Djela

Intervju na sajtu ferhadija.com

Razlog ovog intervjua je pojava dva romana u knjizarama BiH naseg Banjalucanina Zlatka Lukica: “Mozak i metak” (banjalucka trilogija koju cine kraci romani: Posrtanje Knjige, Karadjoz i Kino ‘Bosna’, te “Bosanskog trokuta”, takodjer trilogije koju sacinjavaju: Antigona Bosanska, Tajna Knjiga i Progonstvo.

Kako to: u pedeset godina tek prva promocija Vašeg pisanja?
Zlatko Lukic: Nije u pitanju prva promocija, ali jesu u pitanju prve knjige. Prije “bosanskog rata”, u Banjaluci i Bosni opcenito vise sam bio okrenut dramskom stvaralastvu. U pitanju su tri izvedene drame: “Crveni kesten” u Banjaluci (reditelj Zivomir Licanin), druga: “Djeca noci” (reditelj Bahrudin Avdgagic), obje u izvodjenju Studentskog kazalista – i treca “Hibernatori” (reditelj Boris Przulj) u izvodjenju Radnickog teatra. Ista predstava je igrana u kazalistima Jajca (reditelj: Amir Hadziosmanovic) i Doboja (reditelj Rasid Muminagic), a jajacko kazaliste igralo je predstavu u 24 grada BiH, Hrvatske i Slovenije. Prije drama imao sam nagrade na anonimnim konkursima za poeziju, pripovjetku, a dramski tekst “Djeca noci” takodjer je dobio nagradu na smotri kazalisnog stvaralastva kao “originalan” tekst . A prvu pricu sam objavio 1973, kao dvadesetjednogodisnjak u banjaluckom “Glasu” u rubrici kulture kojoj je tada urednik bio Ismet Bekric.

Sto je bila prva motivacija za nastanak banjalucke trilogije “Mozak i metak”?
Zlatko Lukic: Dobro pitanje. Zapravo je “Mozak i metak” nastao kao bez namjere da se pise neka trilogija o Banjaluci. Prvo je na svijet doslo “Posrtanje Knjige” 1991. godine. Ta storija je stajala sama za sebe kao nesto dulja novela. Kasnije u izbjeglistvu u Svedskoj na um pala mi je ideja o “Karadjozu”, o karakteru koji se vjecno buni protiv bilo kojeg rezima i vlasti jer razmislja svojom glavom. 1998. tu storiju poslao sam na anonimni konkurs “Otvorenog drustva Soros fonadacije” u Sarajevo – i te godine 1. nagrada za roman nikome nije dodijeljena. U zelji da roman ipak pronadje svoje citaoce, objavio sam roman na internetu. Po reakcijama citalaca vidio sam da roman Banjalucani (i ne samo oni) ocekuju da se djelo moze kupiti u knjizarama, i proizilazi da je roman ipak zavrijedio biti objavljen. U medjuvremenu napisao sam u Norveskoj (jer 1995. odselio sam iz Svedske) kao veliki ljubitelj filmova i trecu storiju o Banjaluci “Kino Bosna”. I tako je nastala ta cjelina kojoj je jedinstvena ideja u sve tri romana: odnos pameti (mozga) i sile (metka).

A sto je tema “Bosanskog trokuta”?
Zlatko Lukic: “Bosanski trokut” je mnogo kompaktniji roman u smislu trilogije. Prvi dio “Antigona Bosanska” je slika jedne mjesovite bosanske obitelji u prvoj godini “bosanskog rata”. Drugi dio “Tajna knjiga” je kratka bosnjacka kronika iz doba srednjovjekovne Bosne u kojoj stari dijak (pisar) zavjetuje svoja tri sina da ne zaborave svoje bosnjacko porijeklo. Vremenom ta tri bosnjacka krila primaju tri vjere i kasnije u XIX stoljecu postaju tri nacije. Ali toliko su se udaljili jedni od drugih da se ne prepoznaju mada sve tri krila te obitelji kao znak istog porijekla nose na grlu biljeg ljiljana… Treci dio “Progonstvo” je sinteza prva dva romana i roman o romanu. Narator prve dvije storije prinudjen je da ode iz svoje domovine i u progonstvu nastavlja oba romana. Preplicu se radnje iz prva dva romana, jer “ozivljavam” likove i sam kao pripovjedac komuniciram sa njima.

Tko je izdavac romana?
Zlatko Lukic: Ja sam izdavac romana. Zasto? Pa zato jer nitko nije pokazao interes ni za jedan moj roman a vec sam ih nudio u cetiri izdavacke kuce. Ocito je da nasi izdavaci u Bosni nemaju dovoljno sluha za nas koji smo izvan Bosne. Moguce da je to odjek onoga sto nismo bili dolje “kad je grmilo”. Opcenito, pamet nije dobrodosla u kod nekih krugova u danasnjoj Bosni. Jer kako drugacije shvatiti neprihvatanje nasih Banjalucana; jednog pisca Amira Osmancevica i kompozitora Murisa Cengica? Slicno je sa vrsnim karikaturistom Mithadom Ajanovicem – Ajanom. Oni su takodjer kao ja nastojali da daju svoj doprinos poslijeratnoj Bosni i bili su neprihvaceni. A oni nisu jedini. Po pitanju odbijanja identicna je sudbina i drugih mojih radova. Na primjer: zbirku fraza i poslovica u govornim jezicima BiH (koju je prof. dr. Senahid Halilovic ocijenio kao dobar materijal); “Bosanska sehara” i zbirka rodoslova sa obiteljskim stablima bosanskih kraljeva i plemica; “Bosanski rodoslovi” nudio sam na takodjer bh izdavacima ali njima to ne treba (mada je se za to djelo zauzeo prof. dr. Mustafa Imamovic). Vaznije su im neke druge stvari. Pa kad je tako odlucio, sam da sam tiskam svoja djela.

Kako se moze doci do knjiga?
Zlatko Lukic: Jedan dio knjiga ostavio sam u vodecim knjizarama Sarajeva: Sahinpasic, Sejtarija, Buybook, Nur, Sehara, Alhambra, Emis, Antikvarnica “Preporoda”, Maslesa i Svjetlost. Svjetlost ima knjizare u svim vecim gradovima BiH, cak i u RS pa je za ocekivati da ce plasirati knjige po citavoj Bosni. Osim toga, odnio sam knjige i u bosansku internet knjizaru Interliber, a dio tiraza prodajem sam. Pa kada nestane knjiga kod mene oni potencijalni citaoci mogu se obratiti na interliber.com i tamo ce moci nabaviti knjige.

Sto je sljedece?
Zlatko Lukic: Bavim se mislju da nadjem izdavaca za “Bosansku seharu” i “Bosanski rodoslovi” jer su to obimniji projekti. Zbirka poslovica ima preko 700 stranica, a rodoslovi imaju mnogo grafike zbog rodoslovnih stabala i slika grbova. Toliko za sada. Da, zelio bih se zahvaliti svima onima koji su omogucili da ova dva romana pronadju svoj put do citalaca. To su (abecednim redom): Davor Beganovic, Denis Bohm, Dzenan Causevic, Armin Hadzic, Sanja Hrle, Kenan Juzbasic i Afan Pasalic. Vjerujem da ce i oni, kao i svi Banjalucani – i Bosanci uopce zaista uzivati citajuci romane o Banjaluci i Bosni