna, možda najveća mudrica antike; Kleopatra koja je znala zavesti Cezara i Antonija, najveće osvajače svoga doba zaslužila je da bude san mnogih muškaraca, mladića i dječaka.
Sibila je sve znala i sve rekla, mnoge žene tako misle i šutnjom proriču budućnost svojih bliskih.
Lilit je prava iskonska žena, za razliku od poslušne Eve koja se povinuje svakoj misli svoga mužjaka. Lilit je izazov i za bogove, a ne samo za smrtnike.
Izazov je bila i Dalila koja je navela Samsona da smrću plati svoju samouvjerenost…
Sulamka je oličenje ljubavi koja ne čezne za visinama jer je zadovoljna sa svojim Zaručnikom koji joj nudi više nego car Salomon.
Marija iz Magdale je tajna ljubav mnogih muškaraca jer je ljubila Ješuu – i kao što mnogi muškarci žele da u njima njihove žene vide Isusa, tako i mnoge žene žele biti Magdalene.
Mariamne, ona druga istog imena je simbol žena koje nadživljavaju svoje muževe. Takvih je sve više, jer mnogi muževi ne znaju živjeti uz samo jednu ženu.
Žena zna biti krvoločna kao Saloma i kao već neće zatražiti glavu svoga neprijatelja, onda će uništiti sve ono što se da upropastiti. Ona je jedna od onih koje se treba čuvati.
I Livija je opasna, čak opasnija od prethodne fatalne žene. Mnoge žene truju sve oko sebe samo da bi svoga sina uzdigle na nebo.
Najveća pametnica među ženama je Šeherezada i vrijedi se upustiti u traganje za svojom pričalicom koja će preporoditi mušku dušu…
Katkad će muž i poslušati svoju ženu ako je kraj njega Lady Godiva…
Lorelei je jedna od onih sudbonosnih vila u čiji zagrljaj ljudi ulete a da ni ne postanu svjesni što ih je snašlo.
Sudbonosna i samo djelomično ostvarena ljubav kakva je bila između Heloise i Abelarda je samo jedan simbol za sve one neostvarene ljubavi, koje ipak vrijedi doživjeti bar jednom u životu…
Svatko želi imati svoju božanstvenu Beatriču, nitko ne može biti kao besmrtni Dante.
Muška ljepota nije bitna, je ona je dovoljna za oboje ako Kvazimodo uz sebe ima svoju Esmeraldu.
Svaki muškarac je lud na svoj način i ne mora biti Don Quiyotte, dovoljno je da ima svoju Dulcineju.
Žene su vrlo često hrabrije od muškaraca kao što je bila Jeanne d’ Arc koja je bila hrabrija od cijele francuske i engleske vojske.
Mnoge svoju ljubav završe kao Julija, jer njihov Romeo nije dovoljno mudar…
Puno je na svijetu Margareta, možda i previše, a svaka od njih je u iskušenju da li izabrati Fausta ili Mefista…
Možda doista Lisa de Gioconda ima pogled Leonarda da Vincija, a to je zato što mnogi muškarci u svojoj dragoj vole sebe samog.
Kad bi svaka Roksana imala svoga Cyrana svijet bi bio čudesno nemoguć…
Bezbroj puta su se dva muškarca tukla za svoju Carmen, samo što Carmen često ne zna napraviti pravi izbor između te dvojice…
Neke su žene uzvišene kao Šekina, ali ta njihova Šekina treba znati cijenu ljubavi.
Može katkada Žena izgledati čak i kao pulena na pramcu, ali ipak ona ostaje vječna, prva i ispred svega, kao što i jeste puleni mjesto na brodu koji plovi životom muškarca.
Ovo su samo naznake za prvi dio knjige Sve su žene u tebi.
Dijelove knjige Zagrljaj – Intima i Erotikon ostavljam kao mogući izazov za čitatelje.
U potrazi za svojom Ivanom
Bio sam usamljen, stara gospođa Europa me usvojila, uhvatila pod ruku i povela me svojim putevima, osigurala mi egzistenciju, ali onaj najsuptilniji dio moje duše potpuno je opustošila.
Silno sam kao i svaki čovjek satkan od osjećaja želio ispunjenje, u kompletnom smislu. Želio sam voljeti i biti voljen, ali ništa nisam osjećao doli praznine koja me nagrizala i iz dana u dan i sve jače razdirala, stalno se pitajući kako prevladati tu želju u sebi?
Želio sam naći nekog koga mogu voljeti jer meni je važnije voljeti, pa tek onda biti voljen. Ali u Norveškoj gdje sam tada živio bilo je vrlo teško pronaći ženu kojoj bih mogao pokloniti svoje srce i voljeti je. Pitate me zbog čega, pa zbog mentaliteta Nordijki koji je vrlo čudan, stran našem poimanju simpatije, empatije, ljubavi, tolerancije…
Grčevito sam tragao za njom, za mojom novom ljubavi, onom koja će me razumjeti, poticati, podržavati, topiti i plijeniti…Dao sam joj i ime, u mojim samotnim i intimnim trenucima zvao sam je Ivana. Ispod zatvorenih kapaka prizivao sam njezin lik, zamišljao je u svim obličjima. Tražio sam je na ulici, tramvaju, zamišljao kao anđela, sirenu, nije mi bilo važno je li jutro ili večer, je li taj susret samo san, želja ili autosugestija, stvarno stanje, prava zbilja, jedino je bilo važno da je ona u mojim mislima i da je tu uz mene, da me ispuni i svojim, iako zamišljenim likom ogrije ovu moju umornu i tinjajuću dušu.
Došla je kada sam je najmanje očekivao. Uputio smo se na druženje s nekoliko ljudi koje nisam sve poznavao od ranije. Došli su po mene autom, ušao sam unutra i stopio sam se s njenim pogledom. Utonuo sam u beskrajno plavetnilo, obuzela me modra toplina njenih očiju. Nisam ni shvatio da buljim, dok me njen glas nije spasio od utapanja. “Bog, ja sam Ivana.” – čuo sam u daljini.
Ostao sam na mjestu ukopan; da li je to opet moja mašta ili je ona zaista tu? Da li je to moja Ivana koju sam tako dugo priželjkivao, čekao i želio…? I ime sam joj unaprijed znao, zvijezde su se poklopile i ona je stajala tu pored mene. Ljubav je planula obostrano i traje već dugo godina.
Sanjao sam, čekao ponekad nestrpljivo, često razočaran misleći da me sreća namjerno zaobilazi da bih tek na početku naše ljubavi shvatio da sam čekao s razlogom. Osjećam je u svakom svom dahu i novom danu. Jedino je ona, moj anđeo iz snova, mogla ispuniti onu prazninu koja me uništavala i plašila, i učiniti me ovako sretnim čovjekom. Tada sam shvatio da je sreća lijepa samo kad se na nju čeka.
„Više od ljubavi“ je izašlo iz mene vrlo brzo. Napisao sam prvu verziju za nešto više od tjedan dana, tj. za 8 dana. Onda sam je ostavio i krenuo pisati o drugim temama. Ali ideja nije popuštala, držala me i dalje. Pitate me zašto? Zato što je taj osjećaj ljubavi i ispunjenja bio toliko živ u meni i vapio je da ga ispovjedim i podijelim s cijelim svijetom, s vama dragi moji čitatelji.
Želim i vama svima koji ste u potrazi za njom, svojom Ivanom da je nađete što prije, a kako sam je ja pronašao i kako mi je došla pročitajte u mojoj knjizi
Tko sam…
Kao što sam rekao u jednom intervjuu, zbog pisanja sam bio često neshvaćen, uskraćen, boem, ali sam i dalje išao protiv vjetra, plovio sam uzvodno i preko uznemirenih voda. Ali sam uvijek išao naprijed, nikad se nisam predavao, bilo je teško, ali shvaćao sam to kao izazov, a ne kao kamen spoticanja. Uostalom, nađite mi umjetnika u najširem smislu koji je imao harmoničan, miran, konvencionalan život – mada je stvarao harmoniju, dizao buru svojim stvaralaštvom i bio ekstravagantan.
Da, to sam ja Zlatko Lukić, književnik po zvanju, srcu, životnom pozivu. U najvećem broju mojih dosadašnjih djela pisao sam o ljubavi, tradiciji, kulturi, povezujući moja najdraža mjesta, mjesto mog rođenja, odrastanja, trenutnog življenja s ljudima, onima koji su me nadahnuli svojim djelima, onima koje volim, naročito s onom koju volim.
Uvijek svjestan da život nije sklad, satkan samo od sretnih emocija i trenutaka, već često i onih nesretnih koje nerijetko lome, krše i povijaju sve pred sobom. Ali sve je to život i ja ga uzimam onakvog kakav je, sa svim svojim manama i vrlinama i takvog ga prenosim i na papir, nastojeći uvijek ostati pravedan u okruženju mojih likova, a vama moji dragi, vjerni čitatelji i oni koji ćete to tek postati ukazati da je život igra onog lijepog, ali i onog manje lijepog s čime se uvijek bez straha treba hvatati ukoštac.
Počeo sam pisati pripovijetke i pjesme i za oba žanra sam nagrađen, a prije nego li sam ih i objavio, izvedene su tri drame; Crveni kesten, Djeca noći i Hibernatori, od kojih je ova treća drama nagrađena i izvedena u čak 23 grada Hrvatske, BiH i Slovenije.
Od objavljenih djela tu su prvo ona koja su vezana za period mog života u BiH: Bosanski trokut, Banjalučka trilogija, Bosanska sehara (2 izdanja), Posrtanje knjige (2) Karađoz (2), Kino Bosna (2), zatim slijede: Katarza (roman, nagrađen), Bosanski rodoslovi (genealogija), Zagrljaj (poezija u prozi), Izgubljena generacija (pripovijetke), Nauk nebeski za narod bosanski (drama, nagrađena), Više od ljubavi (novela), Znameniti Rimljani (genealogija) i Book of Kings (genealogija, na internetu), Ponoćni rituali u Hramu snova (roman) i Sunce je tvoja sjena (roman).
Malo po malo, s ovog ću vam mjesta predstavljati svoja djela s kojima sam toliko srastao da mi se čini da i sam živim u njima. Otkrit ću vam trenutke kada sam bio sretan, nesretan, neshvaćen, čemu sam se smijao, u čemu uživao. Predstavit ću vam svoje likove u kojima ćete se možda imati priliku prepoznati, razotkriti i dublje uroniti u svoje unutarnje ja, pronaći taj svoj bitak koji često ostaje skriven, neshvaćen od drugih, ali često i od sebe samih. Zato vas pozivam na druženje, na razgovor, uživajmo zajedno na ovom putu beskrajnog upoznavanja jer ja sam na njemu upoznao mnoge ljude koji su me dotakli svojim pričama, djelima, nekad dobrim, a nekad i lošim, nebitno, postali su dio mog života, koje sam punog srca ovjekovječio u moje likove, djela, s namjerom da ih predstavim svima onima koji ih iz nekog svog razloga žele prigrliti, utješiti, razumjeti… ali i osuditi kada treba. Mišljenja sam da je razmjena mišljenja, životnih iskustva, ma kakvi bili, neprocjenjiv dar kojeg treba njegovati i ne dopustiti da ikad utihne. Uživajmo zajedno na ovom putu zajedničkog, a opet osobnog razotkrivanja, odrastanja i razumijevanja!
Srdačno,
Vaš, ali još više svoj
Zlatko