Djela

Mnogo je godina prošlo od kada je Zlatko Lukić napustio Banjaluku, ali bosanski običaji, jezik i kultura, teme su kojima se uvijek rado vraća i nadopunjuje ih. Vrijeme mladenaštva provedeno u Banjaluci ostavilo je na njega neizbrisiv trag i odredilo ga i kao osobu i kao književnika. Radio je kao novinar i u Švedskoj i Norveškoj, ali dio njega zauvijek je ostao u njegovoj banjalučkoj ulici u kojoj je odrastao i srastao sa svojom rajom koja mu se toliko podvukla pod kožu da je postala neiscrpna tema njegovog stvaralaštva. Ovaj rođeni Zagrepčanin koji živi na otoku Braču, nedavno je u Sarajevu u sklopu međunarodnog sajma “Knjiga 2016” predstavio svoje drugo dopunjeno izdanje Bosanske sehare, vrijednog djela koje će budućim naraštajima ostaviti kao svojevrsni kulturološki zalog koji će im svjedočiti o drevnoj bosanskoj kulturi, jeziku i običajima ljudi. Osim što je književnik, Zlatko Lukić je multikulturalist, kozmopolit i avanturist, u životnom i misaonom smislu. Njegove misli neprestance lutaju i traže nove izazove koji zadiru u najskrivenije kutke ljudskog življenja i njegovog kulturno-povijesno postojanja, a vagabundo koji čuči u njemu, tjera ga da neprestano istražuje nova mjesta i u njima traži bit svojeg ljudskog i književnog postojanja, jer sva mjesta koja je obišao i u kojima je boravio, duže ili kraće vrijeme, nadahnula su ga na nove pothvate koje je perom pretakao u svoja nova književna djela, drame, romane, novele, eseje.

Što Vam znači knjiga Bosanska sehara u koju ste uložili mnogo strpljenja i vremena, a u razgovor uključili mnogobrojne sugovornike koji su vam prenosili svoja drevna znanja?

Prvo da objasnim što je sehara. To je škrinja u kojoj su se čuvale knjige, odjeća, djevojački miraz i uopće sve dragocjenosti u jednoj bosanskoj kući. Dalmatinski bi se moglo reći da je to bavul. Želja mi je bila da od zaborava spasim mudrost Bosne, njene ljude i njihov duh. Godinama sam putovao kroz Bosnu i po njenim kavanama, parkovima i raznim obiteljima slušao i zapisivao stoljetnu mudrost svih naroda koji žive u njemu. Ali, budući je Balkan stjecište svjetskih putova, sudar Istoka i Zapada, uvijek je vrlo rizično biti osoba koja u kavani sluša i nešto zapisuje. Dešavalo se da sam zbog toga bio sumnjivo lice koje bez prava, poput špijuna, zapisuje tuđe misli i želi ih otrgnuti od njihovih vlasnika.

Dakle, djelo je svojevrsna sinteza bosanske kulture, jezika i tradicije. Ostaje mlađim generacijama kao svojevrstan zalog u kojem će moći čitati o nekom drugačijem životi i vremenu u kojem su živjeli njihovi stari? Je li to bila osnovna misao vodilja pri nastajanju ove knjige ili je u pitanju sasvim nešto drugo?

To moje djelo već je od mnogih prijatelja po peru ocijenjeno kao remek-djelo pa čak i epohalno. I sama činjenica da je to drugo izdanje jedne knjige (koja, usput, ima 750 stranica) govori o ogromnom interesu i želji za spoznajom zajedničkog smisla postojanja. Potomci moraju znati misli svojih predaka jer to stvara kontinuitet zrelosti i smisla njihovog života. Znate; samo treba znati dobro slušati narod Bosne; narodni gen je zaista prebogat iskustvom i duhovitošću. Ono što narod jednom upamti i zapiše u svoje gene dugotrajno je i vrjednije od djela najvećeg pisca.

Što je to što vas toliko fascinira u bosanskoj kulturi, životu i običajima „malog i velikog“ čovjeka da se stalno vraćate toj temi, istražujete je godinama do najsitnijih detalja i pretačete je u pisano djelo koje kao neizbrisiv trag ostaje budućim generacijama, ne samo s tog područja već i šire. Težite li vi pri tom rođenju novog djela ili pak osobnoj besmrtnosti?

Ljudi trebaju imati na umu da je BiH konglomerat nacija koje su stoljećima egzistirale u harmoničnom suživotu. U Bosni nema grada u kojem ne živi barem četiri nacije, Bošnjaci, Hrvati, Romi, Srbi ili Židovi. Ta multinacionalnost zemlje dala je i multikulturalnost koja je učinila bogatim i atraktivnim život u Bosni i dala pečat njenom identitetu. Zato je prirodno da čovjek zaroni u mnoštvo ideja takvog života i iznjedri ljepotu koja spava u zajedničkom snu svih ljudi jedne od moje dvije domovine. Prvih šest romana, a i tri drame prije toga bile su ogledalo takvog života i zasigurno će ostati uvijek u dušama onih mojih čitatelja koji su u njima prepoznali i svoj život.

Što se u Bosni promijenilo u odnosu na vrijeme kad ste vi tamo živjeli, ima li još uvijek tamo vaše banjalučke raje?

Smatram da smo mi koji smo živjeli u Bosni bili bogatiji od ostalih država koje su nas okruživale jer smo bili svjedoci drugačijeg oblika života nego što je tek jednonacionalno okruženje. Međutim, kataklizma koja je slijedila od 1990., velike migracije na ovim prostorima u mnogome su izbrisale i zatomile sve one oblike života koji su bili sasvim prirodni u Bosni. Budući se više nisam vratio u Banjaluku, kao ni mnogi moji prijatelji i rodbina, taj grad za mene više nije ono što je nekada bio. Grad čine ljudi, ali tih ljudi više nema. Teško mi je zbog toga, ali svoj život sam sada nastavio na Braču.

Iz pojedinih izjava može se iščitati nostalgija za prošlim vremenima provedenima u Banjaluci, a s druge strane mnogo putujete, kozmopolit ste i vrlo se brzo asimilirate u novu kulturu. Kako nam to tumačite?

Ako se ima na umu da sam više od pola života živio u podneblju multikulturalnosti nije se nimalo teško adaptirati na neko novo „mjesto pod suncem“. Ja sam a priori veliki eurocentrik i eurofil. Za mene vrijedi ona povijesna činjenica: Europa je centar svijeta i centar razvoja civilizacije od antičkog Rima do danas. Pa kad je već tako zašto ne bih upoznao sve cigle u zgradi koje čine Europu. Bio sam u svim europskim državama osim Irske i Islanda i bilo gdje da dođem držim se one stare židovska izreka koja kaže: U svakoj zemlji gdje se nađeš – ponašaj se kao da si rođen u njoj.

Koliko ste knjiga do sada napisali i koja je njihova tematika? Što vas je inspiriralo i potaklo da obradite teme koje su zastupljene u vašim knjigama? Koju od njih smatrate remek-djelom i zašto?

Počeo sam pisati pripovijetke i pjesme i za oba žanra sam nagrađen, a prije nego li sam ih i objavio, izvedene su tri drame; Crveni kesten, Djeca noći i Hibernatori, od kojih je ova treća drama nagrađena. Od objavljenih djela tu su prvo ona koja su vezana za period mog života u BiH: Bosanski trokut, Banjalučka trilogija, Bosanska sehara (2 izdanja), Posrtanje knjige (2 izd.) Karađoz (2), Kino Bosna (2), zatim slijede: Katarza (nagrađeni roman), Bosanski rodoslovi (genealogija), Zagrljaj (poezija u prozi), Izgubljena generacija (pripovijetke), Nauk nebeski za narod bosanski (drama, nagrađena), Više od ljubavi (novela), Znameniti Rimljani (genealogija) i Book of Kings (genealogija, na internetu). Ponoćni rituali u Hramu snova osobno smatram svojevrsnim remek-djelom. Roman smatram emotivno vrlo uspješnim jer je to jedna intimna priča o samospoznaji kroz ljubav u kojoj je smisao života uzdignut u rang duhovne kabale i alkemije. Upravo je dovršen i razmišljam kome ga ću poslati da ga objavi.

Vrlo uspješno i s mnogo emocija pišete i ljubavne pjesme. Jedna od njih je i Parižanka koju ste prema svemu sudeći posvetili voljenoj ženi. U njoj ste opisali svu ljubav i strast koju čovjek može osjetiti prema ženi, na stvaran, ali ipak na pomalo neobičan način jer staviti ženu u središte svojih misli i osjećaja očekivano je, ali tu ljubav i ambijentalno utkati u svaku poru pariške povijesti i kulture neočekivano je i prezanimljivo. Kako vam je pošlo za rukom da u jednoj pjesmi objedinite ljubav i na tako dojmljiv način opišete kulturu jednog grada? Koliko je žena i ljubav koja vas obavija inspirativna za vaš rad i može li se kazati da je ljubav ono što vas pokreće i navodi i na druga djelovanja?

Žena za mene nije samo ljudsko biće, ona je u mojim vizijama simbol života, a život je vrlo vrijedan i zbog toga ga volimo, onda žena kao tako moćan simbol mora biti uzdignuta u vječnost kakvu posjeduje jedan Grad Svjetlosti, grad Umjetnosti. Sa suprugom Ivanom sam bio prije nekoliko godina u Parizu, obilazili smo sva ona mjesta koja se spominju u pjesmi i svaki put, ma gdje bili ja sam spontano doživljavao otkriće da je smisao te ljepote upravo to što je dijelim s voljenim bićem – sa svojom ženom. Ljepota, kao i ljubav vrjednija je ukoliko se dijeli s nekim. Ako čovjek sam konzumira ljepotu ili voli jednosmjerno onda je to nepotpuno, tužno čak i besmisleno, A ako se ono što je uzvišeno dijeli s nekim, s dragom osobom – time to postaje još uzvišenije.

Sada ste već književnik koji je svojim stvaralaštvom zadužio mnoge, ali možete li se načas prisjetiti svojih početaka? Je li bilo teško razvijati se kao pisac, na koje ste prepreke nailazili i što je prevagnulo da duhovno, ali i ekonomski opstanete na ovom pomalo za to i teškom životnom području?

Sa šesnaest godina sam shvatio da želim postati književnik (mada sam prve pričice napisao već s dvanaest godina). Ako se čovjek želi baviti, kreativan biti, tada mora shvatiti da sve ostale aspekte svoga života treba dobrim dijelom podrediti toj svojoj ambiciji. Nađite mi umjetnika (u najširem smislu) koji je imao harmoničan, miran, konvencionalan život – mada je stvarao harmoniju, dizao buru svojim stvaralaštvom i bio je ekstravagantan. Zbog pisanja sam bio često neshvaćen, uskraćen, boem, ali sam i dalje išao protiv vjetra, plovio sam uzvodno i preko uznemirenih voda. Ali sam uvijek išao naprijed, nikad se nisam predavao, bilo je teško, ali sam to shvaćao kao izazov, a ne kao kamen spoticanja.

Koja biste profesionalna iskustva podijelili s mladim kolegama koji se tek žele afirmirati kao književnici i koju biste im poruku ovom priliko odaslali?

Čovjek treba što prije shvatiti da je pisanje njegova stvarna potreba, da on piše kako bi ostao živ, a ne da živi za pisanje. Isto tako, vrlo, vrlo je važna, upornost i nepokolebljiva vjera u sebe. Kako sam jednom napisao: Budućnost je ostvarljiva samo za istrajne duše. Zatim treba putovati, stalno putovati, upoznavati nove kulture, otkrivati „bijela područja“ na karti Svijeta. Možda je najvažnije: svakodnevan rad. To znači, Nulla sine dies linea. – kako bi stari Rimljani rekli: Ni jedan dan bez crte. Vrijedi napisati barem jednu-dvije rečenice, barem pasus-dva, ili stranicu-dvije dnevno. Kontinuitet rada stvara samodisciplinu, odgovornost prema sebi, daje rezultate, riječi se gomilaju, tekst se umnožava i onda je lako izbaciti i brisati ono što se pokaže kao loše napisano… Uostalom, ako čovjek ima dovoljno dragulja u sebi, ti dragulji moraju jednom zablistati.

AUTOR: ANITA PALADA

Link na intervju