Djela

Govorila je
u 9 gradova
kako je govorila
i da je razočarana
što ju ništa
o tome ne pitam
jer me
misli
ne zanima

A mislio sam
na uputstvo za mrtve
i umiruće

Zašto pitati
o onome što iz
moje davne jave
nosim

Ali
pitao sam
dok su se kristali
tuge
gomilali:

Gdje je bila u 9
9. septembra ’93.
rujnog
kad sam brao zrele
raspukle granate
koje su padale
iz nenada
iz mene
iz smaje

Pao je i snijeg
dubok
Na prozoru su bila
stabla
štitila nâs koji
pili smo lozu

Na listu kalendara
napisao sam pjesmu
Ima u zemlji
jedna soba
u kojoj djeca naša
prsti oči ruke glave
njihove igračke
. . .
i bacio u korpu
uzela ju Aida
i dala mi poslije
za prvu knjigu

U Zagrebu
pročitao ju naglas
Miljenko
u bosanskoj ambasadi

Začudo
svidjelo mu se što
ima u srcu
bol jedna
u kojoj ništa više naše
nije

U Philadelphiji
rekla je
bila sam Penelopa
nisam znala koga čekam
prepoznat ću ga
po mladežu
na obrazu

znam da postoji
ali lik mu ne znam
glas malo napukao

Sjetio sam se
Rembrandta:

Ne idi u svijet
dijete
rekao je
prije 400 godina
mladome umjetniku

Prekratak je život
da se upoznaju čuda
kakva se tamo nalaze

Amerika nije Itaka
morala je pobjeći
nazad
od onoga koji je htio
da ju upozna

Upoznati
to je posjedovati

Još putujem doma
stubištem jezika

Odisej
na stepenicama
apstrakcije
sâm
u mračnom hodniku

tresem stablo
padaju grafeme
gori samo
žiška duha predmeta

Kad stignem u predvorje
kalokagatije
pomiješaju se jezici
srpski i hrvatski

Sve se ruši

i mislim na onoga
koji je stigao do kraja
na Pčre-Lachaise
svirajući blues
u kući
pored svoga puta

Sad
ona je tu
do boja
moga
trojanskog
dvostrukog

Helena lijepa
Zapjevamo ponekad
preko zida u nama
među nama:
A-A
A-A