Tko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav Desiti – velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se
Author yellenita
Govorila je u 9 gradova kako je govorila i da je razočarana što ju ništa o tome ne pitam jer me misli ne zanima A mislio sam na uputstvo za mrtve i umiruće Zašto pitati o onome što iz moje davne jave nosim Ali pitao sam dok su se kristali tuge gomilali: Gdje je bila
U Mostaru sam volio neku Svjetlanu Jedne jeseni Jao kad bih sada znao sa kim sada spava Ne bi joj glava, ne bi joj glava Jao kad bih znao ko je sada ljubi Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi Jao kad bih znao ko to u meni bere Kajsije još ne dozrele Govorio
Noćas se moje čelo žari noćas se moje vjeđe pote i misli moje san ozari umrijet ću noćas od ljepote. Duša je strasna u dubini ona je zublja u dnu noći plačimo, plačimo u tišini, umirimo, umrimo u samoći.
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašće staroga imama; Kad tamo, u bašći, u hladu jasmina, S’ ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kada šeće i plećima kreće… – Ni hodžin mi zapis više pomoć
Kumim te Bogom, veliki Bože, skloni sa svijeta životinje! Neka preostane sve od mačijeg roda, moje sirotinjstvo neka preostane, ali – skloni životinje. U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice, samo te molim, milosni Bože -skloni životinje. Skloni životinje, sa obronaka, skloni. Skloni životinje, preklinjem te Bože – ali mi ne diraj svinji ni vepra,
Tužne su tvoje pronicljive oči. Ispituju dušu moju kao mjesec kada bi htio da pronikne more. Razgolitio sam svoj život pred očima tvojim od kraja, i ništa nisam sakrio ni zadržao. Zato me ne poznaješ. Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata. Da je cvijet,
Kako da zadržim dušu svoju da se k tvojoj ne vine? Kako bih je preko tebe uznio u visine? O, kako bih je skloniti htio uz nešto izgubljeno na dnu tmine, uz jedno mjesto, strano i tiho, čiji se talas ne bi raznjih’o kad se talasaju tvoje dubine. Al sve što dirne tebe i mene,
Prije mnogo i mnogo godina, U carstvu kraj mora to bi, Djeva je živjela koju su zvali Imenom Annabel Lee; S tek jednom je živjela mišlju: Da voli i da se volimo mi. Bio sam dijete i bila je dijete – U carstvu kraj mora to bi – Al više neg ljubavlju mi smo se
Iz dna tebe, na koljenima, dijete nas, tužno kao ja, gleda. Zbog tog života što će u njemu gorjeti, morat će da se vežu naši životi. Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih morat će moje ruke ubijati. Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji vidjet ću suze u tvojim jednog dana. Ja to ne želim, draga.