Na početku knjige autor je napisao ovo:
Ovo je priča o mojoj izgubljenoj generaciji. Svi su događaji iz života, a ako se netko prepozna to je zato jer je njegova priča postala javna tajna. Prijateljima po peru posvećujem ove priče i zahvaljujem se jer su mi dali ideje za njih.
Naravno, autor je asocirao na Hemingwayevu takozvanu „izgubljenu generaciju“ kako je književna kritičarka Gertrude Stein nazvala njegov naraštaj F. S. Fitzgerald, T. S. Eliot, S. J. Peirce, H. Miller u kojoj je vladala boemština, alkohol, seks i dezorjentiranost poslije prvog svjetskoga rata. Upravo kao i poslije obrambenog rata u BiH domovinskog rata u Hrvatskoj. U storijama Izgubljene generacije pred nama paradiraju ljudi koji se kockaju sa svojom sudbinom, koji piju svoje zadnje piće, pričaju sa životinjama jer su im bliže od ljudi, varaju svoje najbliže, a najviše sebe, kradu od svoje obitelji, ne vjeruju više ni sebi ni drugima… Beskrajna je paleta tako da se u njoj svatko od nas može prepoznati.