Žena je budućnost muškarca (Louis Aragon)
Kako opisati mekoću ženskih ruku koji obasjava muškarčeva ljubav? Kad ljubav hoće, a uvijek hoće, ljudski strahovi mogu snagom dodira nestati iz naše utrobe. Pa zašto se onda nedovoljno jasno borimo za ljubav i njezino mjesto u našem biću? Točna je životna činjenica kako nas kroz vrijeme oblikuje i dodir nečijih ruku. U rukama sazrijevamo i to je dovoljan razlog zbog kojeg ljubav nema granica. Međutim, što ako su dodiri u samom startu pritisnuti odgojem, pa ih vremenom više ne prihvaćamo ili bolje rečeno, samo se provlače mislima uglavnom kao intimna želja, uz to još nedovoljno hrabra? Takvi izlazimo pred ljude, takvi smo sami sa sobom i takvi bolno i nesretno nezaustavljivo starimo. Luksuz je zaboraviti da u svom tom obilju prostranstva i vremena zajedno s nama raste sloboda, neopisiva i slatka, osjećajna i draga, sloboda s kojom postojimo i s kojom zajedno sanjamo. I bez obzira što osjećamo trebamo se odmaknuti od usamljenosti, jer ona nije uvijek čista i potpuno naša. U poimanju dodira uopće nije važno koliko dugo smo s nekim vezani. Tkanje života je trajno i neraskidivo, od prve niti našeg daha do zadnjeg lijeganja. Znanje što usput kupimo nije uvijek dovoljno iskustveno, pa nas želje često zateknu nespremne. U tom smislu važno je spomenuti da s tim nespremnostima najviše zbunjujemo vlastite emocije. Tu monotonija života poprima znakove epidemije. Postajemo inertni u opažanjima i pasivni u djelovanju. To nas dovodi do frustracija, nervoze, netrpeljivosti i nesklada sa samima sobom. A stalno treperenje između viđenog i onoga što osjećamo, između doživljenog i željenog, između stvarnog i mogućeg izaziva u nama konstantne sukobe i stvara komplekse. Možda ih ponekad ima previše, ali dok god ne raspolažu s nama u potpunosti usamljenost je naše intimno pribježište.Tkanje života je trajno i neraskidivo, od prve niti našeg daha do zadnjeg lijeganja. Kad ljubav hoće, a uvijek hoće, ljudski strahovi mogu snagom dodira nestati iz naše utrobe. Luksuz je zaboraviti da u svom tom obilju prostranstva i vremena zajedno s nama raste sloboda, neopisiva i slatka, osjećajna i draga, sloboda s kojom postojimo i s kojom zajedno sanjamo. Književnik Zlatko Lukić nebrojeno je puta odlazio u takva pribježišta. U njima se nanovo podizao i učio hodati. Ona su ga i pripremila za susret u kojem će shvatiti zašto je potrebno da ženska nježnost teče među muškim prstima. Zahvaljujući tom intimnom čistilištu oslobodio je žudnju svojih ruku i čvrstim šakama posegnuo za milovanjima. Zrelost ruku preplavilo je iskustvo zagrljaja, a dodire duše natopila toplina jagodica. I tako uz pomoć dodira uveo svoju ljubav u svijet riječi i pronašao prostore u kojima vrijeme ne pritišće. Način na koji s njom razgovara, kako je prima i zbog kojih razloga se nadopunjuju neponovljivi su ispisi Zlatkovog srca i njegove duše. Neprocjenjivost Lukićeve knjige Zagrljaj, jest prozor u smisao dodira. Nagrada je to za istinsko življenje u ljepoti zagrljaja, osjećaj radosti bića i radost koja nas svojim pogledom pokriva. A pogled nam uvijek nedostaje, jer u njemu je skrivena jednostavna mudrost svijeta. Topla i nježna, i ponekad nedostižna. Lukić tvrdi; bez srca i bez duše to ne možemo vidjeti. Znači, dodiri su nepotpuni ako cijelo naše biće ne sudjeluje u njima. Svjestan koliko smo skloni emotivnoj ranjivosti, pažljivo nas upozorava kako vrijeme neprimjetno prolazi. Na sentimentalan način nas uči o štetnosti kratkotrajnih užitaka, jer zna koliko je opasno sakupljati materijalno blještavilo i život promatrati samo očima.