U ovoj poduljoj priči, u svom „razgovoru ugodnom naroda bosanskoga“ u kojem, u nebu nad Bosnom, sudjeluju duše Vile Bosanke, fra Grge Martića, Ivana Frane Jukića, Omer-paše Latasa, Husein-kapetana Gradaščevića i Đavola, a u Epilogu se oglašava i sam Bog, Zlatko Lukić na provokativan način dijaloški sučeljava neke tipične, često međusobno oprečne predstave o Bosni i njenim ljudima, odnosno o vjeri, ženama, domovini, ljepoti i „vražjim poslima“.
U orgininalnoj i vješto izvedenoj formi, Zlatko Lukić kao pravi zanatlija uklapa sve elemente karakteristične za davno zaboravljeni moralistički žanr pouka za čestit život u kojem su napisani neki prvi svjetski bestseleri još prije četiri stoljeća. Kroz likove iz nacionalne povijesti, politike, književnosti, legende, i naravno, za kraju, elemente neizbježnog religijskog koda (Bog, vrag), autor nas vješto vodi kroz zabavan sadržaj te tradicionalne i zaboravljene forme. Ipak, u toj formi jedno čitateljevo očekivanje neće biti ispunjeno. U djelu nema izravne pouke, poante, životne mudrosti. Tako da ‘nauk’ završava u ironijskom obratu, odustajanju u očekivanoj prosvjetiteljskoj funkciji. Doista, čemu poučavati narod čije legende i povijesne ličnosti niti nakon smrti ne nalaze zajednički jezik? Mira i razumijevanja nema niti na nebu nad Bosnom gdje je autor smjestio svoje protagoniste, a kamo li u Bosni samoj.
Nebojša Lujanović