Djela

Antologije, poetike i intervjui

Kino Bosna

MATINEJA

Jednog od onih proljetnih jutara, kada čovjek primjeti kako su preko noći probeharali kesetnovi i lipe u Banjaluci i grad učinili življim, jednog od tih jutara, krajem aprila, ležala je teško bolesna majka Bisera. Bijaše pred smrt pozvala svog najmlađeg sina Kadira i rekla mu:
– Noćas sam pričala u snu sa svojom rahmetli materom Hadžerom… K’o ona me zove da joj ispletem pletenice. Znam da ću uskoro njoj… Zato bih te nešto zamolila.
– Reci mama.
– Sjedi ovdje, kraj mene… Daj mi ruku. – pri tom ebejka skinu zlatni prsten sa crnim kamenom i stavi ga sinu na prst. – Ovo je od tvoga rahmetli oca… Kada dođe vakat podaj ga svome sinu Reši.
– Hoću. – Kadir pogleda prastari obitejski prsten koji je čukunpradjed njegovog djeda kupio u Damasku kada je išao na hadžiluk.
– I još bih ti nešto rekla. Dok si bio na službenom putu u Zagrebu ja sam pekaru prepisala na tebe…
– Što bolan? Ja imam svoj posao u “Čajevcu”. Nitko mi ga ne može uzeti. Trebala si pekaru ostaviti Midhi. On ionako radi u njoj.
– Ne. On bi je raskućio… Počuj me: ti nabavljaj brašno i vodi knjige, a kad isplatiš radnike, dijelite kao i do sada ostatak – po pola.
– …Kad baš želiš – dobro…
– I slušaj me dalje: nemoj mi dolaziti na dženazu ako budeš imao tu popovsku, jareću bradu… Ja znam da si ti uvijek govorio da je taj tvoj Trocki bio pametniji od Lenjina i da te tvoja raja zato nadiva njegovim imenom. – Ali, ako sam ti ja draža, učini mi to…
– Majka, bona, ja te volim i sa bradom i bez nje.
– Ne interesira me. Ja sam rekla svoje.
– Hoću, obrijat ću bradu.
– Ja to neću vidjeti, ali Bog će vidjeti… Još samo ovo da ti velim… – Kadir se približi, jer joj je glas bivao sve slabiji.
– …Kada prođe moja četeresnica, sina Reška osuneti…
Kadiru zazuja u ušima. Osjeti srce kako mu kuca u grlu. U trenu mu se usta osušiše i on zinu kao peš, u čudu, a i zato da uzme zraka. Znoj ga obli po cijelom tijelu.
“Kako da sunetim sina kada sam u Partiji? Saznat će se još dok mu gaće budu krvave. Zašto me to radi? Zna da sam na položaju, da imam funkciju u preduzeću… To bi me moglo upropastiti. O majko moja, otkud ti sada baš to?!” – mislio je Kadir grozničavo. Od svojih misli nije ni čuo kada u sobu uđoše rođaci.
– Zašto šutiš Kadire? – prenu ga majka Bisera iz njegovih misli.
– Zamislio sam se, mama. Izvini…
– Tko je to došao? – zapita ga majka.
Kadir tek tada pogleda u ljude i reče:
– Došli su ti amidža Galib i dajđa Ibrahim.
– …Mašala… Tko ti put pokaza Ibro? – reče Bisera bratu.
– Znaš ti mene. Ja dolazim samo po potrebi; na vjenčanja, bajrame, dženaze – i tako to…
– Aha, baš dobro… Doći ćeš i na sunećenje Rešino…
– O čemu to ona? – upita Galib, brat Biserinog rahmetli muža.
– O tome da će Kadir sunetiti Reška kada za to dođe vakat… – odgovori mu ona.
– E nek’ sam i ovo čuo! U ovoj famili od četer’s’ pete nismo sunetili ni jedno dijete, osim moga Lutfu i Besku. Ejvala ti Bisera!
– Galibe, podsjeti mog hairliju na ovaj amanet.
– Beli – hoću!
– Ne brini majko. Neće me nitko morati podsjećati…
– Hvala ti…
Nekoliko dana kasnije, na dženazi dok je hodža učio namaz, Ibrahim se u gružvi probi do Kadira i šapnu mu:
– Kako ćeš izvesti ono?
– …Bog me ubio ako znam… Nemoj govoriti nikome, života ti.
– Jesi budala. Pa i ja sam u Partiji. Nisam lud da pričam kako mi sestrić suneti sina. I sam znaš da ja nisam sunetio ni jednog od svoje trojice… Samo, Galibovca je jezikara, ti to znaš… Što ona čuje, to ne samo da zna sva Banjaluka, nego se prepričava od Une do Drine… Možda bi trebalo popričati sa Galibom. Do njega je, najviše.
– Znaš da je on tvrd kao što je bio i moj stari.
– …Ma znam brate… Pokušaj se obezbijediti, smisli nešto. Kao da je to uradila žena bez tvog znanja, recimo, dok si ti bio na službenom putu…. Da nisi u Partiji, ne bi bilo belaja…
Hodža najavi Fatihu. Kadir vidje Galiba koji je učio da ispod oka gleda njega i Ibrahima kako samo stoje i šute jer ne znaju suru.
*
Kerim je učinio ono prvo što je majka Bisera tražila od njega. Obrijao je bradu na dan njene dženaze, a na tehvidu je dogovoren dan kada će sunetiti sina Rešada. Ustvari to i nije bio dogovor, nego sugeriranje i insistiranje Galibovo – da se ta ceremonija što prije obavi. Kadir nije imao kud. Od Galiba je saznao da je ovaj već sve dogovorio sa hodžom Dautom ef. Ćotekom i berberinom Fejzilom. Kada mu je Galib rekao termin, Kadir je shvatio da je izgubljen. Bijaše to sami početak njegovog godišnjeg odmora, vrijeme u koje nikako nije mogao izmisliti neki službeni put. Odlazak na Jadran u privatnom aranžmanu nije dolazio u obzir, jer je preko sindikata već bezecovao smjenu u odmaralištu koja je počinjala dva tjedna od početka godišnjeg. Što ga je najviše zabrinulo saznao je poslije nekoliko dana: istog dana kada je utanačeno sunećenje, u posjetu je dolazio predsjednik FNRJ i SKJ – Josip Broz Tito. K’o kec na jedanaest!
Sa druge strane, onaj o kome se direktno radilo, Kadirov sin Rešad ništa nije znao. Kadir i Silva nisu znali kako da mu kažu da će biti osunećen. Galib o tome nije mislio, jer se bijaše sav usredsredio oko dogovora detalja sunećenja sa hodžom i sunetlijom.
Mali Rešad bijaše uspravo završio prvi razred (imao je tada sedam godina, jer je kao bistro dijete krenuo godinu dana ranije u školu) i dane je provodio po svojoj ustaljenoj navici. Prije podne obično je gledao u kinu đačke predstave, matineje od 10 do 12 sati u jednom od banjalučkih kina. Poslije bi odlazio na kupanje, sa obaveznim šlaufom (starom, unutrašnjom gumom od traktora koju je već drugu godinu Kadir lijepio “flekama”) sa kojim bi se puštao niz Vrbas od Gornjeg Šehera pa sve do Rebrovca. Poslije bi, još uvijek mokar, samo u kupaćim gaćicama uhvatio autobus koji je vozio desnom obalom Vrbasa; od Vrbanje, preko Mejdana i Sitara do Desne Novoselije i iznova bi se spuštao niz valove zelene rijeke. Običavao je da se tri puta dnevno spusti niz Vrbas, a potom bi modrih usana, cvokoćući od hladnoće žurio kući, kotrljajući pri tom šlauf ispred sebe. I tako iz dana u dan, uvijek sa istom rajom iz svoga komšiluka, sa svojim drugovima iz razreda: Adnom, te Milijem i Micom, koji bijahu brat i sestra.
Toga dana Silva je rekla sinu da poslije kina odmah dođe kući pošto će im doći važni gosti. Ta majčina laž ga je zbunila, ali u dječjoj naivnosti nije se zapitao ni tko dolazi, ni zašto? Znao je da će i tada kao i uvijek dobiti neki poklon, čokoladu ili bombone “505 sa crtom”, a možda čak i dvobanku, ili petobanku. “Krašove” poslastice nisu ga toliko interesirale kao novac. Ne zato što je volio novac, nego stoga jer mu je novac omogućavao da čini ono što je najviše volio – da ide u kino.
Kino je obožavao. Više od njega volio je samo majku Biseru. Poslije majkine smrti prvo mjesto nije zauzela ni mati Silva, ni otac Kadir kako su oni očekivali. Jednostavno – kino je izbilo na prvo mjesto, a drugo su dijelili roditelji zajedno. Od šest banjalučkih kina toga vremena, najviše je volio staro kino “Vrbas”, na samoj obali Vrbasa, kraj Gradskog mosta, u Mejdanu.
To najmanje i najneuglednije banjalučko kino bilo je i kino i cirkus istovremeno. U njega su išle kompletne obitelji da po peti put gledaju svoje kultne filmove kao što su: “Jedan dan života”, “Majko slušaj moju pjesmu”, ili “Herkules osvaja Atlantidu”. Uz peć koja je zimi ložena, skupljali su se Romići sa Veselog Brijega i grijali se onaj sat i pol koliko traje projekcija. Ljeti bi sa šlaufima ulazili u kino i gledali “Winetou”, “Blago u Srebrnom jezeru”, ili “Dvoboj na suncu” i navijali za glavnog dasu tako živo da su se tresli podovi, a stolice su škripale kao da ih razvaljuju. To reprizno kino bilo je slika neobuzdane mladosti i radosti poistovjećivanja sa patetičnim junacima koje je publika naprosto obožavala da gleda.
Rešad je kupio kartu za dvije banke, a poslije i špice kod starog Mujke (za kikiriki taj dan nije imao para) i ušao u salu kina. Sve četvoro su sjeli u prvi red, gurajući se sa malim Ciganima koji već bijahu sjeli na njihova mjesta. Ipak, poslije “Filmskih novosti”, kada je počeo film, svi se umiriše. Davao se film “Kozara”. Slike siromašnihih seljaka Potkozarja smjenjivale su slike do zuba naoružanih esesovaca. Kadrovi tihog zbjega i žestoke paljbe pri streljanju nedužnih ljudi trenirali su malo Rešadovo srce. Gnjev prvi proključa kod Romića:
– Majku mu hitlerovsku ožežem, šta rade od raje!
– Nisu to Ramize hitlerci, to su ustaše.
– A kako ti to znaš Pujdo?!
– Gleda’o babo film pa mi kaz’o!
– Šutite Cigani, majku vam cigansku! – viknu im neko iz zadnjih redova.
– Šuti ti četniku, da ti ja ne stucam jaja… Pusti mi djecu da uče istoriju! – odbrusi mu džambas Halil.
Kinooperater Salko utiša zvuk i sva sala poče urnebesno zviždati. Poslije nekoliko minuta paklenog zviždanja zaori se Salkin glas odozgo, kroz prozorče, kraj projektora:
– Pa kako vas, bolan, nije sramota? Danas nam dolazi dug Tito, a vi tako! Mahsuz mi je rečeno da vam pustim film o našoj herojskoj prošlosti, a vi tu serete. Samo još jednom da vas čujem, zovnut ću miliciju da vas ispendreka!
– Živijo drug Titooo! – viknu džambas Halil.
– Žiiivijooo!!! – zaori se iz publike.
To umiri gledaoce i oni u tišini odgledaše film do kraja. Jedino što se čulo u publici bijahu duboki uzdasi i prigušeni plač. Poslije projekcije filama Rešad požuri kući – još uvijek suznih očiju. Plakalo je i ostalo troje njegovih drugova.
– Đe si navro, brate mili? – upita ga Mili.
– Kazala mi je mama da imamo neke važne goste… – reče Rešad, žureći i dalje.
– Da ti ne dolazi drug Tito? – u šali ga zapita Mica.
– Ne dolazi… – odgovori joj Rešad.
– Je l’ onda nećeš sa nama na Vrbas? – zapita ga Adna.
– Ne mogu Ado… tiho reče Rešad, kao da se pravda. Tajno mu se sviđala Adna i priznao je to svome najboljem prijatelju Miliju da mu je ona – simpatija.
– Haj’mo i mi do njegove kuće… – šapnu Mica bratu.
– A što? Bolje nam je da idemo na Vrbas. – odvrati joj Mile.
– …Baš me zanima ko će mu to doći…? – reče, više za sebe Mica.
– Šta me brige… U svakom slučaju zna šta propušta. – zaključi Mili.
Kod kuće se sve odigralo brže nego u nekom filmu. Amidža Galib ga je zgrabio i dao berberinu Fejzilu. Ovaj mu je skinuo šorc i gaćice i dok ga je Galib čuvao u svom krilu, čuo je oca iz druge sobe.
– Rekao je efendija da malom napraviš šerbe. Jesi li?
– Jesam. – odgovorila je mati.
Hodža je djelovao zamišljeno i Rešad je vidio kako se njegove usne jedva miču. Učinilo mu se da hodža nešto šapuće i načulio je uši. Začuo je bujicu nerazumjivih riječi, sličnih onim riječima koje je rahmetli majka Bisera izgovarala dok ju je Rešad sa vrata sobe kriomice gledao dok bi ona klanjala. Zbunjivalo ga je što su mu skinuli gaćice. Nije osjećao stid, jer je do godinu dana unazad na Vrbas i Vrbanju sa roditeljima uvijek bio go na kupalištu. Kad hodža Daut klimnu glavom, Fejzil uhvati dječaka spretno za ćunu, nategnu mu kožicu preko nje, a dugom rukom škljocnu nečim preko kožice. Škljocanje mu izmami prodoran vrisak. Mati dotrča i dade mu šerbe i dok se on gušio napitkom grcajući i pijući sopstvene suze koje su se slijevale u čašu, berberin brzo posu žuti prašak po rani i zamota mu ćunu gazom.
– Mašala, sad si pravi musliman. – reče Galib.
– Nisam ja musliman. Ja sam Rešad – Titov pionir. – odgovori mu dječak dok ga je amidža nosio u njegovu sobu. Kad ga je položio na krevet, Galib izvadi novčanik i pruži mu pet stotina dinara.
– Ovo je zato, jer si od danas muško.
– …Pa bio sam ja i prije muško… Joj, što boli! – reče i uze pružnu novčanicu. U cijeloj toj muci prohuji mu kroz glavu: “Pet stoja! Bog te maz’o, za te pare mogu… deset, dvadeset puta ići na đačku predstavu, i više!”
Uskoro dođe i amidžinca, pa mu dade tri stotine dinara. Stiže dajđa Ibrahim i dajđinica i dadoše mu zajedno šest stotina. Dođe amidža Midho sa ženom, tetke sa muževima, čak i stara Hava, sestra rehmetli majke Bisere. Za četiri sata dobi Rešad sedam hiljada i sedamsto dinara. Kada se gosti raziđoše, uđoše mu roditelji u sobu.
– Da li te je boljelo? – zapita Silva i pomilova ga po kosi.
– Samo malo.
– Silva, izađi iz sobe da on i ja popričamo, kao muškarci.
– …Kako da pričam k’o muško, kada su mi otsjekli ćunu…? – reče tiho Rešad ocu kada je mati izašla iz sobe.
– Rešo, nije ti Fejzil otsjekao ćunu. On je samo skinuo onu kožicu sa nje.
– Pa sad će mi ćuni biti hladno. Kako ću se kupati u Vrbasu?
– Neće joj biti hladno. Naviknut ćeš se.
– Je li to sigurno, tata?
– Kad ti ja kažem…
– A je li se to moralo uraditi…?
– Jeste sine.
– Jesu li i tebi sklinuli kožicu?
– Jesu. – Kadir se nasmija na to.
– …I dobio si onda para kao i ja?!
– Manje, mnogo manje… Da ti kažem; nemoj o ovome nikom pričati…
– Je li to sramota? – zbuni se dijete.
– …Tako nekako…
– Pa sad me je stid… I onda ću se stalno stiditi…
– Nećeš Rešo. Proći će to…
– Hoću li moći piškiti?
– Još kako!
– ..A mogu li za ove pare ići u kino?
– Kako nećeš moći?
– E onda mi je drago što sam musliman…
– …Sada mama i ja idemo u grad. Ti danas ne smiješ hodati. Rana ti treba zarasti. A brže će ti zarasti, ako se ne krećeš… – otac ga poljubi, zatim namignu i još jednom mu reče – Nikome ni riječi.
Naravno otac mu nije smio reći, da on i mati idu na doček druga Tita. Pola sata po odlasku roditelja, začu kroz otvoren prozor Milijev glas:
– Rešo, jaraneee! Javi se! Vidjeli smo kad su ti mama i tata o’šli na Tita.
– Šta hoćete? – doviknu Rešad iz kreveta.
– Što se praviš lud? Mi smo čuli kad si vrisnuo? Ko ti je svez’o plesku, je l’ stari?! – oglasi se sada Mica.
– Ma nije ništa… Uštin’o sam se… – slaga Rešo.
– Kako ništa? – bio je uporan Mili.
– Ništa, samo su bili gosti… – Rešad nije znao šta da kaže, a nešto više slagati nije znao.
– Jesu li ti šta donijeli? – opet viknu Mica.
– Pare za kino!
– Koliko? – zapita Mili.
– Sedam hiljada sedamsto! – ne izdrža Rešad da se ne pohvali.
– Joj što lažeš k’o pas! Tol’ko ne zarade moja mama ni tata. – ponovo će Mica.
– Evo vam ključ od stana pa dođite da vidite! – reče im Rešad i baci im svoj ključ od stana kroz prozor.
Kada ga brat i sestra ugledaše u krevetu, zgledaše se u čudu.
– Šta je tebi, Rešo?! – ozbiljno ga upita Mili.
– Rekao sam da mi nije ništa… Evo love… – i Rešad izvadi novac ispod jastuka.
– Jebo te, kol’ko love! – iznenadi se Mili.
– Nikada nisam vidjela toliko para. Otkud ti toliko? Rođendan ti je bio u februaru. – zbunjeno će Mica.
– Od gostiju… – reče joj on i zagonetno se nasmiješi.
– Mico, marš iz sobe! Hoću nešto da pričam sa svojim jaranom. – kaza Mili sestri.
– E jesi i ti neki, Mili…
– Marš iz sobe dok te nisam rek’o tati za ono… – zaprijeti joj brat.
Mica se izgubi istog trena.
– …U čemu je štos? – tiho zapita Mili kad sjede Rešadu na krevet.
– …Reci – časne Titove – da ne’š nikom reči?
– Ma daj; časna Titova pionirska!
Na to Reško otkri plahtu sa sebe i zadiže očevu majicu sa svojih butina. Mili ugled krvavu gazu među Reškovim nogama.
– Rešo jarane, šta su ti to uradili?!
– Mmm, skinuli mi onu kožicu sa ćune. – reče mu u nedoumici, ne znajući drugačije kako da mu objasni svoje sunećenje.
– Oderali su ti ćunu…?
– E jesi blesav! Imam ćunu, ali nemam onu kožicu što sam je zatezao kao i ti kada trebam piškiti…
– Pa šta ćeš sada jadan zatezati?
– Ništa… Tata kaže da se može i ovako piškiti.
– …Ovaj… pa je l’ to znači da si za tu kožicu dobio tol’ke pare, je l’ tako? – zaključi oštroumno Mili.
– Aha… – Rešo na to izvadi iz svežnja jednu novčanicu od petsto dinara i pruži je Miliju – Evo ti…
– …Joj! Hvala ti… – Mili stavi novčanicu u džep – …A bi li oni i meni htjeli to da urade…? Da i ja dobijem tol’ko para kao ti…?
– Jarane, trebaš biti musliman… A to je teško… I boli…
– E jebi ga! Kako da budem musliman, kada mi je ćale drži krst u kući?
– Ne znam…
– Blago tebi Rešo…
Kada su otišli, začu Rešo kroz prozor Micu kako skače po betonu i dere se iz sveg glasa:
– Re-šo ne-ma ću-nu! Re-šo je žen-sko!
– Rešo, nisam joj rekao majke mi! Sve je, izdajica, prisluškivala na vratima… Ubiću je kada dođemo kući! – objasni mu Mili.
Kada su roditelji došli, zatekli su ga da plače.
– Zašto plačeš dušo…? Da li te boli? – zapita ga mati.
– Aa… Žao mi je što nisam išao na druga Tita.
– Ma hajde! Nemoj plakati. Doći će drug Tito opet…
I stvarno je došao poslije pet godina, povodom zemljotresa u Banjaluci.
*
Belaj je došao prije nego što ga je itko očekivao. Savjesni čuvar socijalističkog morala u Gradskom komitetu, Trivunović; refernet za odnose sa vjerskim zajednicama, pozvao je već sutradan efendiju Ćoteka na informativni razgovor.
Odmah se čovjek more zapitati – kako, kako je moglo doći do toga da se sve tako brzo sazna? Kako, pa ne odvija se život filmskom brzinom? Ne budite naivni! Kako se ne bi saznalo kada je isti dan hodžinica bila u prodavnici kad i Trivunovićka. Hodžinica je na pitanje komšinice Devlete – kako joj je muž – šapnula svojoj koni Hamidovci da joj je muž dobro i da je kod Kadirovce, jer malog sunete. Oštro uho Trivunovićke nacrtalo se kraj hodžinice u prodavnici. A nije ni to nikakvo čudo, otkud u isto doba i hodžinica i Truvunovićka u radnji. To je bar lako: dvjestogodišnja hodžina kuća nasuprot je stambenoj zgradi u kojoj stanuje Trivunović. A on je na izričitu intervenciju Gradskog partijskog komiteta dobio stan u blizini hodže, zato da bi mu efendija Ćotek, kao vjerski element i potencijalni narodni neprijatelj uvijek bio na oku. Eto, tako je Trivunovićka, po instrukciji muža strčala u šlafruku, sa viklerima na glavi, u prodavnicu, u prizemlje svoje zgrade čim je vidjela da hodžinica sa cekerom prilazi radnji. I tako je Banjaluka doznala ono što joj je bilo suđeno da dozna.
– Pričaj, jer sve se zna. – reče Trivunović hodži u svojoj kancelariji.
– Ako sve znate, ne znam što želite od mene? – odgovori mirno hodža.
– Šta si radio jučer između pola jedan i pola dva popodne? Pošten svijet je izašao da pozdravi našega druga Tita, a ti?
– Radio sam svoj posao.
– Gdje?
– Kod Kadira Abazbegovića.
– Šta si radio kod njega kada je on sekretar partijske organizacije u “Čajevcu”?
– Izvršeno je sunećenje njegovog sina Rešada. – mirno odgovori efendija.
Referent pozva daktilografkinju i izdiktira joj:
– Izjava… Novi red: Ja dolje potpisani, hodža Ćotek Daut, rođen 12. 7. 1904. imam džamije Aranudije, sa stanom u Zagrebačkoj 68. Banjaluka, priznajem da sam dana 4. juna 1964, na sam dolaska Predsjednika FNRJ J. B. Tita u Banjaluku, izvršio vjerski obred prilikom sunećenja Rešada Abazbegovića, sina Kadira Abazbegovića… Novi red: potpis, mjesto i datum.
Kada je daktilografkinja izvukla papire iz pisaćeg stroja, odvojila ih od indigo papira i pružila referentu, ovaj ih je letimično pogledao i pružio hodži:
– Molim vas, potpišite se čitko. – pri tom mu pruži tintoplavu olovku. Na to hodža iz svoga sakoa izvadi crno “pelikan” nalivpero i potpisa se na oba primjerka izjave. Trivunović pogleda daktilografkinju, a ova spusti pogled kao da nije vidjela kako je efendija odbio pruženu tintoplavu olovku.
– Lijepo nalifpero. – pohvali Trivunović efendijino nalivpero.
– Jeste… Kupio sam ga u Stambolu… Mogu li sada da idem?
– Zašto da ne? Hvala vam na saradnji. Bili ste vrlo kooperativni…
Istovremeno dvije kacelarije dalje sjedio je Kadir kod organizacionog sekretara Gradskog komiteta. Preznojavao se. Slutio je zašto su došli po njega crnim mercedesom. Rekao je Silvi da se ne brine i odvezao se sa njima u Komitet. Ostavili su ga samog u kancelariji i pustili ga da čeka, bez ikakvog objašnjenja, osim što mu je šofer u dolasku rekao da je u pitanju informativni razgovor.
Filmskom brzinom Trivunović je doletio u kancelariju zajedno sa organizacionim sekretarom Komiteta, drugom Vojom, koji je iz susjedne prostorije prisluškivao cijeli susret referenta i hodže. Vojo spusti kopiju efendijine izjave pred Kadira i sjede u svoju veliku fotelju od skaja i pri tom istisnu zrak pod sobom, pa se učinilo kao da je prdnuo. Trivunović se nakašlja, a Vojo reče:
– Trocki, ti ne znaš da hodža radi za nas. Šta imaš reći po ovom pitanju? – i očima mu pokaza na efendijino priznanje.
– Što bi vi željeli čuti? – reče Kadir i uzdahnu kad pročita onih nekoliko redova.
– Tvoju verziju. Da li je ovo istina?
– Ako je efendija ovo izjavio, a radi za vas – ja nemam šta reći…
– Znači li to da prećutano tvrdiš da je tačno ovo što je hodža priznao?
– Jeste. – odgovori Kadir i spusti glavu.
– Zašto Kadire, zašto da nas tako razočaraš? – brižno ga zapita drug Vojo.
– …
– Ti predstavljaš u ovom Komitetu jednu od najbrojnijih partijskih jedinica! – uzrujanim glasom reče sekretar.
– Vojo, ti znaš što je to tradicija… I drugi krste djecu, napijaju se po slavama, pa opet nikome ništa…
– Pusti ti druge Trocki – uze riječ Trivunović – Oni će doći na red… Mi nismo to očekivali od tebe! Ti imaš miješani brak.
– …To je pitanje našeg komunističkog morala. I tvog morala. – uleti Vojo – Kako ćeš to objasniti sutra drugovim u firmi? Kako ćeš ih pogledati u oči? Jesi li ti svjestan, čovječe, da si izigrao povjerenje komunista, da si oskrnavio autoritet Partije, koja je u krvi izvojevala pobjedu nad klerikalizmom i malograđanštinom? Sunetio si sina! I to si ga sunetio baš na dan kada je predsjednik SKJ – Josip Broz Tito bio u Banjaluci. To liči, na provokaciju, diverziju… Nisi zaslužio da nosiš nadimak Trocki, a ni da budeš komunista… Ja ću biti prinuđen…
Znajući što ga očekuje, jer je i sam jedan mandat bio član disciplinske komisije Gradskog partijskog komiteta, Kadir se diže, izvadi iz novčanika partijsku knjižicu i spusti je tiho na sto.
– Šta je, odričeš se Partije? – upita ga drug Vojo.
– Prije ili kasnije ona će se odreći mene… Doviđenja…
– …E neće se samo na ovome završiti! – čuo je iza sebe partijskog policajca Trivunovića.
*
Kod kuće ga je čekao efendija Ćotek. Upravo bijahu došli Galib i Ibrahim, jer ih je Silva, čuvši efendijinu priču, pozvala telefonom da dođu što prije.
– Kakav je zijan? – zapita ga Galib koji mu otvori vrata.
– Otkud ti? – upita ga Kadir.
– Evo efendije, čeka te… – reče Silva i poljubi ga. On joj uzvrati poljubac i uđe u dnevnu sobu. Hodža je pio kafu.
– Selam alejkum efendija! – pozdravi ga Kadir.
– Alejkum selam Kadire. Evo te čekam da ti kažem što je bilo.
– Znam ja što je bilo. Vidio sam izjavu. – nevoljno mu odgovori Kadir.
– O čemu vi pričate? – zapita Ibrahim.
– …Crveni hodža… – reče Kadir – Bio je u Komitetu…
– Efendija, šta ovaj moj laprda? – upita Galib.
– Jesam bio u Komitetu, ali nisam crveni hodža. – staloženo će efendija Ćotek – Sjedi Kadire i ohladi glavu.
– Što je u pitanju, majka mu stara?! – opet zapita Ibrahim, sad već nervozan.
– Dajđa, hodža je bio u Komitetu i dao izjavu da smo sunetili Reška. – reče Kadir i sjede.
– Je li to moguće, Daute?! – iznenadi se Galib i prođe rukama kroz sijedu kosu.
– Galibe, ti me znaš trideset i kusur godina… – odgovori hodža i povuče dugačak dim kroz svoj čibuk – Ja nikada nisam ni lagao, ni krio šta radim. Znao sam skresati u brk i Ademagi Mešiću kada smo tvoj rahmetli otac i ja i još šezdesetak viđenijih Banjalučana potpisali onu “Rezoluciju” protiv ustaških zločina nad Srbima – i Džaferu Kulenoviću kad je ušao u Pavelićevu Vladu NDH, ali i onom ustaši Viktoru Gutiću kada je htio ožnitu onu našu djevojku, pa što ne bih i tom prcmoljku?!
– …Kadire, Truvunović je od efendije tražio priznanje, jer je već od nekog drugog čuo što se desilo… – uključi se Silva u namjeri da smiri muža.
– I kakvog bi onda imalo smisla da mu ja lažem? – nadoveza se efendija.
– Ko je cinkaroš u ovoj kući – to me zanima? – zapita se Galib i pogleda u Ibrahima.
– Ništa me ne gledaj! Ja jesam komunista, ali nisam doušnik. – odgovori Ibrahim – A ti Kadire, ne možeš sjediti na dvije skemlije. “Netko voli hodžu, netko hodžinicu, a ja njihovu kćer.” Ja sam izabrao Lenjina, a efendija i Galib – Boga. Ja poštujem vaš izbor, molim vas poštujte i vi moj. A ti se Kadire. Odluči…
– Pravo veliš Ibrahime. Kadir bi i jare i pare. Marx i Lenjin negiraju vjeru, a Kadir bi da služi na dvi strane… A tko ima dva gospodara, loš je sluga obojici. – reče efendija.
– Znaš što mi je rekao Trivunović? Rekao mi je da ti radiš za njih…
– Ha! Od šejtana svašta možeš čuti… Samo ga gledam. Svako jutro, od sabaha ranog, ona njegova hanuma je na pendžeru. I gleda li gleda. Ta zna šta ja ručam. A je l’ se ja pomolim na pendžeru, ona namiče store i bježi, ko đoja nešto sprema po kući… Možda mi i telefon prisluškuju?
– Boga mi, razbit ću ga k’o staru kantu! – naljuti se Galib.
– Nikoga ti nećeš razbiti, budalo stara. – usprotivi se Ibrahim – Oni jedva čekaju na tako nešto. Misliš li ti da se ne zna da si bio u domobranima? Izvukao si se zahvaljujući svome rahmetli Abudulatifu, zato što je on noću slao kruh iz svoje pekare partizanima na Starčevicu.
– …Ali mu je srce puklo kada su mu partizani četrdeset pete uzeli imanje na Karanovcu i pekaru u Potoku. – završi Galib.
– Ipak, ne zaboravi da nas je druga pekara, ona na Haništu othranila – reče mu Ibro.
– Ah neće ni ona dugo, ako je Kadir prenese na Midhu. – odgovori mu Silva.
– Zar je stvarno misliš tom pjani, prepisati?! – začudi se Galib.
– Taj pjano je moj brat, a ti si mu amidža. – odgovori Kadir.
– Kadire, Galib ima pravo. Ne prepuštaj pekaru Midhi. Propit će je – i ti to znaš. – očinski ga posavjetova efendija Daut.
– …Tata, hoću li ja moći sutra u u kino? – reče Rešad, pojavivši se u piđami na vratima dnevne sobe.
– Rešo sine, što se prvo kaže? – zapita ga mati.
– …Dobar dan… Tata, mogu li? Zaraslo mi je ono… Sutra zadnji dan igra “Kozara”…
– “Kozara”? Ha ha ha. Crnogorac po partijskoj direktivi snimio film kako Nijemci ubijaju Srbe! – prokomentira Galib.
– Ići ćeš ti u kino sine. A sada hajde, lezi još danas… Imamo mi nešto da pričamo…
– Hvala tata… Doviđenja. – reče dječak i ode u svoju sobu.
– Mogao bi ti Kadire da sina naučiš da poselami efendiju, a ne samo da ga šalješ da gleda “Kozaru”.
– Galibe, ne možeš mi govoriti kako da ja svoje dijete odgajam. Da si znao one svoje hahare uvesti u suru, ne bi danas od njih pola grada bježalo. – reče mu Kadir.
– A šta ako se tuku? Samo ne daju da im se drugi, da izvini efendija, seru po glavama?! Moji ne gledaju to komunističko sra…, smeće, ali su dva puta gledali “Alžirku Džemilu”. Počuj ovo; Nijemci ubijali Srbe?!
– …Nisu ubijali samo Srbe. Iz Prijedora i Kozarca mnogo je više stradalo muslimana na Kozari. – dopuni ga hodža… ali, za danas mi je dosta politike za cijeli život. Moram krenuti… Dragi Kadire, ako se ljutiš na mene – griješiš.
– Ljut sam vala efendija i na Partiju i na religiju.
– Halal ti bilo sinko.
– Ma šta halal efendija?! Nije mu vjera kriva, kriv je on sam! – žestoko će Galib.
– Galibe, baš si naporan. Pusti čovjeka, nije mu više ni do vjere, ni do Partije. – pokuša Ibrahim da smiri Galiba.
– …U istu vi tikvu pišate… – reče Galib i izađe iz stana zajedno sa hodžom.
Rešadov otac Kadir izbjegao je mučnu proceduru disciplinske komisije u Gradskom partijskom komitetu, ali nije mogao pobjeći mnogo gorem suđenju koje mu je pripremila Partija. Pošto je jednoglasnom odlukom isključen iz Gradskog komiteta, a dva dana kasnije, opet jednoglasno izbačen iz Partije, po povratku sa Jadrana dočekao ga je otkaz u fabrici. Nije mu preostalo ništa drugo, nego da se okrene tradicionalnom poslu svojih djedova – pekarskom zanatu. Na osnovu svoga ušteđenog novca od prometa u pekari, kada nije uspio dobiti zajam u gradu, digao je kredit u Zagrebu i produžio je u Beč da kupi sve instalacije za parnu pekaru. Dva mjeseca poslije otvorio je prvu parnu pekaru u Banjaluci. Partija mu više nije mogla ugrožavati život, jer narod, ma kojoj partiji pripadao, morao je jesti kruh, a kruh iz parne pekare je mnogo bolji, ukusniji, mekši od kruha iz pekare čija se peć zagrijava samo loženjem drva.
I hodža Daut je bio kažnjen. Sin Salim mu se promijenio preko noći. Ušao je u Partiju, na šta ga se otac odrekao. Salim je promijenio i ime, pa je uzvratio istom mjerom; odrekao se oca. Ali o tome kasnije.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Appearance
Layout
Element Style
Accent Color