Djela

Posrtanje knjige

Romani No Comments

– pred rat u BiH likovi iz romana se žele riješiti ili doći do Enciklopedije Jugoslavije…

KNJIGA SPAŠAVA ŽIVOT

Ali ne lezi vraže! Što je suđeno to mora biti. Nema druge. Idriz se napio u zanosu igre. Igralo se kviza u cugu. I Jugoslavika se napila: po njoj je kapao gemišt, lilo se pivo, votka, viski. Sve u tempu takmičenja – tko će ispasti pametniji?
Oko deset uveče, Idriz se pijan diže i mada ga je keruša ujela za ruku, on izvuče riđe kuče iz njenog zagrljaja. Stade u pozu Kipa Slobode na ulasku u newyoršku luku: u lijevoj ruci držao je tom Jugoslavike, a desnu je digao u zrak sa riđim kučetom u njoj, kao da je buktinja.
– Jeste ljudi, život ovaj je nepravda! Povijest je kurva, a ne učiteljica života… Dolje, pod mojim nogama je keruša, kuja, matica i majka koja je imala oko sebe šest svojih života koji su svi bili sadržani u njoj…
– Šta ovaj sere? – začudi se Lale, jedan od trojice radnika iz ”Incela”.
– Baljezga. Ili je negdje nešto pročitao u ovim knjigama, pa mu to sada proradilo u pijanskoj – nadoveza se Dado, drugi iz treće smjene iste firme.
– Čekajte, možda kaže i koju pametnu… – smiri ih Muho, njihov kolega i potencijalni tehnički višak, kao i pethodna dvojica.
– …Ova kučka gospodo, što nam je pod nogama, imala je šest svojih dragih, skoro istih, ravnopravnih… Zvali su se Slovenija, Hrvatska, Bosna, Srbija, Crna Gora i Makedonija. Zbog one rospije povijesti, svi su otpizdili, a ostalo je samo ovo dvoje, ova BeHa, koju držim u svojoj desnoj ruci i Makedonija, koja je tu neđe. Ja sam ih sve zajedno, kao i vi zvao; Jugoslavija. Sada je sve Rugoslavija!
– Pijan je k’o majka – uleti Lale.
– …Gospodo, molim vas – nadoveza se Idriz čuvši ga – Pijani su bili i ovi kučići, a i ova kuja… Pijani su bili od ljepote i divote… Znate l’ vi kol’ko je njih silovalo tu kuju, da bi nast’o okot koji je otiš’o od nje? Protutnjalo je ovom jebenom Južnom Slavijom; Huna i hahara i Tatara, objahivalo je ovaj Balkan desetine naroda! A sada bi neki jebivjetri, istočno gdje duva košava, i zapadno gdje puše bura – htjeli neke čiste nacije! Od čega čiste, od koga čiste?! Izmiksali su nas k’o niđe na kugli zemaljskoj. U Hrvatskoj klopaju šniclu od Karađorđa, a u Srbiji žderu Gavrilovića. Jedni cugaju gemište, drugi špricere, a skupa prave rakiju od bosanskih šljiva, jer je ona najbolja. A ujutru i jedni i drugi razbijaju mamurluk čorbom od bega, pardon, begovom čorbom… Ovaj, sve sam ovo naš’o u ovim knjigama. Eto! Borka, daj ‘vamo turu. Šta pije groblje? I za kujicu i za BeHa i za Makedoniju. Da se napijemo! Je l’ važi?!
– Je l’ to stvarno piše u ovim knjigama? – upita Lale.
– Jašta da piše… Nađi samo ono, kako ono bi, a da: seoba naroda! – odgovori Idriz.
– Dobro je ono rekao o Jugi… – reče Dado Muhi.
– Ma jebeš Jugu…! Ko će ovo popiti? Deset će sati, a mi kasnimo u smjenu – opomenu Dado.
– E ljudi… – izusti jedva Idriz – Ja odo’… P’jan sam… – pri tom izbaci na šank dva Andrića polomljenih naočala i zaboravivši Enciklopediju sjede u Mercedes i kliznu niz ulicu.
– Ja bi’ ponio ove knjige, da se zezamo… Ima zanimljivih stvari – reče Lale.
– Ponijet ćemo, nego šta! Skratit ćemo vrijeme. Ionako nema posla… – doda Muho i eksira ostatak svoga piva.
– Haj’mo lagano – bio je uporan Dado da odu na posao.
– Ja ću ponijeti BeHa – reče Muho – Mogu li Borka?
– Možeš, a meni ostavite Makedoniju… – odgovori ona.
– ‘Aj’mo već jednom! – požurivao ih je Dado i izađe iz kafane. Ali čim otvori vrata, ustuknu nazad i zatvori vrata. Jarani ga pogledaše i primjetiše da mu je kosa nakostriješena.
– Šta ti je, jebem te p’jana?! – viknu Muho.
– …Napolju je neki tip, sa pištoljem… škorpionom – izmuca Dado.
– Jebeš pištolj koji se zove po bajama, priznajem samo erbejac – reče Lale – Ponesite knjige!
Izađoše napolje sve trojica.
– Što mi trzaš jarana, ha?! – kabadahijski nastupi Muho noseći četiri toma Jugoslavike.
– Kuži mu štosa, pa on je maskiran – reče Lale – Šta si to matere t’ stavio na glavušu? Kurton?!
Maska im se konspirativno obrati:
– Na čijoj ste vi strani? Bez zajebancije!
– ‘O’š pucat’ frajko? – zapita ga Lale – Pa pucaj, majka mu stara, ako si tol’ka manga. Mi imamo samo ove knjige i BeHa…
– Ozbiljno vas pitam: šta ste? Srbi, Hrvati, muslimani? – ponovi Maska pitanje.
– Prolazili li kod tebe, ako kažemo da smo Bosanci? Eto, meni je stara Srpkinja, a babo musliman. I uz to pušim Dravu bez filtera. I šta ‘š mi sad? – reče Muho.
– Ja sam Lale; Landeka Dragutin – stari mi pravoslavac, a mamica šokica. Oženjen sam muslimankom… Znači i ja sam ono što u Bosni zovu – četvrta nacija…
– Ja sam Admir – reče i Dado – Stari mi musliman, a stara Srpkinja.
– …Pošto si nas legitimis’o, de se brate i ti predstavi… Ne prepoznajemo te od tih štramplica na glavi… Koja si ti raja? – reče mu Muho – I svega ti, spusti taj pištolj, ako ne misliš pucati. Ili prdni, ili stisni… Ali nemoj se usrati – smrdit će!
– Mogao bi’ ti ja skratiti taj tvoj jezik? – reče mu Maska.
– Ja laprdam jezikom, a ti foliraš sa tim pištoljom! – naljuti se Muho.
Maska repetira pištolj. Lale gurnu Muhu u stranu, knjige mu ispadoše iz ruku, ostade samo jedna, Muho ju spontano stavi pred grudi u namjeri da njome gurne Masku, ali ovaj u tom trenu opali metak koji se zabi u tom, ali ga ne probi. Muho se zatetura, a u istoj sekundi Lale uhvati Masku za ruku i poteže je na niže. Dado ga puče direktom u bradu. Oboriše ga i stadoše ga gaziti nemilice. Šutirali su ga kao krpenu loptu. Maska se uvijala, izvijala pod udarcima, trpjela ih. Poslije petnaest minuta tog glamočkog kola primjetiše da je Maska nepokretna, mrtva. Pokupiše knjige, sjedoše u fiću i zbrisaše na posao. Da su mu skinuli masku sa glave ne bi ga prepoznali. Ispod maske bio je lažni student medicine Mile.
U pogon preko ograde prebaciše tomove Jugoslavike i unosoše ju u halu. Muho i Lale poslaše Dadu po pivo u kantinu, a kada se vratio Lale mu reče:
– Dado, ukokali smo budalu. Krivi smo, ali nemoj da ti je žao. Prvi nas je nap’o i da nismo onako efektno reagirali pobio bi nas k’o zečeve. Da mi sada pred zakonom priznamo da smo sjebali tu hakurčinu i da na sudu dokazujemo kako je beter kriv, to bi potrajalo, a mi bi bez veze trunuli u ćuzi. Zato, nikome ni – a!
– Ma ko ga jebe! A jeste li vidjeli? Nigdje pajkana. Zakon spava, vlast hrče! – kaza Dado.
– …Znaš, vlast je jeba do neba – ubaci se Muho listajući jedan tom Jugoslavike – Slušajte ovo: “Najveća tragedija revolucije, političke, a i socijalne jeste u tome što skoro svi revolucionari sasvim površno mijenjaju svoju psihologiju. Naravno, to je teško mnogima, a pogotovo njima. Oni nemaju vremena, jer revolucija je brža od sazrijevanja njihove svijesti, izmiče joj. Oni se bore za vlast, tvrdeći uporno, a u to i vjeruju, da će kada je osvoje upotrijebiti je za više, humanije ciljeve, a kada osvoje vlast – služe se njome samo u interesu svoje elite i partije, a ne svoje klase, ni nacije. Cijelim njihovim bićem tada ovlada psihologija moćnika, veoma slična onim moćnicima koje su oborili…” E zato zezni sindikalnu borbu, nemamo šanse… Jer, pretvorit ćemo se u krmke protiv kojih se borimo. A ja ne želim da se izrodim u domuza.
– Gledaj ovo: tip je upucao ovu knjigu. I znaš šta je zanimljivo? Metak je, vidite – pri tom Dado otvori tom Jugoslavike – probio sve stranice na kojima je lekcija o Bosni!
– …Pucao je u Bosnu? Dugo već oni pucaju na Bosnu. Što tek sada tražiš neku simboliku u tome? Bosna je zaustavila metak, pa šta? – nadoveza se Lale.
– On samo hoće da kaže da mi je knjiga spasila život…
– Nešto je drugo važnije za nas trojicu – reče Lale – Drotovi će naći leš. Lešu u pištolju fali metak. Taj metak je ovdje u Bosni… u knjizi. Treba zajebati ovu knjigu, a bogme i ostale – da nemaju nikakvog traga do nas. A baš kao što ima stotinjak naših otisaka na knjigama.
– Pa šta ćemo? – naivno zapita Dado.
– Ti znaš one naše strojeve za papir. Ubacit ćemo knjige unutra, kao što ubacujemo stare novine. Sve će se pretvoriti u viskozu, a onda u toalet papir. I kvit! – docirao je Muho.
– Da ubacimo za probu ovu pogođenu knjigu? Da vidimo kako će se stroj ponašati? – završi Lale Muhino dociranje.
Odoše svi zajedno sa knjigama do strojeva. Lale gurnu tom u ralje stroja.
Enciklopedijski svezak udahnu zadnji prljavi zrak ovoga Svijeta i sunovrati se vrtoglavo u pakao. Dočeka ga kiselina. Primi ga gas. Na zidu tanka u kojem je pućkala vrela viskoza, enciklopedijski tom vidje ostatke duša ranijih knjiga, publikacija:
Udžbenici, romani, drame, univerzitetske skripte, zbirke pjesama, časopisi, prve knjige mladih autora koje nitko nije kupovao, izdanja zabranjena od socijalističkih i drugih cenzora i inkvizitora, monografije gradova, djela ljudi koju su postali persona non grata, doktorske disertacije koje nitko nije čitao, putoposi, antologije, pripovijetke, nerealizirane studije i elaborati, vjerske knjige – sve te duše, njihove sjeni ocrtavale su se na zidovima tanka, tog pakla koji je Nešto pretvarao u Ništa, sve te sjeni duša bez mogućnosti reinkarnacije, sve te duše nekadašnjih knjiga koje je nekada recenzija ocijenila sa 10, išle su na 9, žurile su na 8, padale na 7, tonule na 6, klizile na 5, gurane su na 4, propadale na 3, sraljale su na 2 i tamo na ocjeni 1 – čekala ih je bogata literatura moralne i estetske pornografije koja je u horu pjevala, neskladno, ali gromoglasno i sasvim razgovjetno:
– Živio nam Goebels, živio Ždanov! Živio nam vječno nac-soc-realizam. Estetika je mrtva! Živjela nam etika i estetika dvadesetog stoljeća!
Knjiga u desetom krugu pakla prepozna svoju sudbinu u sudbini 846 ranijh naslova – sprženih, istopljenih, spaljenih, uništenih u ukupnom tiražu od 355321 primjerak, u dvadeset godina prakse transmutacije starog papira u novi i kvalitetniji. Ali šta je to prema izgorjeloj Aleksandrijskoj biblioteci, šta je to prema lomači knjiga kineskog cara Ši-Huang-Tija, prema požarima Hitlera i vatrama Staljina, prema svim onim ognjima koji će tek doći? Sitnica.
Bilo kako bilo, stroj je stao. Jedva je sažvako taj tom Jugoslavike. Nekako ga je uz mučninu i provario, ali stao je. Odbio je da dalje jede i preživa takvu hranu. Tri alkemičara su shvatila da su prekrdašili sa strojem starim ohoho godina. Odustali su od svog daljeg Opus magnusa. Jer, cijeli pogon je stao. Vođa smjene, bijesan što ga je kontrolor smjene probudio iz najslađeg sna u jedan sat poslije pola noći, naredio je da se svi strojevi ugase i detaljno pregledaju kako bi se ispitalo u kojoj je etapi u traci proizvodnje nastao kvar, sada kada se radi samo sa deset posto kapaciteta. Muho, Lale i Dado, veliki tehnolozi-inovatori shvativši da će vođa smjene tražiti krivca za još jedan od milijardu gubitaka, brzo iznesoše tomove Enciklopedije u fiću i dočekaše pobožno kraj smjene.
Međutim, pošto je materija neuništiva, a na kraju dijalektičke balade se pretvara u duh – koji je više stanje materije, a hiperpotrošnja toalet papira u gradu je stravična, već sutradan se Kljako zapalio za miris koji je nanjušio na šest rolni toalet papira koje je kupio prije dolaska na posao. Da ne dužimo: do njega je dospio onaj tom Jugoslavike u kojoj je obrađena Bosna – ali u formi svitka toaletnog papira za wc!
Osjeti on, kao vrsni poznavalac mirisa, nešto mu miriše, nešto mu miri, prepoznatljivo, zanosno. Čudno mu je. Zna da zna taj miris odnekud. Češe se po glavi, mamuran je jer je sinoć slavio zaruke, pa sada misli da su mirisne halucinacije u pitanju. Mozga, ali ne može da shvati, da poveže toalet papir i Enciklopediju. Gustira, snifa, degustira i sam sebe frustrira, jer ne zna što je to – a zna da je TO već mirisao. U trenu kada mu je Manda donijela begovu čorbu kako bi se kutarisao mahmurluka – gle čudne asocijacije u Kljakinoj glavi: čorba – begova – beg – grof – gospodin – Glembaj – Krleža – Enciklopedija! Reče Mandi:
– Dušo, u ovom tariguzu – i pri tom joj pokaza papir – nalazi se univerzum ljudske spoznaje!
– Poludio si, ali ne znam zašto te shvatam? Ustvari ljubav sve objašnjava. Ja volim tebe, a ti voliš i mene i onu Enciklopediju! Kupit ćemo je, je l’ de?
U to vrijeme stotinjak metra dalje od Mande i Kljake ulazila su u “Star” četiri mušketira, trojica tehnološka viška iz treće smjene i četvrti, razočarani – Adnan. Tek ujutro je vidio da mu u gepeku nema Enciklopedije.
– Borka, daj tri dupla espresa! – poruči Muho.
– Šta ćemo sa Enciklopedijama? – zašušta pitanjem Dado.
– Tiše, konju jedan. – trznu se Lale.
Ali Adnan se već alarmirao na taj kod. Upravo kada je prinio ustima šoljicu sa kafom shvatio je da oni nešto znaju o njegovoj izgubljenoj Jugoslavici. Okrenu se i pogleda ih. Vidio je jasno da su njih trojica u stanju između sinošnjeg pijanstva i jutrošnjeg mamurluka i priđe im, ozbiljan, namrgođen, odlučan.
– Dobro jutro.
Oni izmjenjaše krvavomutne poglede i digoše obrve.
– Enciklopedija… – reče Admir i zapali cigaretu kao Humphrey Bogart.
Tajac. Više ne smiju ni da pogledaju jedan u drugog. Džaraju prstima u džepovima kao da su odjednom dobili picajzle, češu prepone, cokću zubima i gledaju rađanje novog svjetskog poretka.
– Nije provokacija, a ni uvreda. Te knjige su moje – nastavi Adnan bogartovski – Kupio sam ih poslije dvadeset sušnih godina…
Adnan smekša svoj imidž, osjeti da je tvrdo nastupio, pa zaliza situaciju:
– Borka daj ljudima piće! – a njima nastavi tiše – Jeste li vi čuli da ljude progone, ubijaju, spaljuju zbog knjiga? E vi bi mogli biti favoriti… Hoću samo svoje knjige; Enciklopediju.
Lale munjevito izvadi ključeve fiće iz džepa, kao da mu je netko u hlače umjesto njih ubacio vreli krompir. Baci ih na šank pred Dadu.
– Stari, otiđi čovjeku po knjige.
– Što baš ja? Nisam ja ovdje hamalin!
– Dado, folirantu stari, idi čovjeku po knjige. Sinoć si ih pred fajront ponio – potvrdi Borka.
– Nisam ja, nego Muho! – branio se Dado.
– Da, ali Lale je dao ideju da ih ponesemo. – ubaci se Muho.
– Dado, učini nam taj sevap, da ne bi izgorjeli… – ponovi Lale Dadi.
Dado kao poslušno đače ode po Enciklopediju.
– Gospodine, jeste li vi neki naučnik, doktor? – upita Muho.
– Blizu ste. – odgovori Adnan, a kada ugleda Dadu da nosi sedam, a ne osam tomova, planu – A gdje je osmi tom?!
– Dado, gdje ti je osmi tom? – zapita ga Lale.
– Pa i sinoć je bilo samo sedam tomova. – zaključi Muho.
– Je, bilo je sedam knjiga, ja vam garantiram. – krunisa svjedočenje Dado.
Adnan plati piće (svoju kafu nije ni pipnuo, a cigaretu je zaboravio u pepeljari) zgrabi Enciklopediju i ode bez pozdrava i ne pogledvši ih. Tehnološki višak odahnu. Iznenada se Dona probudi (ona je spavala u kafani) i pritrča Muhi osjetivši na njemu miris svoga šarenog šteneta. Muho, poslije svega s pravom uspaničen, poče histerično otresati nogavicu za koju ga je Dona držala zubima i režući, vukla.
– Borka, zovni je sebi, pocijepat će mi hlače, a nemam drugih!
Ona ga nehajno pogleda i reče:
– Od sinoć je pošizila… Izašla sam poslije fajronta da izbacim smeće u dvorište. Za mnom je izašlo ono malo što ga je Idriz nazvao Makedonija. Kad sam se vratila nisam ga vidjela u kafani. Pretražila sam cijelo dvorište – kao da je u zemlju propalo. Kuja nije htjela da ide iz kafane… Valjda sada hoće ono tvoje, što si ga sinoć ponio sa sobom. Sjećaš se priče? Kuja je Juga, a ono tvoje je BeHa. Juga hoće sada da zadrži barem BeHa. A ti joj ne daš BeHa.
Muho se sjeti da je u džep kaputa stavio kuče. Izvadi ga i spusti na tlo. Kuja ga poče gurati, tjerati od sebe i tuči ga. Ono je cvivilo.
– Šta joj je, Bog je ne ubio? – zbuni se Dado.
– Ovo stvarno prvi put vidim – reče Lale.
– Jebo te, rasturit će mi BeHa! – viknu Muho.
– Kažem vam, kao da je poludjela.
– Nije ni čudo što životinje lude, kada su ljudi davno poludjeli – reče Lale.
Kuja bijaše uhvatila svoje malo za vrat i izgledalo je da hoće da ga zakolje. Ono se batrgalo, ne vjerujući da mu sve to dolazi od rođene majke.
– Muho, uzmi joj ga.
– Ugrist će me kuja!
– Zaklaće ga! – viknu Dado.
Muho priđe i šutnu kuju. Ona se bijesno okrenu i nasrnu na Muhu. Muho je šutnu drugom nogom i ona otskoči. Vrati se kučetu i ščepa ga za vrat. Muho tada opet priđe i snažno udari kuju po sred tijela. Kada se ona prevrnu od udarca, Muho dohvati malo i diže ga na šank.
– Bijesna je. Treba ju ubiti. – reče Lale.

– Pustite je, umrijet će sama, od svoga bjesnila… – reče Muho i istjera kuju iz kafane