Bosna je moja vječna preokupacija
Zlatko Lukić, rođen u Zagrebu, odrastao u Banja Luci, živio u Švedskoj i Norveškoj autor je nekoliko publikacija koje predstavljaju bosansku historiju, kulturu i tradiciju. Napisao je: Bosanska sehara – zbirka poslovica, Bosanski rodoslovi – genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva, Book of Kings – atlas rodoslovnih karata kraljevskih dinastija i uzajamnih dinastijskih sveza monarhija Europe (i Bliskog Istoka) od antike do danas. Za sebe voli da kaže da je Bosanac iako je rođen u Zagrebu, jer je upravo u Bosni objavio prve pripovijetke, dobio prve literarne nagrade. Zlatko trenutno živi u Splitu, gdje radi na novom romanu. Bogata biografija i njegova ljubav prema Bosni i Hercegovini bili su motiv novinara Vodic.ba Adisa Hadžiselimovića da napravi razgovor sa Zlatkom Lukićem.
Obzirom na Vašu bogatu biografiju, kako bi ste nam se predstavili u nekoliko rečenica da bi Vas naši čitatelji bolje upoznali?
Najteže je sebe definirati. Mogu reći da sam osoba koja je donekle uspjela u svojim literarnim ambicijama. Kako reče Ivo Andrić: „Nas 500 krene sa starta, a samo jedan stigne na cilj.“ Dakle, ja sam samo jedan koji je blizu svome cilju.
Iako ste rođeni u Hrvatskoj, Zagrebu svoj grad zovete Banja Lukom a domovina Vam je Bosna i Hercegovina. Zašto?
Banja Luka je grad mog života.U njoj sam odrastao, sazrio, objavio prve pripovijetke, pjesme. U njoj su mi izvedene prve drame i u njoj sam dobio prve literarne nagrade. A BiH je moja domovina, imam bh pasoš, mada imam i norveški. U Bosni sam kao pisac najviše postigao i prirodno je da sam Bosanac.
Koji dijelovi Bosne i Hercegovine (osim Banja Luke) su Vas se posebno dojmili?
Ne mogu izdvajati ni jedan dio BiH da ga volim više ili manje. Obišao sam cijelu našu domovinu nekoliko puta dok sam skupljao poslovice iz BiH, kasnije je od toga nastala „Bosanska sehara“. Jednako mi je drag Mostar kao i Tuzla, Sarajevo kao i Banja Luka, Zenica kao i Bihać, Travnik kao i Brčko.
Šta osjećate prema Bosni, postoji li neko ili nešto po čemu će vam je ostala u lijepom sjećanju?
Bosna je dio mene, ona mi je u sjećanju, u snovima, u pisanju, ali to je ona Bosna do 1992. Prema njoj sam nostalgičan i danas. Današnju Bosnu (naravno i Hercegovinu) doživljavam ambivalentno. Šta ja mogu voljeti u RS? Npr. ona stara, moja, bivša Banja Luka, nije istovjetna s ovom sadašnjom. U njoj nema moje raje…
Kroz Vaša djela predstavljate BiH. Kako je vidite – kao zabavnu, dinamičnu, zanimljivu ili kao dosadnu, neinteresantnu?
Bosna u mom literarnom viđenju uvijek je dovoljno interesantna, provokativna, inspirativna. Bosna je moja vječna preokupacija. Ja literarno nikad nisam ni otišao iz Bosne, uvijek sam prisutan u njoj, a i ona je prisutna u meni.
Za života ste proputovali kroz mnoge gradove i države. Šta je to što vas veže za BiH?
Putovanje je sredstvo, a ne cilj. Putujući upoznajem nove ljude, nove zemlje, ali time upoznajem i sebe. Nema ništa zanimljivije od putovanja u nepoznate krajeve. Međutim, kad ostvarim sve što sam očekivao od putovanja i kad dođe vrijeme povratka, uvijek se rado vraćam kući. A za BiH me veže ljubav.
Koliko su Vas putovanja ‘obogatila’ za nastavak pisanja?
Čovjek putujući jednostavno napuni svoje mentalne baterije. Uspoređuje kulturu, civilizaciju svoje domovine sa zemljama kroz koje putuje. Stajao sam ispred Keopsove piramide, Stonehengea, Taj-Mahala, Aja Sofije, bio sam u Parizu, doživio beskrajnu ljepotu Alhambre, katedrale u Kölnu. Na takvim mjestima zastaje dah, čovjek osjeti hiljade godina prošlosti. Ne vjerujem da bilo koga takva mjesta mogu ostaviti hladnokrvnima. I logično je da takve lokacija nadahnjuju pisce.
Bosni ste se vraćali mnogo puta i od nje odlazili. Koji su razlozi i za jedno i za drugo?
Kao što već rekoh; ja iz Bosne nikad nisam definitivno otišao jer sam uvijek svojim pisanjem prisutan u njoj jer u BiH objavljujem knjige, objavljujem u literarnim časopisima, a dobivam i nagrade.Ja sam apriori bh književnik i to moje pisanje potvrđuje.
Šta Vam prvo padne na pamet kada pomislite na Banja Luku?
Ljepota, radost, mladost, bliske osobe i draga lica… – međutim sve je to nepovratna prošlost. Ova sadašnja Banja Luka nije moja Banja Luka, jer naprosto to ne može biti. U njoj nema onih koji su Banjaluku činili onom, predratnom Banja Lukom. Nema ni knjiga koje sam čitao, izbacili su ih iz biblioteka već 1991. Šta više reći.
Kada ste počeli da se bavite pisanjem i šta (ko?) Vas je potaklo da uđete u svijet knjige?
Prvu sam priču napisao s 14 godina, a prvu objavio s 20. U svom psihičkom razvoju sam jednostavno osjetio potrebu da se literarno izrazim. To je došlo iz mene, rekao bih sâmo od sebe. Naravno, uz pisanje je išlo i čitanje velikih pisaca jer uvijek se treba učiti od najvećih majstora bilo šta; pisanje, slikanje, komponiranje.
Koji književni žanr Vam najbolje odgovara?
Pripovijetka i drama su mi omiljeni oblici koje pišem. Napisao sam oko dvije stotine priča i šesnaest drama. Kad pišem kratku priču, (koja je za mnoge književnike vrhunac spisateljskog umijeća) imam osjećaj da sam se uhvatio u koštac s dragim kamenom od kojeg želim napraviti dragulj: da ga brusim, poliram, sagledavam i procjenjujem ga sa svih strana kako bih od njega napravio dijamant. A drama mi je izazov jer u njoj još više nego u priči stavljam u likove u konfliktne odnose. U drami eksperimentiram s likovima i publikom… tragam za uzbudljivim peripetijama i efektnim raspletima.
Odakle crpite inspiraciju za sve te napisane riječi? Koliko lična iskustva imaju uticaja na Vaše pisanje?
Književnik mora znati gledati, tj. primjećivati razne situacije da bi se s njima saživio, da bi uočio da u njima ima nešto što vrijedi opisati, komentirati, naglasiti. Gledam, zapažam razne nelogičnosti, kontradiktornosti i to me provocira da pišem. Današnja socijalna kataklizma ne samo u BiH nego u cijelom svijetu dovoljan je izazov da se ima o čemu pisati. Osobna iskustva su mi na drugom mjestu. Od cijelog svog literatnog opusa samo 3 romana (od 9 napisanih) su djelomično autobiografski.
Koja Vam je misao vodilja dok pišete? Šta Vas to inspiriše, motiviše?
Svako umjetničko djelo (literarno, muzičko, likovno, filmsko) mora imati u sebi osim estetskih vrijednosti i jednu humanu dimenziju i jednako takvu poruku. Svijet ma kakav da je, ma kako je nesavršen, on u viziji književnika, u njegovoj obradi tog svijeta i života mora ponuditi jednu ljepšu budućnost. Sve i jedno moje djelo ima humanističku crtu i svojevrsnu „love story“. Bez ljubavi u umjetnosti nema ljepote života.
Da li ste imali ili imate nekog uzora u vašoj branši?
O da. Kao dječaka najviše su me impresionirali Mark Twain i Jules Verne, kasnije u mladićko doba to je bio moj sugrađanin Irfan Horozović, zatim; Mak Dizdar, Meša Selimović, Ivo Andrić, Miroslav Krleža. Kasnije su to bili velikani svjetske književnosti; Dostojevski, Man, Lawrence, Durell…
Knjiga „Bosanski rodoslovi“ Vaš je svojevrstan poklon BiH. O kakvoj knjizi je riječ i koliko vremena Vam je trebalo da sakupite sve bosanske kraljeve na jedno mjesto?
„Bosanski rodoslovi“ su knjiga kakva do sad nije postojala u BiH. To je prvi atlas rodoslovnih karata (s biografijama) svih bosanskih vladara i najvišeg plemstva Bosne. Dakle tu su obitelji: Kotromanići, Hrvatinići, Kosače, Pavlovići, Sokolovići, Gradašćevići i Rizvanbegovići. Osim njih tu su i sve kraljevine i dinastije svih onih koji su imali značajan utjecaj na razvoj naše domovine. Znači, zastupljeni su iz Hrvatske: Trpimirovići, Šubić-Zrinski, Frankopani, iz Srbije: Nemanjići, Obrenovići, Karađorđevići i drugi. Tu su i kraljevske i carske dinastije iz Bugarske, Ugarske, Venecije, Austrije, Rusije, Njemačke, Francuske, V. Britanije itd. Radio sam na tome dugo, više od deset godina i paralelno, s drugim jednim atlasom – „Book of Kings“.
Možete li nam reći nešto više o djelu „Bosanska sehara“ – o kakvom je to blagu riječ?
„Bosanska sehara“ je također knjiga koja po svojoj serioznosti i studioznosti također nije postojala u BiH. U dijaspori sam bio svjedok umiranja ljudi koji su protjerani iz svojih domova. Družeći se s njima čuo sam mnoge poslovice. Zapisivao sam ih. Međutim ti su ljudi, ponavljam, odlazili s ovog svijeta, ali su iza sebe ostavljali poslovice koje su koristili u svakodnevnom govoru. Odlučio sam da počnem skupljati poslovice i fraze, te sam na svojim vraćanjima u BiH zapisivao po kafanama, parkovima, klubovima izbjeglica, na ulici – sve što sam čuo. To je trajalo više od sedam godina i tako je nastala Sehara – kovčeg u kojem se čuva blago, a poslovice Bošnjaka, Hrvata, Srba, Židova i Roma su blago svih naroda BiH. Poimenice sam naveo imena i prezimena svake osobe od koje sam čuo makar jednu jedinu poslovicu. Jer ta je osoba zaslužna budući je spasila dio narodne mudrosti.
Da li je narod prepoznao to blago u „Bosanskoj sehari“?
Prvo izdanje knjige je davno rasprodato. Sad tražim izdavača za drugo izdanje jer sam u međuvremenu sakupio još skoro 5.000 novih poslovica. Javljali su mi se ljudi e-mailovima i slali mi nove poslovice. Prvo izdanje je imalo 10.000 poslovica, a ovo drugo ima 15.000. Volio bih objaviti drugo izdanje te knjige jer je to zaslužila bosanska publika, a još više oni koji su „autori“ svih tih poslovica.
Posebno ste ponosni na knjigu „Book of Kings“ – svojevrsni atlas kraljevskih dinastija Evrope i Bliskog istoka od antike do danas. Možete li nam bliže opisati ovo djelo?
Da. Takvo djelo ne postoji čak ni u europskim i svjetskim okvirima. To je moj najobimniji rad i najdugotrajnije sam radio na njemu; trideset godina. Želja mi je bila da na jednom mjestu okupim sve dinastije Europe i Bliskog istoka, dakle sve one snage koje su oblikovale Europu i cijelu ljudsku civilizaciju. Jer kao što postoji geografski i historijski atlas Europe, želio sam stvoriti i rodoslovni atlas našeg kontinenta. Zašto je to bitno? Bitno je zato jer su europske snage oduvijek krojile sudbinu cijelog Svijeta. Engleska je stvorila SAD, Kanadu i Australiju, Španjolska i Portugal su oformile cijelu Latinsku Ameriku, Francuska, Nizozemska, Njemačka, Italija stvarali su (zajedno s V. Britanijom) svoja kolonijalna carstva u Aziji i Africi. A arapski kalifati; Umajadski, Fatimidski i Abasidski su bili najvažniji rasadnici kulture i znanosti u „mračnom“ srednjem vijeku, tj. od pojave islama 622. do 1492. godine, dakle preko 800 godina. Dok je Europa spaljivala „vještice“, arapski umjetnici znanstvenici su unapređivali literaturu, graditeljstvo, medicinu, filozofiju, kemiju, fiziku, muziku.
Da li možemo očekivati neki roman koji će opisivati Vaša bogata putovanja svijetom?
Radnje nekih mojih romana se dešavaju u Stockholmu, Oslu, Parizu, Aleksandriji, Granadi, Dubrovniku, Istambulu. To je nastalo spontano jer sam u tim gradovima otkrivao nešto bolje u sebi, osjetio sam da nisam samo žitelj jedne male zemlje, osjetio sam da sam na neki način građanin svijeta. Možda napišem opet nešto slično…
Vašim djelima mnogo ste zadužili čovječanstvo ali i bosanski narod naročito. Da li se i kakvoj vrsti satisfakcije nadate?
Ne, nisam ja zadužio čovječanstvo, ja sam dužan čovječanstvu prenijeti ono malo ljepote i znanja koliko posjeduje moja duša. Pišem zato jer je to metafizički imperativ iz najboljeg dijela moga bića. Pišem jer mi je to katkad zadovoljstvo, mada umjetnost često nastaje zbog umjetnikovog neslaganja sa svijetom u kojem živi. I ne očekujem nikakvu osobitu satisfakciju. Dovoljno sam nagrađivan i to isključivo na anonimnim konkursima. Dakle žiri nije znao čije djelo nagrađuje. Dobio sam nagrade za poeziju, priče, dramu, roman, esej… Meni je to dovoljno i drago mi je što su sve te nagrade došle od bosanskih žirija.
Planirate li da ‘okačite pero o klin’ ili nastavljate raditi posao koji najviše volite – pisanje?
Onog dana kad prestanem pisati mislim da neću dugo trajati. Pisanje jednostavno izvire iz mene. Ono me čini onim što jesam. Da ne pišem ne bih bio Z. L. bio bih netko drugi.
Razgovarao: Adis Hadžiselimović