Djela

Iz dna tebe, na koljenima,
dijete nas, tužno kao ja, gleda.

Zbog tog života što će u njemu gorjeti,
morat će da se vežu naši životi.

Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih
morat će moje ruke ubijati.

Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji
vidjet ću suze u tvojim jednog dana.

Ja to ne želim, draga.

Neka nas ništa ne veže,
ništa nek nas ne spaja.

Ni riječ što usnom tvojom zamirisa,
ni ono što rijeć nijedna ne iskaza.

Ni praznik ljubavi što nas mimoiđe,
nit jecaji tvoji kraj okna u kutu.

(Volim ljubav mornara
što ljube i odlaze.

Ostavljaju obećanje neko
I nikad ih nema više.

U svakoj luci po jedna žena čeka,
mornari ljube i odlaze.

Jedne noći sa smrću liježu
u ložnicu mora.)

Volim onu ljubav što se dijeli
između poljupca, kreveta i hljeba,

Ljubav što može biti vječna
a i prolazna može biti.

Ljubav što se želi odvojiti
da bi ponovo voljeti mogla.

Ljubav Bogom dana što se primiče
Ljubav Bogom dana što odlazi.

Više se moje oči neće očaravati tvojima,
više se moja tuga kraj tebe smirivati neće.

Ali, kuda god budem išao, nosiću tvoj pogled,
kuda god putovala budeš, nosićeš moju tugu.

Bijah tvoj, ti biješe moja. I šta? Nas dvoje sačinismo
krivinu puta kojim je ljubav prošla.

Bijah tvoj, ti biješe moja. Pripadaćeš onom ko te zavoli,
onom ko u vrtu tvome pokupi plodove moje sjetve.

Odlazim. Tužan sam, ali tužan sam uvijek.
Iz tvog zagrljaja odlazim. Put moj cilja nema.

.Iz tvog mi srca jedno dijete kaže zbogom.
A i ja njemu kažem zbogom, također.