Djela

Gledam ih već nekoliko mjeseci, a posebno na Sarajevskom Filmskom Festivalu i ne mogu ne reći: zlo mi je od svih tih napucanih Barbika koje srećem svakodnevno, k’o fol sve su na izvol’te, a kad progovore iz njih zamuckuje maksimalno četvrti razred osnovne škole. Napaljene kao vlažan barut eksplodiraju u umišljenosti jer su poželjne drkadžijama i pubertetlijama s periferije. Priđem tako sinoć jednoj na partiju u Domu Armije i pitam je iskreno i sasvim nježno:
-U čemu je tajna tvoga uspjeha? – a ona me gleda pogledom u kojem se odražava kvalitet Coca-Cole i loših, a u njoj damf nesvarenih ćevapa.
-Hvala na odgovoru, idem povraćati… – kažem i gledam je kao ruinu hotela , (oprosti mi dragi sarajevski simbolu!) a ona se pita što je skrivila Bogu da sam se pojavio u njenom životu.
Izlazim sa partija i mijenjam lokale, ali od Barbika se ne može pobjeći. Neizbježne su kao sudbina u sapunskim operama koju emituju sve tv stanice. Gledam ih kako preživaju svoje žvake, kako se ogledaju u svakom izlogu uvrćući svoje lokne i uzdaju se da će se udati za nekog sandžačkog bega koji će ih odvesti ili na Caribe ili zamotati u feredžu. Isprazna im je priča, sarajevski rečeno šuplja im je priča kao prostor između njihovih ušiju. Kad su u paru jedna drugoj zvrcaju mobitelom fol poziv kao da ih stalno netko traži, a zapravo su zaboravljene i prije nego što ih je netko pametan mogao upamtiti. Ali zato; svaka druga im je pa se pitam jesu li one jaranice s Bogom i što na to kaže .
Čist od njihovih bisera koji su antologija ljudske gluposti iskradam se u toplu noć i družim se sa Miljackom da bih u jednom trenu zaurlao do sedmoga neba:
-Izlij se rijeko i saperi lijepo lice ovoga dobroga grada!
Naravno, murija se nacrta u sekundi, ali kad ne treba i pita me što se zbilo. Ja plačem kao vodopad zvijezda i dajem im svoju putovnicu. Konstatiraju da sam ludi neki Norvežanin i dižu ruke od mene. Iza sebe čujem:
-Ma kurac je on Norvežanin! Je s’ mu vidio prsten? Židov!
Pogledam na svoj prsten i nasmijem se. Kad bi samo oni znali šta to znači…

-Onda je bolje da smo ga pustili. Još bi nam sutra prigovorili da privodimo Židove…
Štopam taksi koji piči obalom mog voljenog kralja Tvrtka Veličanstvenog.
-Vozi me u nepovrat. – kažem taksisti.
I fakat me čovjek sasvim uredno odvodi u pravu, kvalitetnu rupu bez papaka, Barbika i sandžakbegova, u lokal koji radi sto sati dnevno. Blagi sivoplavi oblak marice, konstruktivna dekadencija, svatko je u svome filmu redatelj, glumac, producent i distributer – ali nitko ne prodaje muda za bubrege. I što je najbolje: nitko ne trza pogledom na mene jer ja sam nova faca u tom brlogu. Vidim sve poznata lica iz svih medija osim novokoponirane glazbe (hvala Bogu!), ali svi su bez kravate, bez proseravanja, nema alahanja, nema žvake, nema mobitela u prvom planu – jer tu caruje kralj akohol. Razvijam misao kako Židovi sa svojim judaizmom dozvoljavaju crno (isključivo) vino, kako su se neki kalifi bagdadskoga kalifata kupali u vinu i pitam se gdje tu veza između fundamentalizma islama i judaizma. Odlažem razmišljanje jer me opija atmosfera prirodnih, sasvim nepatvorenih ljudi, kreativaca koji si daju oduška kao i ja. Valjda su slični meni i mom principu: napisati najmanje dvije stranice teksta dnevno, naslikati bar desetinu slike, komponirati najmanje stotinjak nota, snimiti bar dva-tri kadra…
Prilazim dami sa pristojnim dekolteom, šta ja mogu, dekolte je stvarno bio najuočljiviji. Sarajevsko crne oči sjaja tople nafte, izbočene jabučice na licu, blago naglašen takozvani iranski nos, gusta kosa divljeg kestena poput grive ždrijebice, a najmanje desetak godina mlađa od mene. Kužim damu; lijepo je hoće vodka i poslje izmjenjenog pogleda prima me u svoje carstvo. Zovem joj pićence, ona uzvraća, pričamo o , o islamskoj toleranciji u Španjolskoj do 1492. godine. Slušam je kako docira o tome; o prvoj sinagogi u Sarajevu 1582. godine i uranjam u njeno lice boje azijske stepe, a po asocijaciji u meni se odmah budi ne Džingis Kan nego njegov pračukununuk Tamerlan koji je poput Atile dojahao do granica moje Bosne. Bude se u meni Čerkez po ebejki, a dama veze do beskraja svoju 1001. priču. Zadovoljstvo je slušati jer ne zamara. Zato me iz tatarskim misli vraća u ljepotu detalj na njenoj lijevoj dojci. Kad se sagnula ugasiti cigaretu zabljesnume simbol Yin-Yanga, a ispod njega i Om. Gospođa dakle zna nešto, ili čak fura vana-tantru ili i tao. Približim se njenom uhu koje je u formi fetusa i šapnem joj:
-Om mani pade hum. – a smijeh joj zbog tih riječi procvjeta na usnama u džennetsku ružu.
Zapitam se nadrealno: što bi rekao Borges u svojoj crnoj fazi da je vidio ovako nešto. Uvijek se pitam što bi rekao ili uradio Borges, Durell ili Mann i onda tražim mogući odgovor u prašumi njihovih replika. Ukrstim trijalog između njih i doleti mi odgovor: Prekontavam se koja mi je ovo inkarnacija da izgorim i hoću li se ponovo roditi bar u formi feniksa i uzimam si furseta kao nesedlano ače. Uzimam njen dlan veličine brezinog lista i govorim joj ono što vidim: ostvarene profi ambicije, u labirintu je emotivnih snova a nema jave da ostvari snove, a eros nekotroliran i nezaustavljiv kao pad carskoga Rima ili Bizanta, svejedno. Zahvaljuje mi se na mom tumačenju svoje istine poluvlažnim poljupcem u vrat ispod oha, a ja je opominjem da mi je to ne erogena, nego hidrogena zona, ali stihiju njenog vulkana ništa ne može zaustaviti, pa me pita:
-Jesi li ti onaj pravi…?
-Nisam ni za sebe katkad onaj pravi.
-Ne moraš biti sebi, ali možeš biti meni.
-A ti meni…?
-Isto kao i ti. Više sam prava za druge nego za sebe. Vole me jer znam voljeti, jer kad treba – stavim im krunu na glavu. Onaj koji je zna nositi ostaje sa mnom, drugi posrću pod težinom krune i na kraju postaju paževi koji završavaju u ogledalu prošlosti.
-U ogledalu prošlosti? – pitam misleći da konta na teoriju odraza.
-… Gube azil u mom kraljevstvu.
-I kako ući bar u perivoje tvoje monarhije, kraljice?
Unijevši mi se sasvim u lice svojim čarobno opasnim pogledom, opasnim kao živi pijesak Turkmenistana, izusti:
-Opjevaj moje draži da živim i poslije života. – tek tad primjetih da joj se simpatično, kao zecu miče vrh nosa kad izgovara glas <ž>.
-Ne gajim iluziju da sam najveći vitez od pera koji vas želi divinizirati. Ali potrudit ću se mada mi oči dok vas upijam u sebe idu u obrnutom smijeru kazaljke na satu.
Dama se trijumfalno nasmija i reče:
-Poljubio mi je ruku, čak i obraz taj poeta čiji stih parafraziraš. To je iz pjesme …
-… Pa da krenem. Što je suština ljepote koja testira moju malenkost? Zacijelo je duša koja traži sličnu, recimo srodnu dušu. E pa da se ne ponavljam, mada me nisi čitala draga… kako se zoveš…?
-Adela.
-Pravedna – dakle, tvoje ime znači Pravedna. Dobro Adela, za početak budi kapljica suze anđela kojeg je vrag prevario. U suzi, u tom kristalu koji je ostvario tugu tvoga bića zasjao je svijet koji zacijelo ne poznajem, ali želim u tom svijetu izgraditi kulu do Neba, ne babilonsku, nego gutenbergovsku.
-Ih, pa nemoj tako patetično pjesniče moj! – ispravi me kraljica Adela – Gutenberg je kapitulirao otkako postoji internet! Daj mi provokaciju, hoću da mi krv ključa kao vještici dok se inkvizitori na njoj nevinoj – iživljavaju ne bi li iz nje izmamili priznanje koje će im slagati.
-Huh, gdje me nađe… U redu, izlazim iz virtuale interneta i ulazim u tunel stvarnosti na čijem kraju nema svijetla. I neće ga ni biti dok u sebi ne spoznaš transmutaciju dragulja u lotso – i obratno!
-Oooooo, jeb’o te, ovo ti je dobro!. To nikad nisam čula.
-Ma šališ se… A ako se ne šališ, čut ćeš ti još puno toga od mene što ranije nisi čula. – rekoh i spustih svoje usne na isto mjesto kao i ona meni ranije.
-Vuuuuhhhh… kako sam se samo naježila.
-Ma nisi valjda, to je samo iluzija tvojih čula… Tek ćeš se naježiti… – odgovorih, ali stvarno vidjeh sitne dlačice na njenim podlakticama kako su eregirale – Nego, možemo li dalje? -Adela blago klimnu glavom ne ispuštajući moj pogled iz svojih dubokih očiju, pa nastavih – Možemo; prva klapa, drugi put… Sablasno je tamno u tom tunelu, a želim proniknuti gdje bi mogao zasjati mrak. Paradoks? Jeste, ali slušaj dalje. Ovako ćemo po sistemu spojenih posuda: ja sam izvor svjetlosti, ti si mrak. Pomiješajmo kao stari alkemičari sve to u retorti koja simbolizira dvoistinu i spoznaju zagrljaja: muški princip je Sunce, ženski je Mjesec. To znaš iz alkemije, a i kabale. Spojimo se u MjeSunce dušom, istinom i spoznajom, a ne fizički, jer najlakše je spojiti tijela.
-Idi u klinac, pa i ovo ti je na mjestu.
-Znam. Na mjestu mi je jer mi ti daješ poticaj i slijedim vibre tvoje aure. Bez tebe to ne bih mogao. Prepoznajem sebe u tebi, a i tebe u sebi. Slični smo kao početak i kraj Svemira, kao drva otkucaja srca.
-Oborio si me. – zaključi Adela.
-Nisam i neću. Furamo dalje, ok?
-Zar ima još? – trgnu se ona.
-Uvijek ima još.
-… Čekaj, pa nisam te pitala ni kako se zoveš…?
-Moje ime je žeđ za spoznajom. Kraće rečeno – tao. A roditelji su me nazvali Krizostom.
-… Aha, a ja bih trebala biti nešto kao Narcisa?
I pri tom se od srca grohotom nasmija da je prvi put cijeli lokal utihnuo, duhanski dim je zaspao u zraku, a glazba prestala: baš kao zaustavljen film nekog neoraliste.
-Nisi ti Narcisa. Ti si Andalusia poput one lijepe zemlje kao što je naša Bosna: jedinstvo suprotnosti, na brkaj to sa Hegelovom dijalektikom ni sholastičkim prevodima Aristotela iz treće ruke. Ti si onaj spoj Istoka i Zapada kojeg se boje i Europa, a i Amerika. Da ti dokažem da ne serem, oprosti što tvoje kraljevske uši slušaju tu moju vulgarnost, ali reći ću ti nešto: kad si zadnji put pričala sa sebi sličnom dušom, sa srcem u kojem se sreću Saladinov konj s kapelom Richarda Lavljeg Srca na Lokrumu? Ne trebaš mi ni odgovoriti – nisi dugo pričala sa takvim. Opet; to nije sve. Ti i ja možemo pričati do zore, a što je zora u odnosu na ovu noć, možemo pričati noćima jer dan je kraći, uvijek kraći, možemo se naći ili ne naći u sličnim i nesličnim mislima – i da li je to – to?
-Istok je svojom ljepotom osvojio Zapad. – odgovori mi kraljica Adela i nastavi – Na žalost to je vrijedilo samo od doba renesanse do romantizma. Kasnije je sve postalo utilitarno, pragmatično, čisti prokleti interes: islam je postao prijetnja zapadu, Židovi su proglašeni začetnicima svjetske zavjere, masoni realizatorima svih revolucija, astrologija lažnom znanošću, alkemija, ona u Jungovskom smislu surogatom psihologije, yoga umrtvljivanjem dinamike ličnosti, budizam iskrivljavanjem stvarnosti, tao otuđenjem civilizacije, tantra seksualnim napaljivanjem, lamaizam prodavanjem bitka reinkarnacije. U Andaluziji je ostvaren sinkretizam, možda eklektički jer su ga propagirali muslimani i judaisti, ali spoj svega toga. U ovoj našoj Bosni se nastojalo slično, ali siromašnije jer nije bilo pismenijih gurua koji bi ostavili trag ne samo na stećku, nego i na nekom pergamentu. U Bosni knjige gore dragi moj Bulgakov. I u Andaluziji su gorjele knjige, kao u Bosni također, ali Andaluzija je imala Židove koji su došli u Bosnu, ali u nju nisu došli i isti oni muslimani koji su živjeli u njoj. Oni su zatrti, pa znaš za Torqeumadu, znaš što je rekonkvista radila…? Došla je samo Hagada, ali ne i Zohar, ne Sefer Jecirah…
-Znam ja to kraljice jer sam u sebi izgradio alternativnu povijest čovječanstva. Povijest nije samo Ramses II, Perikle, Aleksandar Veliki, Cezar, Konstantin Porfirogenit, Karlo Veliki, Harun Al Rašid, Ivan bez zemlje, Henri IV. ni Ivan Grozni, Cromvell, Napoleon, Washington i Lincoln, a pogotovo ne Rotshild i Loyd, Bismarck i Raspučin, Churchill i Rusvelt, Lenjin, Mao, Tito ili Gadafi. Za mene su prava, napatvorena povijest Sokrat, Demokrit i Fidija, Seneka i Ovidije, Moše de Leon, Ibn Rušd i Ibn Sina, Cornelius Agrippa, Ficcino, Paracelsus, Becket, Da Vinci i Rubljov, Erasmus, More, Voltaire i Didrot, Mozart i Bach, Spengler, Gandhi, Dali, Tagora, Borges, Mann i Durell…
-Sjedobradi, sve je tako kako ti kažeš. Ali malo me i zamara ova atmosfera. Možemo li razgovor o propasti civilizacije nastaviti sutra?
-Nema nikakvih problema ako imaš neki prijedlog.
-Idamo meni, može?
-Dok god imam krila letjet ću i uz vjetar. Moj otac je Prometej – uvijek je išao protiv autoriteta, pa sam od njega poprimio tu osobinu.
-Hehe, baš me nasmija. Tvoj otac Prometej je titan, a i moj otac je titan, stariji brat tvoga oca Prometeja, a žena sam samoga Zeusa i mati Hermesa – glasnika bogova… Mmmm, a što ti je to na grudima? – završi Adela, kraljica uzevši privjesak sa mog srebrnog lančića – Čini mi se da je ovo ametist… Voliš znači liličasto kako ja zovem ljubičasto, pa i ljubičaste kristale? Simpa i znakovito… Ništa nije bez vraga…
-Ništa pod kapom nebeskom… Nego, idemo li?
-Krećemo… – izusti Adela, na šanku platismo ceh i upustismo se u laganu modrinu sarajevske noći. Bilo je oko pola četiri izjutra. Nigdje živoga roba, a kamo li pijanca ili murije. Grad spava, rekao bi čovjek sasvim mirno, bez trauma, kao da prije deset godina nije jedva ostao živ od idiota. Troja se nije ponovila.
-Ja kod kuće imam samo vino.
-Ja znam da na vino ne ide ništa, ali vino ide na sve.
-Na kojem si to fakultetu naučio?
-Na tvom.
-Đubre jedno ja sam se prvi put napila kad sam diplomirala.
-Kraljica me to vrijeđa…?
-Kraljica govori istinu.
-Pa šta će jedna kraljica sa ovakvim đubretom kao što sam ja?
-Nađubriti će posne predjele svoga kraljevstva.
-Posne? Apstinentske? Huh, znači ima i toga u tvom bogatom kraljevstvu?
-Ima svega u svakom kraljevstvu, kao što ima u svakoj republici… Daj mi cigaretu.
-Vaša želja za mene je zapovjed! – rekoh i dadoh joj , meko pakovanje.
-U nuždi vrag i muhe guta. – reče Adela i pripali cigaretu, ali se ne zakašlja. Aferim!
-Čekaj, ovo je Latinska ćuprija, a kamo idemo?
-Go west!
-Na zapad? – zbunih se zbog neznanja engleskoga, ali shvatih jer sam prije nekoliko dana gledao istoimeni film.
-Bravo! Idemo na Marijin Dvor.
-Ne, zeznula si se; idemo u Adeline dvore.
-Gdje su ti usne… poljubila bih ih…
-Usne su mi na licu, još uvijek.
-Bitango moja draga, daj ih ‘vamo… – i stvarno se poljubismo, duboko, vlažno, do dna daha.
Vodile su nas noge sasvim uredno ka njenom dvoru. Blaženstvo praskozorja je osvježavalo naš sfumato duh. Poljevači ulica su prolazili brže od nas i sa dužnom pažnjom su pazili da nas ne poprskaju. U znak zahvalnosti čak sam dvojici dao cigarete da zapale jer su me pitali imam li šta za dumagijati. Mogao sam im i ne dati, ali sam prepoznao sebe u njima, jer šta ja najčešće radim nego isto što i oni: pišem, perem svoju dušu od smrada života kako bih bio koliko-toliko bolji, ljepši. I gledao sam u te kapljice koje su oni prolijevali, koje su prštale kao kiša od srme i sasvim pedantno sapirale ono što rijeka iz milja nazvana Miljacka ne može saprati, osim da se izlije. U svakoj kapi vidio sam suzu jedne majke, jedne sestre, jedne žene ili djevojke za nekim od šesnaest tisuća ubijenih Sarajlija. Zbog čega ja uvijek imam takve asocijacije u ovakvim trenucima? Možda zato jer nisam bio tu kad je grmilo. Umjesto da nastavim šprehu sa Adelom ja sam lutao u labirintu svojih misli, a ona me je nepogrešivo točno vodila u svoje carstvo. Pogledavala me je povremeno i njušila kao zvjerkica, isto sam radio i ja, ali se nisam mogao otrgnuti od svojih misli. To je onaj belaj: čim izađeš iz zadimljene gajbe van, napola se otrijezniš i počne mozak šljakati kao nov. Super: to znači da još nisam postao klasična pijandura, nego povremena pijanac koji katkad realitet pomiješa sa maliganima, ali ne razblaži istinu svoga života.
Na kraju, kad sam već mislio da više nema kraja, da će sve ostati u meni i da ću se probuditi bez sjećanja na provedenu noć kraljica prozbori:
-Sigli smo! Otvori oči da vidiš gdje si.
-… Ksanadu?
-Sereš Zlatousti, ali to je tvoj stil, očito.
-Oprosti. Uhvatila me meza. – jer na partiju Festivala nisam ništa stigao halisati od onih što bijahu u svilenim i kangarn toaletama koje su uflekali francusko-ruskom salatom.
Popesmo se na drugi kat nedaleko od biste Valtera, onog što je fakat branio Saraj’vo kao , kraljica otključa tri brave vrlo brzo i ja vidjevši bordo tepih stazu, izuh se odmah kao da sam stupio u Tajj Mahal. Utonuše mi stopala u tu stazu pazivši da ne stanem na pupoljke u njoj. Stupismo u dnevnu sobu. Upališe se svjetla sama od sebe i začuh glazbu sa zvučnih stubova; Crvena Jabuka: Pogledah: slike na zidovima. Tri slike, na tri zida (četvrti je bio sav u prozorima): slika muškarca visokog čela, prelijepih očiju, jake kose, aristokratskoga nosa, a ispod je pisalo Mario. Druga slika: djevojka od svojih dvadesetak godina – ima crte lica muškarca, ali i Adeline oči boje tople nafte, ispod je pisalo Amra. Treća slika: dječak u poluprofilu, Adelin nos i muškarčevo čelo, a ispod je stajalo Dino.
-Ovo je tvoja obitelj?
-… Bila… – odgovori ona skoro nonšalantno sipajući nam vino iz flaše koju je izvadila iz malog frižidera u sobi, kao onog kao u hotelima ispod televizora.
-Čuj, bila?!
-Nema ih Zlatousti, nema ih ovdje, gore su… – reče i jednom čašom pokaza prema plafonu tj. nebu.
-Nisam mogao znati. Oprosti. – izrekoh jedva i shvatih kako mi stvarno nije trebalo da je to pitam. Koji promašaj!
-Ne foliraj da se nešto uzrujavaš. Uzmi piće. – uzvrati Adela i ja prihvatih čašu vina.
-U šta možemo nazdraviti u ovom trenutku?
-… Pored svih mrtvih, život ide dalje, zar ne? – reče ona sa zasjenjenim osmijehom.
-Za sve koji su preživjeli smrt? – predložih zdravicu.
-Za nas žive u kojima žive mrtvi! – odvrati mi ona i kucnuvši se eksira piće.
– pomislih, a Adela sebi ponovo nasu čašu.
-Tko je rekao meza?! – izvalih kao da sam bubno s vrha Trebevića na sred platoa Skenderije.
-Daj nemoj folirat’. Ti bi sad stvarno žderao…?
-Pa ako ima štogod neću se ljutiti…
-Vidiš ti ona vrata? E, desno ti je trpezarija, a iz nje se produžava u kuhinju. Znaš kako izgleda frižider… Pa bujrum!
-Ja sam čuo da su Sarajlije gostoljubivije nego ti… – rekoh i uputih se u kuhinju jer kad popijem onda mogu pojesti vuku krzno. Pred frižiderom se nađoh u muci što izabrati. Puno klope za sve nacije i za sve religije. Izabrah svoje standardno: uzeh malo torotana i pršut, narezah na tanjur i donesoh u sobu, a Adele nigdje. Uz mezu i cugu kliknuh daljinskim na tv i upali se… video! Miss Sarajeva. Moj Vodenjak Bonno Vox i hadžija Pavarotti. Gledam i vidim da je snimak neobrađen, da je ubačen tekst i shvatim gledajući da se zapravo o jednoj od djevojaka sa izbora miss opkoljenog Sarajeva radi o Adelinoj kćerki… i da je ona poslije mjesec dana poginula od granate sa Pala. A u pičku materinu! Šta da više vrtim i gledam taj video. I sin joj je garant mrtav, a i muž. Ne dižući se iz trosjeda poluglasno kažem:
-Oprosti, ima li ovom domu netko živ osim mene? Ili si i ti otišla…?
-… Ili me pusti na miru, ili dođi ovamo… – začuh iz druge sobe Adelin drhtav glas.
-Jasno k’o dan. Želi toplinu bilo koje vrste.> – rekoh u sebi i digoh se lagano da me moja supijana guzica ne bi vratila u trosjed.
Ležala je pod zlatnožutom svilom koju je obasjavao abažur boje zrele dunje. Soba je mirisala na sandalovinu i mošus istovremeno. To me omami još više nego vino. Tiho se svukoh i legoh kraj kraljice. Vidjeh da joj treperi dio svile na sred njenog tijela. Šumno je uzdisala. -Trebam li joj uopće? – zapitah se kao mali dječak i onda se prisjetih da me je ipak zvala. Okrenuh se prema njoj i spustih svoje usne na njene. Iskreno je dočekala moj poljubac nastavivši milovati svoje međunožje. Sludila me je pomisao da jedna kraljica, jedna stvarna Žena to i tako, na takav način treba. Izdigoh njenu butinu iznad sebe i podvukoh se kukovima pod nju. Uzdahnula je kao slučajno, kao da je to više udio njenog milovanja sebe same nego osjećaj da ima toplotu mene u dovoljnoj blizini. Počeli smo se meškoljiti, kao u neznanju, namiještati se, ona sve bliže leđima mojim grudima, ali okrenutog lica meni da je ljubim, a ja tražeći mogućnost da se užljebim u njen izvor tjelesne strasti koji je već uveliko šljapkao od uzbuđenja.
-Adela, pusti to. Idemo se maziti u tal…
-Navikla sam na ovo čovječe… Pusti me…! Dovoljna sam sebi.
-He, pa to ti je najgore. Onda ti nitko ne treba. Koji si me hepek onda zvala…?
-… Ok, ako baš želiš, stavi ga.
-Nemoj me folirati bez veze, a ni sebe.
-… Četiri godine nisam bila s muškarcem.
-Ma daaaaj…?
-Šuti molim te. I stavi ga… – reče mi kao da je robot u pitanju.
Ne mogu reći da sam izmamio njenu želju. Divno je vodila svoju igru, a zapravo me je vulkanski palila sa svim tim. Ušavši slatko u nju imao sam osjećaj da je jungferica, jer mada je iz nje vrilo kao gejzir, bijaše uska da sam se morao smiriti jer sve drugo bi dovelo do moje trenutačne erupcije. Ona je i dalje igrala prstićem po maci. Priznajem; to me je palilo. Kad sam se najzad okuražio i počeo se micati u njoj, okrenula mi se i ponudila mi svoje široke, a ipak očuvane dojke. Ah, tko ne bi usnama uronio u takvu ljepotu?!
-Suzdrži se molim te, treba mi još… – promrmlja ona.
-Mmmmhhhh. – odgovorio sam joj gušeći se u valovima njenih toplih grudi.
-… Mario… Mario… Mario… Mario… – počela je tiho govoriti kroz poljupce.
-Zlatousti je s tobom, u tebi… – rekoh bezobrazno jer je to vrijeđalo moj muški ego.
-Mario je, moj Mario… me ima.
-… Ima te on zauvijek, ali je Zlatousti s tobom, u tebi… – bio sam drsko uporan.
-Onda me voli kao Mario… Čuješ li me…
-Šapni me kako da te volim, šapni mi samo molim te… – odgovorih i dalje njišući kukovima prema njoj i želeći da dovršimo erotsku igru kao Adela i Zlatousti, a ne kao ona i njen pokojni muž Mario. Isfuravalo me je što sam postajao dio njene nekrofilske maštarije.
Umjesto šapata ona se naglo okrenu na trbuh i blago rastavi noge i ostade ležati tako. Polegoh se na njena leđa i ona me primi sasvim nježno u sebe. Okrenula je svoj profil na kojem nije bilo ni trunke grča, a ni bola ili snebivanja. Lagano je izvijala svoju karlicu prema meni i povremeno podatno širila usne u poluosmijeh a time pokazivala one prepoznatljive bore oko usana koje imaju žene koje znaju voljeti muškrca. Ljubio sam joj te bore, ljubio sam joj očne kapke i jagodice lica, njeno uho oblika fetusa i kosu tešku kao njena tuga. Tonuo sam u beskraj, sasvim lagano, tako tiho da sam mislio da ona neće doseći kraj svoje želje. Ali položaj joj je pomogao; htjela je to i dobila je ispunjenje svoje potrebe. Zadrhtala je prvo kratko i brzo, a onda duže i malo usporeno, uvijala se kao da će me zbaciti sa sebe, stenjala je ime svoga muža, a ja sam se stvarno borio da me ne izbaci iz sebe jer mi je trebalo još sasvim malo. To su bili prekrasni grčevi njene utrobe koje sam odmah osjetio kad je počela kroz suze ridati ime muža. Rasprskao sam svoju mužjačku snagu kao vatromet, a zapravo kao običan dječak koji se igra sa karabitom. Sasvim prazne pameti, ali i skoro otriježnjen legao sam kraj nje i privukao njenu glavu na svoje grudi. Oboma nama je trebala bliskost i toplina.
-Znam ja da ti nisi Mario. Ali mi je to trebalo. Ma znam da znaš… Nisi od juče…
-Šššššš… Opusti se kraljice. Opusti se… Nisam daleko od tebe…
-… Nisi loš za prvi put… Ušao si u perivoje, dižem te iz vrtlara u svoga paža…
-Sram te bilo. A kažeš da četiri godine nisi…
-Ma pusti me… Zezam seeee! – reče i okrenuvši se meni poljubi me da sam mislio kako će mi otkinuti krajnike.
-Što se mene tiče, ti možeš nastaviti orgijati sama sa sobom, ali ja sam umoran kao pašće.
-Znaaaam. I meni se spava… Ovo mi je stvarno bilo sasvim dovoljno. Hoću još samo jednu pusu. Od tebe, ne od nekog drugog…
Poljubismo se skoro i lagano utonusmo u san.
Ujutro začuh telefonski koji se snimao na sekretaricu:
-Mirza iz kantonalnog. Traže vas zbog onog fonda u vezi dodjele finansijskih sredstava za narednu godinu… Molim vas javite se kad stignete. Hvala. Prrrrrrr, fhhhijuuuhhhh… Gospođo kad će biti gotov materijal za katalog u vezi Akademije, pitam jer su zvali iz OBN-a da nastupite sa tim u njihovoj emisiji… Krrrrhhhh, sssssiiiiihhhh… Pa dokle ćeš spavat’ sestro draga, daj sleti u Collegium Artisticum da se vidimo uz kafu, došao je onaj filmadžija što ti se svidio njegov film…
Digoh se iz kreveta i odoh pod tuš. Vrativši se iz kupaone zatekoh Adelu u bademantilu kako pravi kavu. Istovremeno i spontano priđosmo jedno drugom i poljubismo se.
-Čuo sam neke poruke na tvojoj telefonskoj sekretarici.
-Preslušala sam ih. Tako mi je svako jutro.
-Ovako? Da se budiš sa nekim? – ispalih namjerno.
-Ma daj, znaš da nisam na to mislila. – odgovori ona i iskrevelji mi se u znak da me je pročitala.
-Ne znam – pitam.
-Ma pitat ćeš ti mene još stotinu pitanja u vezi ovog grada. Još ti ne znaš gdje si došao.
-Otkud ti znaš da ja nisam odavde?!
-Vidi se iz aviona čovječe! Tvoja leksika, tvoji rezoni, tvoja naivna spontanost… Pa Sarajlije nisu takve. Nego, imaš li kakvu cigaretu? Izgleda da sam ja svoje sve ispušila.
-Ima ova moja .
-Daj ‘vamo.
-… Adela, vidi ti se taj Yin-Yang a i Om da je to opasno.
-Nemoj me matere t’ i ti. Nisam od onih koje se pale na muški zornjak.
-… E onda nisam ni ja. – rekoh pomirljivo i odoh u wc isprazniti mjehur.
Po povratku vidjeh da je Adela upalila komp i odmah joj na dva mesendžera izađoše offline poruke kako je traže ljudi i kako ima već desetak mejlova.
-Čovječe, pa ti si gora od mene. – prokomentirah.
-Ah, to mi je ušlo u krv… Šta mogu… Više sam virtualna nego stvarna. Ali se borim, vidiš i sam: bliskije mi je otići u kafanu i zalomit nego sjedit satima uz ovu kantu.
Na te riječi dok je Adela bubala po tastaturi sjetih se na samo meni svojstven način internet sajta na kojem visim četiri godine. Sreo sam na njemu ljude i fantome, furao sam po dva nicka istovremeno iz zeze jer si i drugi furali isto, ali nisu nikad priznali to. I zezali su me jer sam ja znao priznati, uvijek prvi da sam sam zajebant (ali i dovoljno ozbiljan) ali sam im bio interesantan jer bijah dovoljno provokativan s razlogom prema mnogima (ne prema svima) da bi se obrušavali na mene kao lešinari. Tako su i mene počeli jebavati čim izustim ono u čemu se oni ne prepoznaju i baš kao Adela, znao sam pomisliti X puta: -Nemoj me matere t’ i ti. Ali ljudi se vole izdrkavati čim im daš slobodnog prostora, kao da su ti svi ravni, kao da su svi čuvali ovce s tobom, a zapravo su te ovce čuvali sami. I tad shvatih vječnu istinu: internet je isto što i obična kafana. U kafanu su oduvijek ljudi odlazili da ne bi bili sami (mada su pri tom ostavljali svoj dom i obitelj), odlazili su u njih da se uklope, uguše, stope, da izgube svoj identitet pojedinca u grupi, gomili, rulji – uz vrlo često bezveznu priču, cugu i cigaretu. Tu kafanu je onima koji imaju malo više smisla za varljivi napredak tehnologije zamijenio internet, ipak jeftinija zabava: ne moraš izlaziti iz kuće, ne moraš trošiti za prijevoz i za piće i što je glavno: nitko te ne zna tko si a možeš na njemu pljuvati i srati do neba. Možeš se folirati, predstavljati kakav uopće nisi u stvarnosti jer nemaš muda biti takav u realnom svijetu. Možeš propagirati neke ideje kao da su tvoje, a ustvari misliš sasvim pedeseto – dakle foliraš, lažeš druge i pri tome nimalo ne crveniš kao što bi čovjek crvenio pred nekim kad biva zatečen u foliranju i pri tome se iživljavaš do daske i pomalo gradiš svoj iluzorni svijet u kojem si kao nadmoćan, dračan, nepovrijediv u odnosu na one iz stvarnog svijeta. I što je užas: taj medij preuzima važnost i svu veličinu stvarnosti i čovjek više nema želje živjeti u svakodnevnom svijetu – prikovan svojom voljom, a i navikom za ekran, on komunicira sa nepoznatim osoboma, uglavnom sebi sličnima i počne time mijenjati svoju psihu – varajući druge vara i sebe – i pri tom samozadvoljno uživa u tome. Gradeći svijet (ne)poznatih sugovornika on stiče iluziju da živi neki vrlo sadržajan život s kojim je upoznat svatko onaj tko čita njegove postove, a zapravo ga ne živi jer je virtuala (moguće) samo potencija (snaga) kapaciteta (ostvarljivog) koja se ne može nikad istinski realizirati jer nema onog suštinskog odnosa: stvarni čovjek s drugim čovjekom oči u oči, face to face. Od svih ljudi s kojim sam se virtualno upoznao, a bilo ih je preko stotinu, samo sam se sa desetak vidio uživo. Svi ostali su bili više skloni ostati fantomi svojom voljom, zarobljeni svojom komp-kutijom i živjeli su svoje male neiživljene živote u strahu da se ne prepoznaju u stvarnosti kao sasvim drugačiji, ranjiviji, nesposobni se suočiti sa stvarnošću sebe samih. Jednom riječju, takve tipove karaktera kompjuterizacija je uspješno otuđila od života, dehumanizirala ih a da tog nisu ni svjesni pošto se kreću neprestano u začaranom krugu: doručak, paljenje kompa surfanje, kontorliranje tko je šta napisao, doskakivanje odgovorima, isfuravanje do neba… Fuck!
-Ti si mi sinoć rekao da se baviš pisanjem…? – upita me Adela ne okrećući se od kompa.
-Pišem. Zašto pitaš? – odgovorih prišavši joj. Vidjeh da preko msn-ovog mesendžera četa s nekim -Salamanderom-.
-Pita me kolega iz Hrvatske imam li neku dobru storiju na temu androginih karaktera.
-Ima toga kod mene, ali samo u prozi, namam ni u dramama, ni u filmskim scenarijima.
-Njemu izgleda treba neki sinopsis, ono; desetak strana…
-Kolika je lova?
-Ček’ da ga pitam. – reče kraljica i utipka pitanje.
-Tisuću eura.
-To je super, jer u Bosni je čitav scenario za pet tisuća. Pristajem!
-Koliko ti treba da mu pošalješ sinopsis?
-Dva-tri dana. Trebam ga naći u romanima, jer to je to kod mene samo lajtmotiv u epizodama fabule i to trebam obraditi…
-Imaš li deviznu katicu?
-Naravno da imam… Joj što volim profi ljude. Nema natezanja ni birokratije.
-… A majstore moj, koliko je moje? – reče Adela i okrenu se pošto je završila razgovor.
-Margareta, za tebe i u naturi plaćam. – progovorih kroz poluosmijeh očekujući kontru.
-Kraljice, a i Margarete su iznad naturalne naplatnje. – odbrusi Adela i namignu mi.
-Pa šta hoćeš? Dušu?
-Zlatousti, duša je katkad kvarljiva kao i tijelo. Daj ti meni nešto konkretnije…!
-Pet posto?
-Deset!
-Potpisujem!
-Zezam se. Znam da si nov u ovom gradu. Pet posto, ali drugih pet posto zajedno dernečimo.
-Uvijek. Zauvijek. I ponovo… Adela, moram ti priznati: ti si stvarno dobri duh Sarajeva! Ali duh koji je stvaran, ne virtualan.
-Pričaj mi o tome Zlatousti. – odgovori Adela namignuvši mi.
I tako je počeo moj prvi konkre(ve)tni susret, nimalo virtualan, zbog kojeg sam se u zadnje vrijeme počeo javljati rjeđe na svoj omiljeni sajt. Prije toga sam ganjao kazališne i filmske redatelje, ali oni su uvijek bili prezauteti kao da ja nisam zauzet svojim pisanjem kojem sam dao imperativ: napisati dnevno bar dvije-tri stranice teksta.