Djela

Nauk nebeski za narod bosanski

Pripovjetke

V. dijalog: Vražja posla

I baš kao što uvijek i biva: gdje se đavo spomene, tu se i pojavi!
– A, hairlije moje i dobričine! Znate me; netko me zove Vragom, netko Đavlom, a netko Šejtanom. Za jedne sam Sotona, za druge Iblis, a za treće Lucifer. Gledam vas već stoljećima, a i slušam kako besjedite. Niste vi ludi, ali ste nešto manje pametni – ja sam mudriji od svih vas zajedno.
Besjednici, sabornici od sve Bosne, zgledaše se. Jedan diže obrve, neki se namršti, treći protrlja oči, a posljednji se počeša iza uha.
– Što ste zanijemili, kao da vam je Đavo zalijepio usne?! – reče Đavo i nasmija se da su se nebesa zatresla. Čuo sam vaše priče pa ne mogoh odoljeti, a da se i ja ne javim. Bogu Božje – vragu vražje, je li tako?
– Ja… – prozbori prvi fra Grgo. – Đavola ne treba zvati, doći će sam.
– Pametno, fratre, mudro… Nego otkud vama misao da je Bog uredio ovaj svijet? Da treba vjerovati samo onom o čemu su vas učili dok još niste ni znali razlikovati dobro od zla…?
– Dobro je prirodno u čovjeku. Dobro je nebeski dar. I zato mora biti da je od Boga – uđe u razgovor Zmaj.
– A, je li? Pa neki znaju da sam i ja bio dobar. Ali sam se pobunio protiv te dobrote koju Bog pripisuje sebi i zato sam bačen na Zemlju. Nisi li se i ti, Husein-kapetane, pobunio protiv sultanove „dobrote“?
– Jesam. I neka sam. I opet bih.
– Bi li? Zaboravljaš da je sultan i kalif, a kalif je Božja sjena na Zemlji. I što si ti bolji od mene? Obojica smo se pobunili protiv Njega i obojicu je bacio na Zemlju.
Zmaj od Bosne ušuti, ali se javi Ivan Frano:
– Ali, bar nije prodao dušu tebi! Zna Husein dobro da je džin baška, a šejtan baška. Palamudiš opasno, Nečastivi!
– Je… Teško je s đavlom, a bez đavla još teže. U čitavoj vašoj prošlosti, nazovite je poviješću ili istorijom, vi ste čekali sabah sa šejtanom. Nikad vam nije bilo potaman. Nikad niste shvatili da je bolja prazna torba nego šejtan u njoj.
– Ej, vala ti i aferim! – dočeka spremno Omer-paša. – Nikako im nije moglo doći iz guzice u glavicu da je žurba šejtanski posao. Huse je htio neku revoluciju, pa je najebao, Jukić je htio biti bliži Švabama pa je zglajzao. Morao je šejtan negdje izać’. Našao je izlaz u njihovom kismetu.
– O, vidi tebe! Ti misliš da si pobjegao vragu iz torbe! – odgovori mu Đavo. – Misliš da si toliko spretan da bi mogao potkovati šejtana na ledu. Varaš se, nisi ti ni moj kalfa, ni moj šegrt! Mislio si da je u Bosni moguće šejtana na selamet istjerati. Ali nisi uspio. Samo si razljutio ljude i zamrzili su te. Vjerovao si da će šejtan, ako nije razbio bešiku, razbit kabur. Slaba ti je to računica bila, pašo…
– Puno nam pametuješ, Sotono! – reče opet fra Grgo. – Od Boga dragog naučili smo više nego od tebe. Istina je da nas tjeraš na kušnju, ali i taj dar ti je dao dragi Bog. Naučili smo od tebe da vrag ne drži koze, ali prodaje sir. Cijelo vrijeme otkako je Bosne, narod je davao i đavlu i đakonu. Valjda je trebao biti takav red. Znali smo u svako doba da, dok dragi Bog zida crkvu, đavo gradi kapelu. Bili smo travka u oluji.
– Tako je, učitelju moj! Sad nam on hoće soliti pamet! Samo, znamo mi dobro da đavo, kad njemu treba, može citirati i Sveto pismo. Ali, nisi ti ni toliko crn koliko izgledaš.
– A što ste onda mijenjali vjere, kukavice kukavne? Kad su se vaši bosanski đavolčići rađali, moji su već u kolu igrali. Može biti da je Bog dobar, ali – i đavoli su jaki! Zbog vjere su vam ispaštali potomci, jer kad Bog uzme dušu, Đavo dovodi nasljednike i njima upravlja. Zato je Bosna i dandanas takva sirota. Pa kakva je to zemlja koja za mene i za Boga ima tri imena?! Džaba vam takva domovina, a i otadžbina… Nazovite je kako hoćete… nije đavo neg’ vrag!
– Šejtane, ti fakat misliš da sam ja neki tvoj vojnik? – upita Latas.
– Ne mislim ja nego si se ti taki pokazao. Sjeti se: kad šejtan daje, šejtan i uzima! Tražio si šejtana; prvo si se odrekao svoje vjere pa si kasnije klao one koji su tvoje vjere. Došao đavo po svoje – i uzeo ti pamet; zaludio te sjaj Stambola i muširska odora.
– Jah – reče Husein-kapetan – tko traži šejtana, brzo će ga naći.
– E ovo ti je prva pametna! Lupetali ste o vjeri, o domovini, a bili ste mi smiješni kad ste pričali o ljepoti. Ma kakva ljepota, nema ljepote, to vas oči varaju! Vidite da vam je lijepo ono što vas ja nagovorim da je lijepo. Ne kaže narod zalud – kupio mu šejtana: lijepa knjiga, lijep san, lijepa pobjeda, lijepa budućnost… Lijepo je nešto zato što sam vam ja usadio misao da je to lijepo. Zaboravljate da sam ja taj koji je kralj, car, sultan, padišah na Zemlji. Sad vam sve to može biti lijepo jer ste na Nebu, ali na Zemlji je sve varljivo, jer je prolazno.
– Pa jesmo li i kod žena omanuli…? – usudi se zapitati Jukić.
– Naravno da jeste! Naslušao sam se toliko vaših gluposti da me je zaboljela glava! Vi, kao, ne znate da je žena rođena tri dana prije đavola?! Tri dana onoga vremena! Pa kakva je onda ona, zaključite sami! Vi u Bosni pazite na dotu, volite miraz – a onaj koji uzme ženu radi blaga, namjeri se na đavla. Hahaha…! Napravite tako ženi djecu pa odete bančiti u birtiju. Da se operete zbog pijanstva, kažete ženi da je lijepa, a đavo im to ponavlja deset puta na dan. I što ste postigli? Belaj, muku, jad! Ne znate vi sa ženama. I još mislite da ste neke drčne muškarčine. Lako vam je to misliti kad ne znate da sam od deset dijelova uživanja u zagrljaju ženama dao dao osam, a vama samo dva dijela tog zadovoljstva!
– A jest vam ga spustio! I ne samo da ga je spustio, već vam ga je i ostavio! – od srca podviknu Omer-paša.
– Lako se tebi zezati – reče Đavo, okrenuvši se njemu – kad ti nisi imao problema sa ženama. Ali jesi sa svojim mudatim hanumicama. Nikad nikom nisi smio reći kako si onog Grka bacio u Zlatni rog zbog ljubomore. Ja sam te nagovorio na to, jer – što đavo ne može, to mu žena pomogne! Vjerojatno se pitaš zašto sad spominjem ženu?! To je zmozgala žena u tebi, jer ti si bio više žena nego muško. Bio si ljubomoran na Grka jer je zavolio neku drugu „hanumicu“. Nije ni čudo, jer je đavo u tuđu ženu stavio kačicu meda pa je uvijek slađa od svoje… Poklopi se, Omer-pašinice, i upamti da je teško mužu koji žene nema, a još teže tko se s đavlom veže.
– Ovaj nas handri k’o ovce! – šapnu Husein-kapetan Jukiću.
– Nemoj mi ni spominjati koliki je sad rezultat. Ispada da smo se udružili s Latasom, a Đavo nas šije kao budaletine…
– Vidim da si popasao svu pamet svijeta, nije ni čudo kad si malo na Zemlji, malo na Nebu… – reče fra Grgo. – Samo me jedno muči: što ti hoćeš od nas?! Da ti položimo neke svoje račune, grijehe, dugove?
– Položili ste vi dugove kome je trebalo. Meni ne trebate jer sam vas ja vodio na Zemlji i znam sve vaše pogreške i tajne. Želim još samo ispričati vam jednu priču. Tek toliko da vidim hoćete li od mene još štogod moći naučiti. Slušajte me kao što me nikad slušali niste. Evo priče…
Živio birvaktile neki siromah ili kokuz, isto je, u Bosni ili Hercegovini, svejedno je. Radio je mnogo, ali je u njegovom domu bilo i mnogo usta pa je teško prehranjivao svoju obitelj.
Svake noći prvo bi zapalio svijeću ne bi li anđelima pokazao put do sebe i pred san je kontao kako da zaradi više, tek toliko da mu svi pod krovom budu siti. Molio se Bogu ovog ili onog imena, ali džabe, ništa da se pojavi kao nada da će steći spas. Ljut na sebe i sve svoje isprazne molitve Bogu, jedne večeri mu na um pade da svijeću zapali Đavlu.
I, ne lezi vraže, u snu se pojavi Đavo i zapita ga koju želju želi da mu ispuni. Siromašak reče Đavlu da mu pokaže gdje može naći zlato. Odvede ga đavo usred noći na livadu i pokaže mu gdje je zakopan ćup zlata. Vidjevši čovjek da na livadi nema nikakvog grma ni drveta kako bi sutradan prepoznao to mjesto, zapita Đavla kako će sutra znati gdje je zakopano blago. Đavo mu reče da se posere na to mjesto. Čovjek ga posluša i u tom trenu se probudi usran.
– Hajdemo sad, delije moje i filozofi… Što je pouka ove umne priče? – zapita Đavo i nasmija se tako gromko da su sve zvijezde na nebu zadrhtale.
– Ne treba praviti veće sranje u životu nego što ga već imaš – reče Omer-paša.
– Ti to govoriš iz iskustva? – bocnu ga Đavo i nastavi. – Nije to poruka.
– Ne budi lud da zoveš šejtana, on će ti sam doći – odgovori Husein-kapetan.
– Kao što si ga ti zvao…? – spusti Đavo kapetanu. – Ni to nije poruka.
– Od zla uvijek može biti i gore – nadoveza se Jukić.
– To si dobro osjetio na svojoj koži – uzvrati mu Đavo. – No, ovdje nisi pogodio…
– …Ne treba se poigravati sa zlom? – završi fra Grgo, upitno gledajući Đavla.
– Aha! A sad pogledajte dolje i recite mi što vidite…? Neki od vas vide svoju domovinu. Vidite tri vjere, tri naroda, neki tu domovinu ne osjećaju svojom, neki vide lijepe žene, neki vide samo muškarce… Neki čitaju, ali većina ne čita, neki sanjaju, ali olovni su to snovi. Neki dolje vide budućnost, ali je ta budućnost uglavnom maglovita, neki sanjaju nove pobjede, a nekima je dosta i pobjeda i poraza. Međutim, ja vas sad pitam: što vi konkretno vidite dolje u Bosni…?
– Sranje! – odmah odgovori Latas.
– Čemer – iscijedi Husein-kapetan.
– Težak život – reče Frano Jukić.
– Svi odozdo gledaju prema nebu… – reče fra Grgo.
– …A na Nebu ste vi. Vi, takvi kakvi ste. I ne samo vi… Ima vas mnogo… A svi ste kao rogovi u vreći. Što onda oni dolje mogu očekivati od vas koji ste gore?
– Ništa… – prvi put skoro istovremeno odgovoriše sve četiri duše.
– Pa čemu se onda oni dolje mogu nadati od onih koji su malo više njih?
– Ničemu… – opet uglas odgovoriše sve četiri duše.
– Tako je. Na vama je da nađete načina kako pomoći onima dolje – reče Đavo, otkrenu se od njih i viknu iz sveg glasa, da se zaoriše svi svjetovi:
– Gospode, uradio sam prljaviji dio posla, učinio sam onaj dio koji ste mi naredili! – reče i pritom kraj sebe nehajno baci zgužvani pergament.
Potom se vinu u gornje sfere Neba, visoko, visoko, previsoko, tamo gdje sjede arkanđeli, gdje su kerubini i meleći. Ali, nedugo potom sve četiri duše odjednom osjetiše strahoviti vjetar koji zapuha iznad njih. Vrag, šejtan, đavo, Iblis, Sotona ili Lucifer, isti je vrag – lepetao je krilima, obrušavao se, jedva uspijevajući kontrolirati svoj let. Padao je strmoglavo, i on i, zajedno s njim, još šestošezdesetšest đavolski vražjih šejtana, na zemlju koja je i posna i bosa da prostiš i hladna i gladna i k tomu još da prostiš prkosna od sna.
Kad se frtutma smiri, fra Grgo reče:
– Ivane, digni tu listinu što ju je Đavo bacio. Možda na njoj nešto piše?
– Ja bih radije da ne diramo ništa što je njegovo! – reče Frano.
– Možda nam je opet nešto podmetnuo…? – reče kapetan više za sebe.
– A ne može nam podmetnuti više nego što je do sad podmetao.
Frano diže pergament i pruži ga starini Grgi. Ovaj ga pročita:
„Prolivena krv se, nažalost, teško suši. Oni koji su iznad i pokušavaju voditi vaše narode ne vide dobro jer im nosevi paraju oblak i neprestano kišu, pa su im oči zatvorene za sve muke vaše zemlje, a drugima je glava u pijesku. A to je neki čudan pijesak, svatko ga zove različito… Neki ga zovu žene, neki ljepota, a neki patriotizam ili vjera. Nitko neće dirati u vaše vjere, svetinje, vitezove, heroje, ljiljane i šehide, u vašu prošlost, povijest i istoriju. Vaša zemlja je dosegnula samo Nebo. Budući da se od prošlosti se ne živi, narodi moraju nešto jesti. Uživajte u svojim snovima, vjerama, ljepotama i književnosti. Ostavljam vas na miru. Potrebno je samo da potpišete da mi poslije tisuću godina ostavljate Bosnu i Hercegovinu u amanet. A to vam ne bi trebalo biti teško jer ste slični, sličnim jezicima govorite, slično se odijevate, isto psujete, a isto i ljubite. Kad pogledate onog drugog ili trećeg – vidite sebe u ogledalu.“
Svečetiri duše se pogledaše. Starom fratru zadrhtaše ruke, ali ga to ne omete da od Latasa uzme upaljač i zapali pergament koji izgori u svojoj paklenoj vatri.