Djela

Više od ljubavi

Romani No Comments

SIRENA

…Noćas želim samo tvoje grudi. Ljubit ću ti grudi, te tvoje tople dojke kao da su majčinske za mene, kao da su moj prvi nevini poljubac, nesvjesni dodir mojih usana spuštenih na bradavice… To me uzbuđuje, to me čini sretnim. Kao dijete koje spava, a koje je mati prinijela sisi, ja ću približiti instinktivno svoja usta tebi, na tvoju toplu kožu i to će probuditi u meni želju za tobom… Lizat ću ti dojke, lagano, polako, na prekide, vlažno i nježno da osjetiš moj jezik kako ti vlaži kožu… A cijelo vrijeme ću gledati tvoje bradavice koje očekuju moje usne. Ivana, volim te tvoje divno osjetljive bradavice, njima ću pokloniti posebnu pažnju, pomolit ću se njima kao svome idolu koji nisam osjetio kada sam trebao osjetiti. Ljubit ću ti ih i milovati svojim jezikom, kružiti vrhom jezika oko aureole, toga lijepog, savršenoga kruga, i, molim te da me tada blago miluješ po kosi i da mi tepaš neke dobre, lijepe riječi za koje ne znam da li uopće postoje. Jer znaj, ljubit će te onaj koji te najviše voli, koji te želi kao da si ga rodila… i kada osjetim da si dovoljno očarana milinom mojih usana, postat ću muškarac koji te želi, koji žudi za tobom kao za ženom. I tada ćemo voditi ljubav. Ja sam spreman biti sve ono što želiš od mene – a ti znaš da ja mogu biti sve, da se tebi za ljubav mogu postaviti kao bilo tko – tko ti je ikada bio… ili ti je i sada značajan i na neki način važan u životu. Opusti se uz mene, jer želim da uživamo ti i ja, jer ti i ja to znamo bez granica, bez ljubomore i ikakvih zabrana, bez trunke grižnje savjesti… I to je ljubav ljepoto moga života, jer to je ono što ja nazivam ”više od ljubavi”… Uči, uči Ivana, sireno moja, naučit ćeš još puno toga od svoga Benjamina ako ga budeš htjela zadržati kao svoju ljubav, ako ti postane više od ljubavi… Više te, ne samo volim, nego te osjećam i kao bolnu ranu koju neću preboljeti dok ne osjetim ljepotu tvoje duše u trenucima dok ti se predajem tijelom, bezvrijednim tijelom, ali i dušom koju je dragi Bog stvorio zato da je ti sretneš… Volim… tvoje grudi, ljubim… tvoje grudi, želim… tvoje bradavice, čekam… da mi ih staviš u usta… sišem tvoje ukrućene bradavice dok se mazimo, dok se stvarno predivno volimo…

*

Tako sam pisao, želeći svoju Ivanu za kojom sam tragao, a sreo sam je kada sam se najmanje nadao…
Već drugi dan sam otišao malo ranije na plažu, dok sunce nije ugrijalo onako nemilosrdno kako zna grijati usred ljeta. Otišao sam na nudističku plažu ne bih li normalno pocrnio po cijelom tijelu, a ne da budem sâm sebi smiješan kad se zimi poslije kupanja u kupaonici pogledam u ogledalu.
Ipak, dogodilo mi se ono što ne bih poželio nikome. Poslije noći provedene u pisanju zaspao sam na plaži, spavao sam preko tri sata, a probudio se kada je plaža bila puna, a ljudi su se oko mene čudili gledajući me i pitajući se kakva sam to budala kada sam gol-golcat zaspao na tako jakom suncu i još nenamazan nekom kremom protiv opekotina. Pogledao sam niz sebe; kompletna prednja strana moga tijela bila je crvena kao oklop jastoga. Osjetio sam neopisivu vrelinu na koži. Digao sam se, posramljen zbog svoje gluposti, odjenuo sam majicu i šorc i uputio se nazad u grad. Usput sam proklinjao i more, i plažu, i sunce, i nudizam. Kupio sam sedam litara jogurta i krenuo u svoju hotelsku sobu koja je bila nedaleko od mora, ali podaleko od centra grada. Istuširao sam se hladnom vodom, ne bih li bar malo odagnao vrelinu iz tijela. Ali postigao sam suprotan efekt. Tek tada je tijelo buknulo kao plamen. Zajaukao sam kao malo dijete. Brzo otvorih jogurt, uletjeh u kadu i počeh ga polako sipati po sebi. Jogurt je malo ublažio pakao, ali slabe sam koristi imao od jedne litre. Digoh se iz kade i donesoh najlon vrećicu sa ostalih šest litara i nastavih cijediti spasonosnu tekućinu po sebi. Nazvah recepciju poslije sedme litre jogurta i zapitah momka zna li ikakvu djelotvorniju terapiju od jogurta koja pomaže ublažavanju opekotina. On reče kako je u njihovom mjestu praksa da se čovjek namaže maslinovim uljem. Zamolih da mi se u sobu donese onoliko ulja koliko je potrebno čovjeku koji ima opekotine prvog stupnja. Zapalih cigarilos i pogledah kroz žaluzine. Normalan svijet se sunčao povremeno, a više se kupao u moru. Da, oni, ali ja nisam bio normalan kad sam sebi ovo dozvolio. Uđe neka postarija sobarica i ja se sakrih u kupatilo, a ona ostavi na stolu dvije litre zlatnoga spasa. Doviknuh joj da se to stavi na moj hotelski račun, ona nešto odgovori, ali sam razumio samo žensko ime – Irena.
Istuširah se ponovno kako bi isprao jogurt sa svoga tijela, ovaj put mlakom vodom. Mislio sam se namazati maslinovim uljem pred spavanje. Bilo je vrijeme ručka, ali nisam imao apetita. Umjesto toga uputih se u jedan kafić u sjeni mirti i borova. Svidjelo mi se što je kafić skoro prazan. Primijetih samo jedan par koji je sjedio i pričao. Momka nisam vidio, jer mi je bio okrenut leđima, ali nju sam odmah zapazio kao vrlo interesantnu djevojku, zapravo ženu od svojih tridesetak godina. Izvadih svoj notes i olovku da zapišem neku misao ako mi padne na pamet.
Zato skinuh naočale i zagledah se u nju izravno ne bi li me primijetila: imala je prekrasne plave oči koje su naprosto pjevale zadovoljstvom. Poslije nekoliko minuta mog netremičnog gledanja, valjda je osjetila moj pogled i usmjeri svoje oči ka meni. Blago se nasmiješih, poljubih vrhove svojih prstiju i otpuhnuh prema njoj poljubac ne bih li je udobrovoljio. Na tu moju gestu ona se primaknu muškarcu koji je sjedio preko puta nje i počne ga ljubiti dugo, strasno – cijelo vrijeme gledajući iskosa u mene. Nasmiješih joj se ponovo. Poslije pet minuta ona se diže od stola, muškarac također, i izađoše iz kafića. Nije me ponovno pogledala.
Započeo sam skicirati fabulu za jednu priču. Nisam ni osjetio da je prošlo pet sati. Kad sam digao glavu ugledao sam ponovno onu plavooku ženu – kupovala je cigarete na šanku kafića. Pogledala je prema meni, opet sam joj poslao poljubac, ali tada nije reagirala. Možda je odbijala moja prosijeda brada.
Predvečer se vratih u svoju sobu i namazah se maslinovim uljem. Ležao sam poluživ cijelu večer i dobar dio noći. Okuražih se pred ponoć otići na večeru. Jadnik, nisam ni pomislio kako se više nigdje ne može dobiti večera. Kad sam to shvatio uputih se na benzinsku pumpu i uzeh dva veća sendviča i bocu hladnog Schweppesa. Krenuh sa svim tim na plažu ispod svog hotela. Plavooka mi nije izlazila iz glave. Poželio sam je opet sresti… Tijelo mi je i dalje gorjelo, ali je ono maslinovo ulje ipak pomagalo. Pomislih kako bi bilo, da li bi pomoglo, da se okupam u moru poslije svoje suhe večere. Odbacih tu misao kao prvoklasnu glupost i poslije zadnjeg zalogaja drugog sendviča nagnuh bocu sa Schweppes-om kako bih pospješio probavu u stomaku. Otpih nekoliko jačih gutljaja i skoro se zagrcnuh. Učini mi se kako sam čuo krkljanje iz svoga želuca. Spustih bocu i zapalih cigarilos. Tek što otpuhnuh prvi dim, začuh opet isto ono krkljanje. Shvatih da ono ne dolazi iz mog želuca, nego sa obale mora, bolje rečeno – iz mora.
-…Pomozi mi… – začuh iz mora, nedaleko od sebe.
Okrenuh se oko sebe da vidim ne zbija li to netko šalu sa mnom. Ne bijaše nikoga, a vapaj iz mora se ponovi:
-Molim te, pomozi mi…!
Ostavih cigarilos kraj Schweppesa, ne ugasih šibicu koja je još uvijek gorjela na kamenu, digoh se i uputih prema moru. Tek kad stadoh na sam rub mora, mogao sam nazrijeti u tami blagih valova žensku figuru do grudi kako mi maše sa nekih desetak metara iz mora. Izgledalo mi je malo čudno, jer sam znao da more tu nije duboko. Ipak, budući sam takav kakav sam, uputih se u more. Kad stigoh do mjesta gdje mi je more jedva do pasa, vidjeh pred sobom plavooku ženu kako molećivo gleda. Pomislih da je pošla na noćno kupanje, kako su je uhvatili grčevi u nogama i sad se ne može iskobeljati iz mora.
-U redu je. Sad ćemo izaći iz mora… – rekoh i obujmih ju preko ramena i ispod koljena kako bih je digao iz vode. Osjetih pod rukama da na nogama ima kožne traperice i pomislih da je drogirana i da se zato htjela rashladiti noćnim kupanjem.
-Ali ja ne želim iz mora! Ovdje mi je mjesto…
-Pa zašto si me zvala? – zapitah je pomalo nervozno, jer sam osjetio kako mi koža opet gori u dodiru s morem.
-Želim biti s tobom…
-Ma nemoj? Ne pitaš se da li ja želim biti u moru? Danas sam izgorio kao rak.
-Nemoj ići, nemoj molim te…
Tek na te riječi se zagledah u ženu. Obratih pažnju, kao i uvijek kad pogledam ženu, na njene oči. To nisu bile obične oči. Sjajile su, ne zbog mjesečine, nego su same od sebe isijavale sjaj najblistavijeg safira. Da sam pio tu večer mislio bih da mi se pričinjava. I kosa, kosa joj je bila crna, ali je imala neki čudan odsjaj. Vidjeh tek tada da na sebi nema gornjeg dijela kupaćeg kostima. Grudi su joj vrlo lijepo plovile na površini mora poput dvije raskošne galije. Ona me u tom čuđenju uhvati za obje ruke i povuče k sebi. Mada, kako rekoh, tu more nije duboko, ona me povuče u more i kako me povukla odmah se sav nađoh ispod morske površine. I dalje sam je mogao vidjeti, sada mi se blago smiješila i dalje me vukla u dubinu. Ne osjetih da mi nedostaje zraka. Činilo se kao da sam na površini.
-Šala ti je uspjela, ali dokle tako…? – padne mi na pamet zapitati je.
-Zar ne želiš sa mnom? – odgovori mi ona gledajući me i dalje svojim užarenim očima.
-Možda i želim… ali mi ipak reci gdje idemo? – zapitah u nedoumici.
-Idemo u moj svijet.
-A tvoj svijet je more?
-Naravno… Zar to nije normalno?
-U pravu si. Dugo je već i ono što je nenormalno sasvim normalno – odgovorih i osjetih da nema više one vatre na mojoj koži. Pogledah pritom spontano na njeno tijelo i vidjeh ono od čega mi se diže kosa na glavi; žena, kako sam mislio, nije imala kožne traperice na sebi, umjesto njih imala je od stomaka naniže ljuske kao riba, a na kraju tih ljuske bio je rep!
”Sirena!” – sinu mi u glavi – ”Čovječe, sirena!! Prava sirena iz mitologija i bajki!!!”
-Prepoznao si me najzad – reče sirena pročitavši očito moje misli.
-…Što ću ja s tobom…? – jedva izustih u čudu.
-Želim te za sebe, ljubavi moja – dočeka ona spremno.
-Da. Lijepo rečeno. Samo, koliko ja znam, sirene mame mornare svojom ljepotom i pjesmom i onda, kada ih namame u morske dubine, u taj svoj svijet, više ih nikada ne vrate u gornji život.
-Pa što tu ima loše? Zašto se buniš? Nisi vidio ni raj, pa ga ipak ne napadaš, nego mu se nadaš.
-Nije ti loš rezon, ali ja sam ipak odozgo, znaš, sa zemlje.
-Opusti se… Prepusti se da te ja vodim…
-Opušten sam, ali baš zato i tonem…
-Ja ti mogu dati ono što želiš…
-… A kako ti znaš što ja želim?
-Ti želiš ljubav. Vidim ti to u pogledu.
-Da mi je nećeš ti dati? – pokušah biti ironičan.
-Kako znaš da ja nisam ona prava?
-Neka si, ali ja ipak volim sam izabrati ljepšu polovinu.
-Ne… Ja sam ta koja bira… Evo stigli smo.
I zaista, izronismo oboje u neku plavu, podvodnu fosforescentnu spilju.
-Iznesi me na onu stijenu.
Učinih što mi reče i kada je spustih na stijenu vidjeh da je stijena mekana kao mahovina – udubila se pod težinom naših tijela.
-Nemoj biti nestrpljiv… Ispričat ću ti jednu priču, pa onda sâm prosudi zašto sam ovako postupila. Molim te, pažljivo me saslušaj.
-Nastojat ću… – rekoh samo to, jer mi ništa pametnije nije na palo na pamet.
-Znaš li ti da mi najviše volimo muškarce kada su namazani maslinovim uljem? Tada im jednostavno ne možemo odoljeti.
-Pa što s tim? Koliko ja znam sirene su vrlo opasne za nas obične smrtnike.
-Ja ti neću uzeti život. Uzet ću samo tvoju mušku snagu… Želiš li me?
-Ali što je sa tvojom pričom?
-Pričat ću ti je dok te budem voljela.
Zamislih se kako bi to moglo izgledati. Sirena ne može skinuti ljuske sa donjeg dijela svog tijela, ona je od struka naniže riba. Nasmijah se u sebi: kako bi bilo dobro da umjesto ljuske zaista ima traperice, onda bi bilo sve bolje, jer doista je zanosna. Ona uze moje ruke i stavi ih na svoje jedre dojke. Ruke su joj mirisale nestvarno nježno, takav miris nikada ranije nisam osjetio ni na jednoj ženi; pomislio sam kako bi tako trebao žad mirisati. Zbog tog mirisa naglo osjetih uzbuđenje. Te njene grudi bile su zaista prave ženske grudi. Pomilova’ ih, a ona posegnu prema mom šorcu. Uzela je objema rukama kako ona reče – moju mušku snagu i počne me lagano milovati.
-…Ti ćeš sresti jednog anđela. Anđeo će imati moje lice i dušu sličnu tvojoj. Ti ćeš zavoljeti tog anđela, a i anđeo tebe – započe priču sirena i dalje me vješto milujući. Ni ja joj nisam prestajao dodirivati dojke. Htjedoh joj poljubiti usne, ali ona okrenu lice u stranu.
-Kad bi me poljubio, ostao bi vječno zarobljen u ovome svijetu. Ako to želiš… učini. Samo te opominjem. Ja na to spustih svoje usne na njenu tvrdu bradavicu koja me mamila da je posišem. Bi mi drago kada primijetih da joj je to izmamilo nekoliko uzdaha. A onaj veličanstveni miris žada izbijao je iz njenih predivnih grudi. I dalje me milovala po mojoj muškosti, sada malo jače i brže.
-…Anđeo će ti dati dio svoje duše, iako Vodenjaci poput tebe već imaju dio anđeoske duše u sebi. Samo budi pažljiv sa svojim anđelom; on je tvoj stvarni anđeo čuvar. Čuvar tvoje duše, a i tvoga tijela. Ne smiješ ga iznevjeriti kao što si ranije činio sa nekim djevojkama koje si zvao svojim anđelima. Moraš mu vjerovati da sve što čini, radi za tvoje dobro. Nikome ne smiješ reći za anđela, jer ćeš ga izgubiti… Voli je, ponavljam ti. Jer tko iskreno voli jednu ženu njega vole sve žene. Ja sam ti odala tajne koje sirene ne smiju govoriti muškarcima. Izdala sam svoje sestre. Ali neka sam. Ionako sam osuđena da sagorim u strasti sa običnim muškarcem. Jer sam previše voljela i previše davala. Moj otac je bio mladi mornar koji je mnogo volio moju majku. Pretjerano je volio i bio je ljubomoran. Optužio je za nevjeru i moja majka se bacila u more kada je mene nosila u sebi. Dočekale su je sirene i porodile me iz moje mrtve majke. Zato sam i ja sirena… Sirene postaju od nesretnih duša smrtnica i njihovih nerođenih kćerki… Oh, ljubavi moja, sad me smiješ poljubiti, jer gasim se sad kad mi je najljepše… Zapamti me, zvala sam se Ivana… Zbogom, sretniče…
Poljubih plavooku sirenu, a zapravo joj poželjeh dati poljubac života, umjetno disanje ako je to ikako moguće. Ali moja sirena počne se topiti kao snijeg na južnom vjetru. Ruka joj se počne smanjivati u trenutku kada me dovela do ekstaze. Nestade joj repa, nestade i ljuske, ukazaše se noge, ali se i one vidljivom brzinom smanjivaše. Sirena je nestajala pred mojim očima, a nisam joj mogao pomoći. Gledala me svojim žarkim očima, ali i oči se počeše gasiti poput svijeće koja dogorijeva. Srce mi ispuni neizdrživa tuga za sirenom. Poželjeh kriknuti, nešto joj reći, ali glasa nije bilo u meni. Na njenom smanjenom licu još je titrao njen blagi osmijeh. I njene čarobne okice su se smanjivale, postajala je cijelim tijelom sve manja i manja, sićušna žena, da bi se na kraju, kada je sasvim iskliznula iz mog naručja u jednom trenu pretvorila u lijepu morsku zvijezdu veličine moje raširene šake. Oba oka su joj bila skupljena u sredini te zvijezde, pa su se onda stopile u jedno oko, a tada je to oko nekoliko puta trepnulo, zatinjalo svojim plavkastim slabašnim sjajem kao da mi prijateljski namiguje i na kraju se ugasilo.

*

Začuh huk vjetra, mada niotkud nisam vidio otvorenog prostora. U strahu skočih sa stijene u more, napravih nekoliko snažnih zamaha rukama i more me neopisivo brzo izbaci na površinu. Vidjeh da nisam više u spilji. Vidjeh da se na obali tek zapaljeni cigarilos nije ugasio, na žaru još nije bilo ni pepela, čak je i ona bačena šibica još uvijek gorjela na kamenu! Uzeh cigarilos i onako mokar, kao neki luđak, prođoh kraj recepcionara, a sobarica koja mi je donijela maslinovo ulje pogleda me u čudu i šapnu mi:
-… Vi ste se uspjeli vratiti?
-A zašto se ne bih vratio? – odgovorih pitanjem.
-Pa rekla sam vam da se čuvate sirena…
-… Hm, a ja sam čuo da ste samo spomenuli žensko ime – Irena!
-Gle, pa vama su nestale opekotine od sunčanja. Znači stvarno ste bili… dolje. Ali, nemojte se gospodine više toliko mazati maslinovim uljem…
-Obećavam da neću – rekoh i uđoh u svoju sobu.
”Zašto je sirena onako postupila? Da li samo zato jer je bila osuđena od svojih sestara da sagori? U čemu je njen stvarni grijeh? Rekla mi je nekoliko činjenica koje je nazvala tajnom sirena. Spomenula je nekog anđela. Otkud sada i anđeo?!” – razmišljao sam dok sam odlazio pod tuš. Na rukama sam imao miris sirenine kože, miris žada i shvatih da je to, zapravo, parfem ”Gucci – Rush”! Poželjeh se ne kupati kako bih zadržao taj miris na tijelu, ali morao sam. Ipak, odlučih se da lijevi dlan ne perem. Lijeva strana je i onako ženska strana. Tako i učinih. Legoh u krevet i brzo zaspah. Bez vreline na koži zaspao sam kao malo dijete. Negdje pred samu zoru probudi me uzbuđenje. Lijeva ruka, ona koja je mirisala na ”Gucci – Rush” u snu se bijaše našla uz moju muškost i to je dovelo douzbuđenja. Čarolija se nastavljala! Kada se razbudih, pogledah malo bolje ruku: bila je nježna, činilo mi se da to nije moja ruka, nego sirenina. Tko zna, možda i jeste?
A što je bilo najinteresantnije – tek tada postadoh svjestan da je sirena imala crte lica kao ona plavooka žena iz kafića.