Ponoćni rituali u hramu snova je ljubavni roman u kojem pripovjedač nastoji rezimirati svoju potragu za duševnim smirajem i voljenom osobom.
Svaki čovjek je na svojevrstan način jedan zaseban – hram, hram života, hram želja, pa samim tim i hram snova. Međutim, ja sam taj hram opredmetio, zapravo izgradio na jednom imaginarnom otoku do kojeg treba doći svaki čitatelj – i to nije sve. Čitatelj romana prvo se mora potruditi savladati hodnike labirinta kako bi stigao do hrama snova te nastavio dalje čitati roman. Prvi dio naslova ponoćni rituali – govori da se neki rituali, a kakvi, saznat će čitatelj koji čita roman, odvijaju u tom hramu i da ti rituali počinju svaku noć u ponoć.
Rituale obavljaju dvije osobe, dva lika romana, a to su: Alkemičarka i Kabalista. U prvom dijelu romana, da podsjetim, koji se zove Labirint, Alkemičarka priča Kabalisti tajnovite, dosad neispričane priče (čije fabule nisu obrađene u književnosti) a koje imaju svoje izvorište u povijesnim događanjima. Recimo, prva priča je o uzrocima propasti Atlantide, zatim se javlja alegorijska priča o Adamu i Evi, te Lilit koju je poslao Sotona da iskuša Adama. Iza toga slijedi priča o nastanku čudesne, a nikad dovršene biste kraljice Nefertiti, zatim propast matematičara Pitagore kojeg uništava njegova strast prema kriptofiliji, onda je tu i razlog trovanja nesretnoga rimskoga cara Klaudija, pa nesretna ljubav Marije Magdalene, kako je kralj Kastilje Alfons Mudri postao najbogatiji europski monarh svoga doba… iza toga je susret i verbalni okršaj između doktora Paracelzusa, filozofa Fausta i proroka Nostradamusa i tako dalje. Rituali se ogledaju u dva vida. Prvi vid je samo Alkemičarkino pripovijedanje, a drugi oblik rituala su stvarne ritualne meditacije koje ona i Kabalista obavljaju, a dio su onoga što kultni svjetski psihijatar Carl Gustav Jung zove psihološkom kabalom. Te meditacije su slične joga vježbama i tantričkim meditacijama.
Osim toga, pripovjedač u romanu, a to je autor – obavlja i svoje duhovne rituale, vježbe. Kroz pasaže koji se nazivaju Dnevnik pisca – autor preispituje svoje emotivno i fizičko stanje u kojem se nalazi dok stvara svoje djelo. Znači i pisac, kao i njegovi likovi nastoji pronaći bit i smisao kroz duhovnu alkemiju i mentalnu kabalu. Priznajem da je to za one koji nisu malo više upućeni u te dvije drevne magije, a koje su tijekom stoljeća evoluirale u znanosti – dakle, za njih je to vrlo sofisticirano, mutno, na neki način neuhvatljivo. Međutim, postoji i onaj prvi nivo u kojoj je dovoljna sama priča, zaplet s radnjom, tjj. fabula kao zanimljiv izazov da se djelo pročita. A oni koji su zaljubljenici u alkemiju i kabalu bit će za dimenziju više obogaćeni u otkrivanju i viših nivoa romana.
U drugom dijelu romana koji se zove Karizma autor se svjesno malo više zabavio sam sa sobom, nego sa svojim likovima. Zapravo sam ih transponirao iz prvog dijela u žive osobe i može se reći: Kabalista je autor prvog dijela romana, a Alkemičarka je njegova supruga. Karizma počinje s poglavljem koje se zove Alkemija ljubavi što svojevrsna abeceda ljubavi, na neki način su to subjektivno emotivni aksiomi autora. Ako je poglavlje Alkemija ljubavi abeceda emocija ljudi koji se vole, onda je poglavlje Kabala ljubavi smisao i bit voljenja. U svjetlu toga emotivnog ozračja nastavljaju se poglavlja koja su važna za likove romana. U njima su refleksije, razmišljanja vezana za prošla događanja. Time se povezuju ispričane priče i korespondiraju s novim fabulama.
Kako se roman približava svome kraju poglavlja su sve više složena. Pisac namjerno stvara situacije: Paracelzus priča s Jungom (a sam Jung je izjavio da je reinkarnacija Paracelzusa). Oni raspravljaju o mogućnosti stvaranja čovjeka iz retorte, onako kako su alkemičari željeli stvoriti humunulcusa. A sve to sa strane promatraju likovi, Kabalist, pripovjedač, zapravo autor prvog dijela romana – Benjamin i Alkemičarka, tj. Ivana koju je vrlo lako prepoznati jer se spominje da se ona bavi fotografiranjem. Prošlost i sadašnjost se isprepliću i čine jednu dimenziju u kojoj je sve moguće. U sve se upliće i Nostradamus jer on zna što će se desiti na kraju. To se događa u Gradu Svjetlosti, zapravo u katakombama ispod Pariza.
Ali nećemo reći baš sve jer onda nema svojih draži da se knjiga čita…