Imagine there’s no heaven It’s easy if you try No hell below us Above us only sky Imagine all the people Living for today… Imagine there’s no countries It isn’t hard to do Nothing to kill or die for And no religion too Imagine all the people Living life in peace… You may say I’m
Category Antologija
Napisat ću ti pjesmu U kojoj će biti Sunce, vjetar i ti. Vrijeme će mirisati pred kišu. Žito će snivati Van Goga. Poljem ce svirati rijeka Iz roga zelenoga. Odjenut ću te u haljine tanke Tek tijelo da ti se sluti. U jednom će stihu lipa Svu pjesmu zapuhnuti. Hodit ćeš sva izvan sebe Od
Dušo moja i kada krenem tako bih rado da se vratim Ti ne znaš da je pola mene, ostalo s tobom da te prati. Ostalo s tobom da te ljubi dok budeš sama i bude zima, jer ja sam onaj koji gubi i prije nego išta ima. Dušo moja, ja ne znam više koliko dugo
Niko ne zna gdje je ona Malo znamo al je znano Iza gore iza dola Iza sedam iza osam I još dalje i još gore Preko gorkih preko mornih Preko gloga preko drače Preko žege preko stege Preko slutnje preko sumnje Iza devet iza deset I još dublje i još jače Iza slutnje iza tmače
Gospode, evo, na sedždu ti padam, Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom I molitve ti u stihove skladam, Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom !” Gospode, evo, na sedždu ti padam. Ti znaš da bijah nevin poput rose I poput lijera u proljeću ranom; Al’ ljudi, med što pod jezikom nose, Otrov mi dadoše
Tko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav Desiti – velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se
Govorila je u 9 gradova kako je govorila i da je razočarana što ju ništa o tome ne pitam jer me misli ne zanima A mislio sam na uputstvo za mrtve i umiruće Zašto pitati o onome što iz moje davne jave nosim Ali pitao sam dok su se kristali tuge gomilali: Gdje je bila
U Mostaru sam volio neku Svjetlanu Jedne jeseni Jao kad bih sada znao sa kim sada spava Ne bi joj glava, ne bi joj glava Jao kad bih znao ko je sada ljubi Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi Jao kad bih znao ko to u meni bere Kajsije još ne dozrele Govorio
Noćas se moje čelo žari noćas se moje vjeđe pote i misli moje san ozari umrijet ću noćas od ljepote. Duša je strasna u dubini ona je zublja u dnu noći plačimo, plačimo u tišini, umirimo, umrimo u samoći.
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašće staroga imama; Kad tamo, u bašći, u hladu jasmina, S’ ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kada šeće i plećima kreće… – Ni hodžin mi zapis više pomoć