Djela

Borba dobra i zla česta je tema filozofa, pisaca, sociologa, vjerskih vođa i, na kraju krajeva, svih ljudi, samo na različit način, i to otkad svijet postoji. Tema je to što je nastala zajedno s nastankom svijeta i koje će nestati tek kad svijeta, ma što tko pod tim podrazumijevao, više ne bude. Dakako, tada će ionako sve, pa i dobro i zlo, izgubiti smisao. No, dok svijeta još ima, pa ma kakav bio i ma koliko mi njime bili zadovoljni, sudaranje, sraz dobra i zla bit će motiv za brojna književna djela, filmove i sve one forme kojima se jedni ljudi služe kako bi od drugih ljudi, koliko to mogućnosti dozvoljavaju, napravili dobre ljude. Na tom će srazu počivati narodna predaja, pretočena u etnološke radove, ali, u mnogočemu, i filozofija, te brojne druge oblasti života ili bar njihovi znatniji segmenti.
Eponimi, knjiga Zlatka Lukića, samo je jedna mala karika u beskrajnom lancu borbe dobra i zla, i to kroz ponovni spomen mnogih zaboravljenih, davno nestalih duša i zloduha, kako onih s pozitivnim, tako i onih s negativnim predznakom. Zlo i dobro, zna se, donose kaznu, odnosno nagradu. Ali, reći će neko, pa svatko zna i za rentgen i za Wilhelma Röntgena ili tko nije čuo za Rubikovu kocku i Ernöa Rubika?! Ili, zavirimo li u svijet minusa, svatko zna što je staljinizam i tko je Josif Visarionovič Staljin, ima li tko, barem kod nas, da nije čuo – hajd’mo malo i na naš teren – za tuđmanovce, miloševićevce, karadžićevce, abdićevce, izetbegovićevce, titoiste… Da, svi su čuli za spomenute izraze i ljude, no, isto je tako svatko – jer su svi, barem u osnovnoj školi imali predmet kemija – čuo za kemijski element galij, ali malo tko i kako je nastao spomenuti naziv, nema nikoga tko ne bi znao za dobermane, ali malo tko zna da naziv dolazi od imena uzgajivača pasa Ludwiga Dobermanna, koji je, radeći posao poreznika, radi vlastite zaštite uvijek na posao vodio i psa.
Da, krenuli smo od (možda) najmanje bitnog, ali i onoga što će malo kome uopće doći na um: da su mnogi veliki nestali u bespućima st. i neprekidnim vrludanjima znanosti na putovima najčešće usmjerenim ka pravom cilju, ali cilju do kojega se ne dođe baš svaki put. Kao što rekord vrijedi samo dok netko ne postigne bolji rezultat, pa se ljestvica diže i diže, da bi na kraju onaj prvi zabilježeni rekord spao negdje na dno stranice. S druge strane, u svijetu gdje gotovo svakodnevno čujemo za do krajnosti besmislene akcije s ciljem postizanja popularnosti (sjećate li se kad je Mark David Chapman ubio Johna Lennona samo kako bi postao poznat ili možda, ma koliko to izbjegavali, naletite na zvijezde HTV-a, TV Nove ili RTL za koje rijetko tko zna što su to napravile, dobrog ili lošeg…), činjenica je, ostaju i negativci, pa i u eponimima. Tako ne bismo pretjerali kad bismo one koji su spremni ubiti kako bi postali poznati prozvali čepmenovcima (mada je takvih slučajeva valjda bilo i prije), a našao bi se već dobar eponim i za spomenute zvijezde, no, kako su one instant roba, čija navodna popularnost prolazi prebrzo, jer dolaze nova lica i osmijesi, noge, grudi i tko zna što još, i eponim bi kasnije bilo teško objasniti novim naraštajima. Kako god, kad se zna da imenovanje nečega po nekom određenom, u ovom slučaju negativnom, također institucionalizira dotičnog, trajno ga kažnjavajući za neki (zlo)čin, jasno je da se i u tom slučaju postiže pozitivan učinak.
U Hrvatskoj, a i u bivšim jugoslavenskim državama, malo je onih koji su se bavili eponimima. Izuzev nekoliko kao pod konac formuliranih objašnjenja u rječnicima stranih riječi, više su na tome radili tek Dubravko Mršić (Eponimski leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.) i Slaven Ravlić (Eponimizacija u društvenim znanostima: Merton i sociologija eponimizacije, Društvena istraživanja, Vol. 15, 2006., te Eponimi u znanosti i politici, Jesenski i Turk d. o. o., Zagreb, 2007.). Ipak, spomenuta dvojica autora imali su sasvim drugi pristup temi, pa se u ovom kontekstu njihova djela mogu tek spomenuti. Ovaj rječnik eponima nešto je sasvim drugo od dosad napisanoga i to u mnogo čemu.
Ponajprije treba spomenuti kompletnost i sveobuhvatnost Lukićeve zbirke eponima, pa se slobodno može kazati da i ne postoji oblast života koja nije – bogato, ali ne preko potrebne mjere – zastupljena u ovoj knjizi. Dakako da tu treba spomenuti i ono što čitatelj s naših prostora teško može naći u rječnicima eponima na stranim jezicima – eponime lokalne provenijencije, građene u domaćim jezicima i po domaćim herojima, kojih ima toliko da će se svaki čitatelj delićevski (evo možda još jednog eponima!) zapitati: Ljudi moji, je li to moguće?! Prikupljanje svjetskih eponima svakako na ovakvom zadatku predstavlja manji posao, budući da eponimski rječnici u svijetu već odavno postoje, s onim regionalnim već ide malo teže, a lokalne eponime – gdje mislim na prostor koji je ograničen upotrebom našega zajedničkog jezika, kako god ga tko nazivao – ma kako izgledalo da ih se lako sjetiti, nije lako prikupiti baš sve; posao je to za koje trebaju godine, ali i posao koji će, koliko god se autor potrudio, ostati na izvjestan način nedovršen, budući je činjenica da kod nas stalno stasaju novi heroji, a s njima, poprilično često, i novi eponimi. Dovoljno je da se jedna politička stranka posvađa oko nekog pitanja i već su tu dvije skupine; po vođama skupina svi ostali pripadnici skupina dobit će sutradan na naslovnicama novina svoje nazive. I koliko god mi dvojili o ispravnosti takvog stvaranja eponima, svrsishodnosti njihovog preuzimanja od jednog do drugih medija, oni se, činjenica je, stvaraju i, duže ili kraće, opstaju u javnosti. Kako se novine danas tretiraju kao ozbiljna literatura (iako se često svatko od nas ima prigodu uvjeriti da su sve, samo ne to!), pa se i u fusnotama ozbiljnih znanstvenih radova može naći citat iz novina (ili s interneta, što je potpuno isto!), takvi eponimi zauzimaju svoje mjesto i najčešće (p)ostaju trajna kategorija. Dakako, i tu ima razlika, pa se, primjerice, bakarićevci, đilasovci ili rankovićevci počesto spomenu i danas, četrdesetak ili više godina nakon njihova nastanka, a neke druge su vrijeme i nova zbivanja u segmentu njihovog djelovanja smjestili, osim u rječnike eponima i pokoji rad iz oblasti povijesti, još samo u nepovrat.
Lukićeva zbirka eponima iznad svega je koncizan, napisan vrlo jednostavno i jasno, a – ponajvećma zbog korištenja strelice (→), koja čitatelju sugerira da pogleda i drugi pojam, budući da je taj pojam vezan natuknicom uz koju se pojavljuje – i vrlo pregledan. Sve pobrojane osobine upućuju na to da ga, kao svojevrstan i originalan vodič kroz najvažnije uspone i padove ljudskog roda, može koristiti najširi krug čitatelja, od radoznalaca kojima se neka riječ zadije u sive ćelije, a nikako da se sjete što bi ta riječ mogla značiti, do znanstvenika, koji će u Lukićevu rječniku pojedine pojmove, fino, glatko formulirane, naći lakše nego u nekim drugim papirnatim pomagalima.
Dakako, Eponimi, osim ostaloga, mogu poslužiti i kao zanimljivo štivo onima koji su, iz bilo kojeg razloga i poriva, gladni znanja. Otvoriti rječnik bilo gdje, početi čitati i – užitak je zajamčen! Ponajprije zbog toga što se Lukić potrudio kvalitativno i kvantitativno iznijansirati sadržaj, a i zbog već spomenute zaobljenosti definicija. Stoga bez imalo krzmanja preporučujem Lukićev rječnik za izdavanje i čitanje, a, mirne duše, i za rezerviranje mjesta na polici s knjigama, i to na mjestu do kojeg ruka uvijek može lako doprijeti. Mislim da u mom krugu poznanika, kolega i prijatelja ima mnogo umnih ljudi, a za neke od njih ponekad nisam siguran jesu li bogatiji intelektom ili znanjem. Čak i za takve će čitanje Lukićevih Eponima itekako imati smisla, jer, ma koliko umni bili i ma koliko znali, siguran sam da će nakon čitanja ove knjige znati još više.
S obzirom na sve navedeno, ne bi bilo nepravedno da naredna pokoljenja pojednostave priču o tome kako su objašnjenje nekog pojma pronašli u Lukićevoj knjizi: kao što je već desetljećima uobičajeno da se, umjesto objašnjavanja kako se nešto razoputilo u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića, prosto kaže „vidio sam to u Klaića“, komotno se odsad, kad su u pitanju eponimi, može kazati: „Vidio sam to – u Lukića“!

Milo Jukić