Djela

Antologije, poetike i intervjui

Ponoćni rituali u hramu snova

REGRESIJA

Ušavši oko ponoći u Zabranjenu Sobu Kabalista zapita svoju malu Alkemičarku: – Ako je ovaj život doista čovjeku ne poklonjen nego pozajmljen, kako on vraća dug onom od koga ga je posudio? I ako je život poklonjen čovjeku, što on čini zauzvrat na tom poklonu? Možda ga treba vratiti ako se ne zna s njim koristiti?
Njih dvoje sjedoše jedno nasuprot drugome u lotos položaj i svatko zapali svoju svijeću.
– Recimo da je život posuđen od Boga. – započe Ivana – To slobodno možemo pretpostaviti jer mnogi ljudski umovi su naslutili, premda nitko nije znanstveno dokazao da je duša dio velikog Božanskog Bića. Druga je istina da se duša seli iz tijela u tijelo onoliko puta koliko je to potrebno da bi ona u Biću ostvarila svoju misiju, svoj smisao. Život nastaje u tijelu tek onda kad duša u njega uđe. Ona već unaprijed ima svoj zadatak koji je isplanirala dok je bila u onom stanju koje budisti zovu devahan. I već kad se dijete rodi, ono u sebi nosi dušu u kojoj je zacrtana matrica njegovih planova. Tijekom života čovjek čini ovo ili ono, uglavnom sve ono što mu je suđeno, a zapravo je sam sebi dosudio tu sudbinu – iako najveća većina nije svjesna toga.
Kaže se: život vodi čovjeka, a ustvari duša, u kojoj je sudbina voditeljica je čovjeka. Kad ostvari svoje djelo na ovome svijetu čovjek, ako je imalo mudar sasvim mirno odlazi iz njega. A dug vraća onome kome je dužan čineći u životu sve ono o čemu govore sve vjere – čini dobro. U svim ranim oblicima svake vjere, bilo da je u pitanju judaizam, budizam, kršćanstvo ili islam – dobrota je urođena svakom vjerniku. Ili bolje rečeno, dobrota je urođena svakom čovjeku jer prvo je nastao čovjek koji je kasnije zbog svojih duhovnih potreba u sebi osmislio Stvoritelja. Ali budući je do dana današnjeg ova civilizacija ipak prvenstveno vjerska (bez obzira na vjeru) čovjek vraća svoj dug za život – Bogu (ili bogovima) ma kako se on (ili oni) zvali u njegovoj vjeri.
– A što je s onim koji ne uzvraća svoj dug na posuđenom životu, tj. duši?
– Može ti si činiti prejednostavnim, ali ja bih ih nazvala grješnicima.
– Malo je čudno u svemu tome, draga Ivana, da neka duša između dvije inkarnacije izabere grješnu sudbinu…?
– Može biti čudno ako zaboravljaš na zakon karme. On ne važi samo u životu, nego za sve inkarnacije kroz koje jedna duša prolazi.
– Da, tako će biti.
– …Oni drugi, koji ne znaju vratiti svoj dug na pozajmljenom životu, oni uglavnom sami sebe kažnjavaju svojom sudbinom. Vremenom postaju nesretni, a oni koji ne vide izlaza u svojoj nesreći, oni sami sebi oduzimaju život. Time prekraćuju muke duši i oslobađaju je da se ona opet vrati u devahan.
– Jesi li kad poželjela znati što si bila u prethodnom životu? – zapita Benjamin Ivanu.
– Ja znam što sam bila u prethodnom životu.
– Ma nije valjda…?!
– Bila sam moja nona.
– Je li nona bila živa kad si se ti rodila? – brzo je zapita Benjamin.
– Da. – mirno odgovori Ivana, a Benjamin joj skoro ote iz usta zaključak:
– Radilo se o podijeljenoj duši. – rekoše skoro istovremeno oboje, a Ivana nastavi:
– Ona je to znala. Znala je da je dio njene duše u meni. A ja, kad sam postala svjesna sebe, svoje duše, na neki tad neobjašnjiv način znala sam da pripadam više noni nego njenoj kćerki, više nego majci i ocu. Moja nona se bavila liječenjem travama. Znala je svaku travku u prirodi, znala ih je pripremiti kao čaj, kao eliksir ili smjesu s medom. Pričala mi je o tome još kao djevojčici, a meni se činilo kao da me budi iz sna u kojem sam sanjala upravo to što mi priča. Znala je liječiti i s kristalima. A zahvaljujući kristalima kojih je bilo u izobilju u noninoj sobi brže sam naučila sve nonine vještine. Živjela je u malom mjestu na našem otoku i kad god bi se nekome nešto dogodilo zvali su je da pomogne. Uvijek je svima pomagala jer to je bilo u njenoj prirodi. Po tome je bila prava vještica, jednako kao i ja. – reče Ivana nasmiješivši se tajanstveno i nastavi – Vidiš i sam, upravo od pojma vještina dolazi imenica vještica… – dovrši Ivana i zamisli se.
– Što je? – upita je Benjamin.
– Onaj dan kad je nona umrla osjetila sam kako se ostali dio njene duše prelio u mene. Kao da sam odjednom odrasla u ženu, a bilo mi je tek četrnaest godina. Godinama sam čitala i pažljivo čuvala sve njene bilješke, sve bočice i već spremljene lijekove da ih mogu usporediti sa svojim. Jer kad bih ih usporedila i vidjela da jednako djeluju kao i moji znala bih da sam postupila ispravno u spravljanju „čarolija“.
– Lijepa priča… – reče Benjamin – A vidiš ja se do sad nisam stigao zapitati tko sam bio, tj. u kakvom je tijelu bila ova duša koju sad posjedujem. Nisam to stigao, jer sve što sam radio bilo je usmjereno prema sutra, prema budućnosti. Ipak, volio bih znati što sam bio prije, odnosno kakvu je sudbinu „moja“ duša imala u ranijoj inkarnaciji.
– Pa bar to nije teško danas. Ima toliko raznih regresionista da možeš pronaći nekog koji je stvarno dobar u tome, koji nije neki šarlatan i on će te provesti bivšim životom.
– Ma mogu ja to sam i s astralnom projekcijom i Stablom Života.
– Hej, palo mi je nešto na um! – vedro reče Ivana – Idemo meditirati do astralne projekcije. Idemo se vratiti oboje u bivše živote.
– Briljantna ideja! Ali to će potrajati. Moramo proći sve faze meditacije sa Stablom Života da bi dosegli nivo putovanja u bivši život.
– Noć je pred nama! – ushićeno reče Ivana.
Benjamin dohvati mirisna ulja i štapiće i zapališe ih. Pun mjesec je bio jedino svjetlo u sobi. Noć je bila blaga, bez vjetra. Nije bilo nikakvih zvukova, čak ni šumova. Sva priroda je spavala. Oboje legoše ali tako da im samo glave budu blizu. Aure na vrhu glave su im se dodirivale. Počeše istovremeno meditirati. Prvo su obavili ritual kabalističkog križa, pa onda rituale pentagrama, srednjeg stuba, izgradnje aure i završiše s ritualom transformacije. Tad nastaviše sa sugestijom leta u prošlost. Vratiše se u mladost, djetinjstvo, stigoše u majčina tijela… izađoše iz njihovih tijela u astralne prostore, duše se vinuše u prostranstvo devahana u kojem vidješe cijelo carstvo duša da bi najzad sletjeli ponovo na Zemlju u neko nepoznato prijašnje tijelo. Budući je Ivaninom dušom u ovoj inkarnaciji dominirao suptilni ženski intuitivni tip za tren je brže od Benjamina dospjela u bivšu inkarnaciju.
Ivana je proživljavala: Juana je već danima gledala more, njegove valove koji se nikako nisu smirivali. I noćima je strpljivo čekala povratak broda na kojem je plovio njen otac. Vjetrovi koji su dolazili s mora, od Afrike unosili su nemir u njeno tijelo. Znala je da brod još neće uploviti u luku, ali nešto ju je tjeralo da svaki dan dotrči na dok ne bi li ugledala očev brod na kojem je on bio kapetan. Čekala bi sat-dva, nekad i više, a onda bi žurila na nastavu u samostan. Poslije škole bi opet dolazila na dok i zadržavala se na njemu sve dotle dok ne bi shvatila kako je vrijeme poći kući i pomoći majci. Uveče, ma što da je radila osluškivala bi hoće li začuti zvono iz luke koji javlja da je pristao neki brod. Do kasno u noć je bdjela i tako bi zaspala u nadi da će sutra ugledati jedra očevog broda. Poslije mjesec dana čekanja najzad su se zabijeljela jedra u njenim očima. Osmijeh joj je uljepšao lice kad je na vrhu jarbola vidjela bijelu zastavu koja je označavala da je posada broda bez ikakvih gubitaka u ljudstvu. Zvona su zazvonila i oni koji iz svojih kuća nisu vidjeli da brod dolazi, potrčali su u luku. Ali, mada je otac došao živ i zdrav s puta, iako je donio njoj i majci poklone kao i uvijek, ovaj put je donio i neželjenu vijest. Poslije večere je rekao svojoj Juaniti da joj je vrijeme udaje i da joj je našao jednog divnog momka. Objasnio je kako taj momak odnedavno plovi s njim, kako je iz bogate obitelji i kako joj ništa neće nedostajati ako pođe za njega. Otac nije ni primjetio njene suze, ustvari vidio je da joj je pogled sjajan, ali je sebi protumačio to kao prihvaćanje njegove kćerke.
„Neću, neću takvu sudbinu“ – zagrmjele su misli u Ivaninoj duši dok je gledala svoj bivši život. – „Hoću dalje, želim dalje… Što je bilo prije, što sam bila prije Juane…“
Za to vrijeme Benjamin je vidio: Bernardo je po tko zna koji put pokušao sastaviti sonet za Juanu koju je svakog podneva viđao kako izlazi sva u bijelom iz samostana. Nije o njoj znao ništa osim da je kapetanova kći. Gledao je u Petrarkin Kanconijer i pitao se kako je Pjesnik uspio tako sjajno spojiti riječi i rimu. Nastojao je napisati pet strofa, ali tako da prvi stih svake strofe počinje jednim slovom njenog imena. Vidjevši da ne može napisati pjesmu pišući tintom opet je bacio papir. Odlučio se na pisanje prutićem ugljena. Ubrzo je svojim stihovima išarao novi papir, ali bio je zadovoljniji. Uspio je složiti nekoliko rima i to mu je dalo podstreka da nastavi. Upravo kad je uspio napisati dvije strofe čuo je kako ga zove prijatelj. Kao da je jedva dočekao taj poziv brzo je spremio papir i tintu s perom u ladicu svog stola i zaključao je. Dohvatio je kaput i istrčao iz kuće. Aldo i on su se uputili u krčmu na kraju mjesta u koju su dolazili glumci, konjušari, prostitutke i lopovi pa čak i gusari Uvijek su odlazili u tu krčmu jer je bila najjeftinija u mjestu. U krčmi su se opili i zadnji izišli. Čak je onako pijan uspio napisati sonet za svoju ljubav, za Juanitu. Kad joj je sutradan, još uvijek mamuran od vina prišao kući u želji da joj pokaže sonet, vidio ju je kako ulazi sva u bijelom u kočiju s nekim nepoznatim momkom. Kasnije je saznao da je otišla ne samo u drugi grad, nego u drugu kraljevinu. Nekoliko dana kasnije vidio je kako njen otac ponovo odlazi na brod. Bernardo se odlučio i ponovo došao do njene kuće. Zakucao je i vrata mu je otvorila njena majka. Upitao ju je gdje je Juana i mati mu je sve rekla. Istu večer se spakirao i krenuo u potragu za njom s obale Andaluzije na sjever, u Aragon.
„Ovo će ovako dugo trajati.“ – prenu Benjamina glas koji je dolazio iz daljine, ali kao da je bio njegova misao. „Bojim se da ću zauvijek ostati u Bernardi… Bolje je da prekinem s ovim. Ne želim izgubiti Ivanu zbog Juanite.“ – prostruji mu u mislima i lagano se probudi. Vidje da je Ivana već sletjela iz svog astralnog putovanja.
Pogledaše se i ispričaše jedno drugom što su vidjeli svojim duhovnim okom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Appearance
Layout
Element Style
Accent Color