Djela

…Poslije četrdeset godina hibernacije po imperativu sunca grupa partizana se odledila, probudila u partizanskoj bolnici skrivenoj u planini. Siđu u grad i vide da nema ništa od svih onih ideala za koje su oni ginuli. Gradski maheri omogućavaju im nastup na televiziji kako bi pridobili simpatije naroda. Ali…

VIII SLIKA

(Studio 3 u ”Televiziji Malopolje”. Za lijevim stolom, postavljenim ukoso sjede Pero, Seka, Vele i Učo, za drugim sjede Alek i Nena koja ima ispred sebe telefon jer će se javljati na pozive gledatelja i zapisivati pitanja. Borci su vidno zbunjeni pred publikom u studiju.)
ALEK
(gleda prema balkonu kazališta, kao tamo je režija): Režija vrijeme je za početak. Idemo onako kako sam rekao. Hajde, sijecite te reklame! Snimajte prvo mene. Može? Kamera 1 na mene. Krećemo!!! (pauza): Dragi gledatelji, dobro vam veče. Počinje nova kontakt emisija vaše i naše ”Bosančice”. Večeras će iz našeg Studija 3 vidjeti nesvakidašnji intervju sa četiri partizana koji su se prekjuče odmrzli poslije skoro polustoljetne hibernacije. Jedan aplauz za naše goste… da im otopimo osmijeh na licu! (čuje se snimljeni aplauz kao u američkim komičnim serijama)
SEKA
Je li to oni nama?
UČO
Svakako, mi smo legneda!
PERO
Ovak’e reflektore nisam vidio od četrdesetprve u Gestapou kad su me ispitivali…
VELE
Mene više zbunjuje ova uniforma mladih. (većina mladih je odjevena u džins jakne i farmerice)
ALEK
… Ovo je program uživo. Ali bih prvo rekao par riječi u ime pozdrava… Drugarice i drugovi, okupili smo se ovdje u impozantnom broju kako bi iskazali počast ovim arhitektirma revolucije. Oni su pronijeli i proslavili barjak slobode ne sluteći da će dočekati plodove svoje krvi. Zato sam umoljen ispred naše socijalističke, samoupravne, bratske, općenarodne i nesvrstane zajednice da ih pozdravim. Šta reći sada o ovim malim, a velikim ljudima? U svojim običnim grudima oni nose neobično srce koje ni surovi mraz ratnih razaranja u tornadu revolucije nije mogao zamrznuti. Oni su veličanstena poema junaštva i istrajnosti. Nek se ne zaboravi kako su se desetljećima mrzli, ni živi, ni mrtvi, sanjajući svoj uzvišeni i naizgled nedosanjani san o ljepšem, pravednijem, ekonomskom poretku u svijetu. Kako ih je sad lijepo vidjeti! Pogledajte samo te sokolove, te orlove i njihovu grlicu, golubicu sa njima. Još uvijek su mladi, svježi, poletni, neustrašivi, vječni – i spremni uhvatiti se ukoštac sa nedaćama sadašnjeg povijesnog trenutka. Oni su vitalna snaga koja će se zajedno s nama boriti za veću produktivnost i jačanje deviznog tržišta. Oni će biti u prvim borbenim redovima kad počnemo rušiti kineski zid inflacije i berlinski zid devalvacije. Oni će biti kamen temeljac u budućoj babilonskoj kuli stabilizacije! Nema odmora dok traje obnova! Ponovo ćemo jesti na točkice, pa i samo točkice ako ustreba, ali ćemo imati svoj ponos, svoju dostojanstvenu pobjedu. I neka znaju svi koji ne misle kao mi da se gorko varaju. Kontrarevolucija ne tinja samo u drugim krajevima naše zemlje, ona nije samo u osnivanju kojekakvih socijaldemokratskih partija, ona tinja i pred našim pragom, ona je uhvatila korijenje u našoj najdubljoj platformi. Pokazat ćemo mi njima svoje radničke mišiće, proleterske pesnice, a i zube ako zatreba. Dragi naši posjetioci, budite dobrodošli gosti u večerašnjoj emisiji koju vam je priredila malopoljska Općina… Dakle, ovo je program emisije ”Bosančica” iz našeg Studija 3, a vi možete postavljati pitanja ako nazovete drugaricu Nenu. (okrene se njoj): Molim vas, recite gledateljima naše brojeve.
NENA
(mazno, ali istovremeno kao da docira): Dobro veče dragi gledatelji. Ja sam večeras vaša domaćica… Naši brojevi su 386-245, 387-246, 388-248. Da ponovimo: 386-245, 387-246, 388-248. Dobit ćete izravno mene preko ovog aparata i ja ću upisati vaše pitanje koje ćemo postaviti našim gostima… (pojavljuje se Dado na sceni, prilazi Aleku i nešto mu govori na uho, Alek mu klima glavom, diže se i bez objašnjenja odlazi)

DADO
Dragi gledatelji, zbog neodložnih gorućih problema, naš prvi čovjek u Općini bio je prinuđen napustiti emisiju. Šta ćete, viša sila… Drugarice Neno, jesu li možda već stigla prva pitanja…?
NENA
… Mmmm, nisu još.
DADO
Onda ćemo nefromalno pričati sa našim večerašnjim gostima… Osobno sam bio svjedok njihovog prvog kontakta sa današnjom stvarnošću. Intresira me kako ste se snašli u ovom, novom ambijentu i vremenu? Da krenemo od drugarice Seke. Izvolite Seko… (daje joj bežični mikrofon, ona je zbunjena)
SEKA
Kako sam se snašla? Uf! Nikako… Sve mi je nekako čudno, iznenađujuće, neprepoznatljivo. Sve mi je strano… (daje mikrofon Veli)
VELE
Zbunjen sam situacijom u kojoj se nalazim. Ljudi su nekako drugačiji, svi nekuda žure… Kao da nemaju dovoljno vremena… (daje MF Peri)
PERO
Ne znam šta bih vam rekao… Kao da sam pao na Mars. Idem ulicom i ništa ne razumijem. Čitam firme: boutikue, snack, supermarket, cafebar, duti fre shop… Čini mi se da je to engleski jezik, a ne naš. Kada smo pjevali ono: ”Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska” – nisam znao da ćemo postati Englezi… Ili se danas volimo praviti Englezima? (daje Uči MF)
UČO
Ja mislim da je napredak očit. Možda naše društvo nije savršeno, ali mi imamo svoj specifičan put u komunizam. Ne zaboravimo da smo mi još u prelaznom periodu i sve što nam se danas dešava ja bih nazvao teškoćama na putu u komunizam…
DADO
Za početak se dobro snalaze naši gosti… Izlgeda da su se – otkravili… (usiljen osmijeh): Recite mi, u čemu je za vas razlika između nekad i sad?
SEKA – Nekad…? Nekad, sjećam se, svi smo bili jednaki, isti u željama, nastojanjima, htjeli smo biti jednaki. A danas ne vidim neku jednakost, ni u ponašanju, vjerovatno je nema ni u razmišljanju. Nešto je podijelilo ljude, ja ne znam šta je to… (ne zna šta bi još rekla pa daje MF Veletu)
VELE
Slažem se s drugaricom i još bih dodao: osjećam kako svako vuče na svoju stranu. Nema jedinstevnosti skoro ni u čemu.
PERO
(uzima mu MF): Ljudi izgleda ne gledaju na život istim pogledom, a ni istim mogućnostima. Koliko znam mi smo se borili da svi imaju iste mogućnosti… Meni u svemu ovom danas ima nečeg nejasnog, mutnog… Da ilustriram: stojim jučer pred izlogom gdje prodajete, ove… (pokaže na monitor): televizije! Jedan pored mene kaže: ”Bogamu ko može kupiti ovaj uvozni TV od osamsto milijuna?!”. Ja bijelo gledam čovjeka, kad istog trena dvojica unose nekom čovi u auto istu takvu televiziju. I sad se ja pitam, kako ste jednom dali sve, a drugom ništa. Da li je to ispravno?
DADO
(smješka se): Nije ispravno, jer televizija je ustanova gdje se snima tv program, a televizor je aparat…
PERO
Mali, ti me ne ispravljaj. Šta ja znam kako se zovu današnje institucije i aparati. Znam samo da se moj aparat zove mitraljez! Želiš vidjeti kako on radi?!
DADO
(vidi da je Pero ljut): Režija, molim vas minut EPP-a!
(Ide reklama na monitoru: dvoje se ljube u krevetu, prekriveni do vrata plahtom.
ON: ”Draga, zašto si tako hladna?”
ONA: ”Kupila sam zamrzivač!”
ON (obraća se kameri): ”Ako vas muči punica…”
ONA: ”Ako vas nervira svekrva…”
ZAJEDNO: ”Zamrznite ih!”
ONA: Ako ste željni čvrstog stanja…”
ON: ”Ako vam treba malo ohladiti misli…”
Dignu se iz kreveta, vidi se da su u kupaćim kostimima, uđu u zamrzivač.
ZAJEDNO: ”Ohladite, zamrznite svoje najdraže. Duže će vam trajati i neće se pokvariti na ovim kvarnim vremanima u našim novim zamrzivačima marke ”Hibernator”! Garantirano zadovoljstvo i sigurna investicija.!”)
DADO
(uzima pitanja od Nene): Evo, stigla su i prva pitanja. Ovo je pitanje iz Begojeva: ”Što biste poručili mladima Jugoslavije?” To pita Zulališemsudin Aganlibeghafizsaračević.
SEKA
Šta ima ja mogu reći…? Neka mijenjaju način razmišljanja.
VELE
Neka smijene svoje roditelje. Nek ih sve pošalju u mirovinu!
UČO
… I pošto je napredak očit, neka na selima grade gradove…
PERO
Nek znaju kako imaju puno više nego što smo mi imali, ali neka nauče kako uduplati to što imaju…
DADO
Naši gosti su vrlo konkretni i otvoreni… Evo pitanja Kristl Krkanović iz Strahojeva: ”Što mislite o građanskoj desnici?”
SEKA
Mislim da je malograđanska…
VELE
A ja bih rekao da je nikla iz građanske ljevice.
PERO
Ma ne zna ljevica šta radi desnica…
UČO
Tako je Vele; građanska desnica je izašla iz istog šinjela kao i ljevica!
DADO
Oooo, lijepo napredujemo, nema šta! Tu je još jedno pitanje iz Zezatovaca. Slaven Rosengoldberstein pita: ”Kako vidite današnji politički trend?”
SEKA
Današnji politički trenutak traje vrlo dugo. Puno se govori o slobodama… A sloboda je samo puka iluzija ako jedan sloj ljudi može nekažnjeno izgladnjivati drugi…
VELE
Da… Evidentno je postojanje bogatih – i ja ću se uvijek boriti protiv njih. Znaju li bogati da je temelj svojine samo veličina fizičkih i psihičkih potreba? Uostalom, ovom društvu ne trebaju ni bogati ni siromašni – već jednaki.
PERO
Razgovarao sam sa nekim čovjekom. Pitam ga kakvi se sad vicevi pričaju. Znate li šta mi je odgovorio? Kaže: ”Narod više ne priča viceve. Narod šuti… jer narodu se vicevi događaju!” I još mi veli: ”Politika bi da vlada narodom, a ne vidi da narod želi vladati njome…” Ja mu odgovorim kako se ne može vladati i biti nevin. Ne možeš biti čist u prljavoj odjeći. Onda je on mene pitao šta sam ja sanjao tolike godine… Rekao sam mu kako su svi moji snovi u osnovi jedno – revolucija. A kad me je pitao kojoj naciji pripadam, odgovorio sam mu da je moja nacija najbrojnija. A ime joj je – proleter.
NENA
Ovog momenta stiglo je jedno pitanje za druga Peru: ”Iz novina sam saznao da se drug Pero preziva kao i ja. Djed mi je pričao kako je imao brata Peru koji je nestao u ratu, a imao je točkice pod lijevom miškom, iste kao i on, kao i moj otac, kao što ih i ja imam. Zato molim druga Peru da pokaže ima li točkice pod lijevom miškom jer to bi bio dokaz kako je on moj jedini muški živi predak.” U potpisu stoji: Miki Perković
PERO
(zasuče lijevi rukav do lakta, gleda i ugleda nekoliko sitnih mladeža nalik na točkice, dohvati mikrofon i njime pokazuje mladeže): Pa imam ih! Imam ih… dolazi odmah ovamo rođače moj, krvi moja jedina! Znači nisam sam… Imat ću nekog da me spomene… (trgne se): Šta je meni? Pa nisam starac… Izvinite, izgubio sam se… Potresen sam…
NENA
Ovo je doista ganutljivo… Molimo Mikija Perkovića da odmah dođe u Televiziju. Bit će to dirljiv susret poslije četrdeset i više godina… (shvati da je lupila glupost): Dok on ne stigne, nastvit ćemo sa intevjuom…
VELE
(uzme MF od Pere): Samo malo. Želio bih i ja nekom iz publike u studiju postaviti pitanje. (silazi u publiku, tj. među gledatelje, prilazi jednom koji je zapravo glumac): Recite mi kako vam se sviđa ova skupoća? (”gledatelju”, zapravo glumcu je neprijatno, gleda iza sebe kao da je pitanje postavljeno nekom drugom): Slobodno, samo glasnije, da čujemo vaš jad!

(NAPOMENA: Redatelj može sugerirati glumcima da igraju na gledatelje kako bi njima postavljali ista pitanja.)

I. GLEDATELJ
… Pa zaradim negdje oko dvjesto maraka…
VELE
Hrabro priznanje! A koliko imate djece?
I. GLEDATELJ
Troje djece… žena i ja…
VELE
Čista računica: dvijestotine maraka podijeljeno na pet je četrdeset maraka mjesečno po osobi. To se zove socijalistički standard!
SEKA
(dođe do Veleta i uzme mu MF, pa priđe djevojci koja je izrazito našminkana, također glumici koja sjedi u gledalištu): Koliko tebi daje tata mjesečno za taj moleraj na licu?
I. GLEDATELJKA
(smireno): Danas dobra paleta boja i ostale sitnice za mejk-ap ne koštaju više od dvjesto do tristo maraka… Nije strašno…
SEKA
(pogleda je prezrivo i okrene se I. Gledatelju i kaže ironično): Vidite druže kako neko zna sa novcem… (vrati Veletu MF)
I. GLEDATELJ
Lako je znati s novcem kad ga čovjek ima…
VELE
Gospodine, pardon, druže; ima li gospode u socijalizmu?
II. GLEDATELJ
Ima!
VELE
A je li točna tvrdnja da socijalizam, povijesno gledano vodi u nudizam?
II. GLEDATELJ
Ja sam već nudista!
PERO
(silazi do Veleta, uzima mu MF i ide do starijeg gledatelja): Kako bi vi postupili sa vašim sinom kad bi ga milicija dovela kući zato kada bi napisao na zidu: ”Dolje crvena buržoazija!”
III. GLEDATELJ
Bit ću iskren… Moj sin je zastupnik ”Malodrpa” za Švicarsku i sumnjam da bi mu tako šta na um palo…
PERO
Umjesto da od domovine napravimo Švicarsku, vaš sin je otišao u Švicarsku. (ide do II. Gledateljke): Znate li vi koliko je prošle godine, dakle 1988. bilo štrajkova u Jugi?
II. GLEDATELJKA
(razmišlja, konsultira gledatelje oko sebe): … Osamstotinasedamdesetjedan…
PERO
Odgovor nije točan! Točan odgovor glasi: tisućusedamstodvadeset štrajkova. To je podatak iz Statističkog kalendara SFRJ za 1988. godinu.
MIKI
(uleće Miki kao tornado u studio, iscjepane farmerice, zamašćena kožna jakna, povezana marama preko čela, mršav kao glista): Djedeeee! Evo me!!! (zatrči se, Pero ga dočeka u zagrljaj i okrene nekoliko puta oko sebe)
PERO
Rode moj… sine moj!! (pogleda ga): Ali kakav si to? Zar sam te zato borio. Da mi krv postane voda…?!
DADO
(spašava situaciju): Dragi gledatelji, kao što vidite iz subjektivnih razloga smo prinuđeni emisiju privesti kraju… Želim samo najaviti da je za noćas u ponoć predviđen vatromet povodom inauguracije predsjednika Općine. Hvala vam na pažnji i doviđenja…