Djela

(otvoreno pismo bivšem prijatelju)

Bombe padaju po tvojoj otadžbini kao što su padale po mojoj domovini. Gledam te preko tv, u skloništu si, kao nekada Sarajlije. Ljut si i nemoćan. Žao mi te kao Čovjeka. Zato ti pišem, ne bih li bar malo razbio to pijanstvo koje možeš zahvaliti državnoj propagandi. Sam si znao reći za američke reklame: Hiljadu puta ponovljena laž postaje istina. To je Goebbelsova maksima, a ona se tako često primjenjuje na državnoj SRT. Šaljem ovo moje pismo, mada se ne nadam da ćeš mi odgovoriti na njega. Do 1990. smo znali načinjati neku od ovih tema. A onda sam ja iz poznatih uzroka, 1992. iz Bosne otišao Europu, a ti Srbiju.
Sociolozi su davno utvrdili da dva do pet procenata stanovništva jedne globalne društvene grupe; nacije, klase, partije ili konfesije čine pokretačku snagu velikih socijalnih promjena, npr: reformi i ratova. Taj procenat angažovanog stanovništva su nosioci kolektivne svijesti i zagovornici su ideje i akcije, vatreni sljedbenici, ratnici, aktivni članovi partija i vjerskih pokreta. Oni su spiritus movens te grupe. Svih ostali devedeset i pet (do devedeset i osam) posto stanovništva te iste grupe najčešće su nijemi, pasivni svjedoci, amorfna masa, bezlični učesnici, točkići, brojevi – a zbog svega toga često i žrtve navedenih društvenih promjena. A jedan od njih si i ti.
U svim ideologijama važno mjesto zauzima i mit. Zaustavit ću se na mitu, koji je često sublimiran u literaturi. Pogledajmo šta se desi kada on prevaziđe granice stvarnosti. Mit je djelo kolektivno nesvjesnog pretočen i osmišljen u kolektivnoj svijesti, jednako kao i religija. Sjeti se; sa koliko smo oduševljenja čitali mitove o Prometeju Ikaru, Pigmalionu i Sizifu. Mit daje svemu ono što je nagonsko u čovjeku psihološku težinu, on racionalizira njegove instikte. Ujedno je mit najniža stepenicu u razvoju ljudske svijeti. On je produkt magijskog mišljenja koje kasnije preuzima religija. U doba svog nastanka mit jača integritet grupe (naroda) i solidarnost njenih članova. Slično kao i vjera, mit tjera svoje pojedince da se žrtvuju za grupu. Nikakve razlike nema između prvih kršćana koji završavaju na križu, ili koje u rimskoj areni razdiru lavovi i npr. Staljinovog i Hitlerovog vojnika koju su žrtva jedan drugoga. Pripadnik mitološke epohe čovječanstva je primitivan čovjek koji nije u stanju da shvati kauzlitete i kontradiktornosti u životu. Uz to, njegov nekritički odnos prema uzrocima i posljedicama nije ništa drugo nego koljevka praznovjerja i predrasuda. A upravo su praznovjerje i predrasude te koje povećavaju poštovanje prema mitu (magiji religiji, a kasnije i nekim ideologijama) jer se ne daju racionalno objasniti. Samim tim povećava se repsekt prema nosiocima mita; magu, svećeniku, guslaru, što kasnije kulminira u kultnom odnosu prema vođi kojeg tada krasi politički mit – od faraona koji je bogočovjek daleko prije Isusa, pa sve do Hitlera i Stljina kao bogoočeva nacije. I ti danas, htio ne hito imaš svoga vođu. Svaki mit: magijski, religiozni, književni, socijalni i politički ima u sebi mnogo nemogućeg, netačnog, iracionalnog, ali u praksi uprkos svemu uvijek je vrlo efikasan, jer se oslanja na iskonske socijalne instikte. To su opstanak nacije, zajednica i zajedništvo po svaku cijenu i – bez zemlje nema nacije. Upravno ti socijalizovani instikti daju specifičnu težinu mitu i najjaču psihološku identifikaciju pojedinca sa mitom. Zato mit pruža pojedincu i grupi uvjerenje u sigurnu pobjedu, u budućnosti. Svaka religija ima svoj Armagedon, Kijamteski dan, Apokalipsu. Stoga je svaka pobjeda u sadašnjosti samo uvertira, ili dio odlučne bitke koja će se odigrati u budućnosti u kojoj će pobijediti ideja za koju se bori onaj koji je mitom opsjednut. Mit je dakle vremenski i vanvremenski fenomen istovremeno; on povezuje prošlost, sadašnjost i budućnosti i uz njih sve što nikada nije bilo (ali se vjeruje da je bilo), ono što jeste (realnost, a ona je u svijesti noisoca mita vrlo subjektivna) i ono što će biti (a što je veoma neizvjesno). Mitovi su najveće mobilizacije masa, generatori revolucija i groblja utopija (raj, III Rajh, komunizam). Iz mita se ne može izaći, jer ko ne vjeruje u mit, on je na listi za odstrijel – takvoga će eliminirati “legitimna” grupa. Milioni života su ugašeni zbog mitova: o rasnoj čistoti (nacizam), o vjerskoj čistoti (inkvizicija, hugentoski ratovi i tridesetogodišnji rat), o ideološkoj čistoti (staljinizam) o civilizacijskoj čistoti (kulturna revolucija u Kini), zbog mita o svetoj zemlji i životnom prostoru (križarski ratovi i kolonijalizam) zbog mita o vođi, odnosno zbog kulta ličnosti (autoritarni i diktaroski sistemi od carskog Rima do danas). Mit kao virus “drijema” u psihi čovjeka (nacije), a onda zahvaljujući “stručnjaku” koji iskoristviši pravi trenutak stvori optimalne uslove da virus mita “oživi” i ispolji se kroz inkubaciju budeće “elite” i kao pandemija zarazi narod. Mitske pojave novijeg doba podržavaju tvrdnju da u čovjekovoj psihi ima mjesta za iluzorna vjerovanja. U religiji su to “prikazanja” Lurdske, Fatimske i Međugorske Gospe, a u mitskom poimanju historijske misije: oktobarska revolucija, Mahdijev pokret u Africi, rušenje hiljadugodišnjih carstava (Kina, Perzija) – na čija mjesta po pravilu dolaze militaristički režimi.
Najispoljeniji mit na južnoslavnskim prostorima je kosovski mit. Zadržimo se trenutak na njemu, da vidimo kako je to jezik narodnog pjesnika (koji je nosilac mitskog duha) ovaploćen u književnosti izmakao razumu. To se može ilustrirati primjerima iz epske književnosti, odnosno njenim kosovskim ciklusom koji je bukvar mitologije velikosrpske politike. Kosovski boj u europskim razmjerama (kada je u pitanju prodor Turaka u Europu) nije važan, kao, recimo bitka kod Nikopolja. U nikopoljskoj bitki (1394.) je poražena europska vojna koalicija, a u bitki na Kosovu (1389.) samo je definitvno dokrajčeno postojanje već razvaljene srpske državne tvrđave, pošto je ona bila narušena već bitkom na Marici (1372.). U kosovskom boju su poražene jedinice srpskih velikaša, a taj poraz je za svijest srpskog čovjeka značio groblje srpske samostalnosti.
Guslari su opjevali to stradanje. To stradanje, ta nesreća sa pravom je našla mjesto u poznatom udžbeniku Pregled jugoslavenske književnosti Dragutina A. Stefanovića i Vukašina Stanisavljevića. Ali, desetine hiljada intelektualaca, gimnazijalaca, a i ostalih srednjoškolaca bukvalno su morale da se obrazuju na toj varijanti “istine”. Četrdeset generacija je učilo jednu te istu verziju viđenja historije književnosti. Za postanak srpskih epskih pjesama autori čine medvjeđu uslugu srpskoj kulturi kada kažu, citat: Začeci epskih pesama nalaze se u najdubljoj starini, još u periodu divljaštva, a naročito u ratničkim pesmama. U doba kada su se sredstva za život obezbeđivala prvenstveno ratom, ljudi su se ponosili podvizima i u pesmama opevali takva oduševljena. Ove pesme su istovremeno podsticala viteške podvige, vaspitavajući u mlađim narštajima ratnički duh i borbena raspoloženja. Znači, izvor srpskog narodnog pjesništva kreće od barbarizma, a ogleda se u ubijanju (rat je ubijanje, zar ne?) i to ubijanje je dostojno oduševljenja, euforije. Takve pjesme odgajaju generacije srpske djece i ubijanje postaje apoteoza, viteški ideal. Poglavlje o kosovskom ciklusu počinje doslovno: U osnovi leži poznata kosovska tragedija, jedan od najvećih oružanih poraza sa dalekosežnim posledicama u istoriji naših naroda. Dalje autori ističu vitešku svest naših junaka, preziranje smrti i veštinu u rukovanju oružjem. Boško Jugović razgoni Turke na buljuke, Banović Strahinja jednim zamahom odseca po deset glava, a Srđa Zlopogleđa po dvojicu na koplje nabija. Idemo dalje: Jezgro kosovske legende je kletva i volja božija kao uzrok poraza. Upravo je to prokletstvo i “izdaja” Vuka Brankovića i Božija kletva natjeralo narodnog rapsoda (i to ne samo jednog, jer svaki je guslar dodavao ponešto svoje) da kosovski boj, tu strašnu kataklizmu svog naroda prikaže kao Božiju kaznu, pošto jedino Bog može tako strašno kazniti.
Stotinama godina od malih nogu Srbi su dakle slušali te pjesme, odgajani su u kosovskom duhu koji je patetično pjevao da su njihovi djedovi nekada izgubili carstvo, slobodu, zemlju. Kroz tu frustraciju, kroz to robovanje prošlosti, mit je zamijenio historiju. Indirektno su ponavljali da su izgubili svoje carstvo, da su prokleti od Boga, nesretni, ali žive i pjevaju. Prkos je njihova pobjeda. Ali nisu uspjeli da se odbrane od stvarne fiksacije koja je dominirala u njihovoj spihi: Kosovo jeste propast carstva, ali Srbi se moraju vratiti na Kosovo i ponovo se izboriti za slobodu. Samo što nisu uspijevali u tome. Mnogi donkihotovski pokušaji hajduka da dignu bunu i zbace tursku vlast polazili su kao i kosovska bitka. Time se kosovska trauma multiplicirala, nagomilalo se u duši mnogo čemera, bijesa, mržnje. Prirodno je da toliko mjera frustracije stvara u mitskoj psihi zlobu, agresivnost, otpor prema svemu što podsjeća na islam, rađa sumanute ideje prokletstva, ksenofobiju i osjećanje krivice prema djeci kojoj nisu u mogućnosti da izvojuju slobodu. Tu dolazi i do jednog psihološkog paradoksa: kompleks niže vrijednosti poraženog vremenom se pretvara u kompleks superiornosti. Njime, kao odbrambenim mehanizmom hrani i brani se kolektivna svijest naroda. Najzad, dolazi postepeno i do nacionalnog oslobođenja od Turaka. Satisfakcija je realizirana, ali kosovski san nije ostvaren, jer Srbiju tada čini teritorij bivšeg Beogradskog pašaluka. Valjalo je Turke i dalje tjerati, Srbiju proširiti, da bude kao Dušanova Carevina. Garašaninova ambicija zamaskirana tezom da je Srbija slavenski Pijemont postepeno postaje stvarnost: Srbija ostvaruje kohezionu ulogu, realizira panslavističku iluziju (sada se ispostavlja da je to bila deluzija): ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda u zajedničku državu, kojom na kraju hegemonistički dvije decenije vladaju Karađorđevići.
Zato nije nikakvo čudo da je velikosrpski mit u zadnje predratno doba zaiskrio, a ta iskra se pretvorila u veliki balkanski požar. Prva varnica bila je drama Golubnjača J. Radulovića u kojoj kosti žrtava ustaškog terora vape za osvetom. Zatim, mjesecima se nose kosti kneza Lazara po Srbiji, gradi se magalomansko veliki hram Svetog Save, održava se jubilej tragedije na Gazimestanu: šestogodišnjica kosovske bitke. Pojedinačno to ne znači ništa; neka se igraju drame, neka se gradi, ali sve to zajedno iz dubine stoljeća poziva na mitsku osvetu. Istovremeno, Srpska akademija nauke i umjetnosti, na čelu sa plejadom “intelektualaca”: M. Bečkovićem, M. Vitezovićem, M. Ekmečićem, M. Popovićem, D. Ćosićem, V. Lubaradom, Milićem od Mačve, B. Crnčevićem, V. Draškovićem na čelu sa “velikom majkom” Desankom Maksimović daju “intelektualnu” platformu srpskom nacionalnom biću promvirajući ga u “nebeski narod”. Time su srpski književnici izašli iz Književnosti da bi dopjevali ciklus kosovskih “junačkih” pjesama, ali ne nalivperom, nego topovima i kamama. Dakle, više nije riječ o intelektualcima, nego o zločincima sličnim sovjetskom socrealističkom piscu Ilji Erenburgu koji je 1945. inicirao letak koji su sovjetski avioni izbacivali ruskim vojnicima dok su ovi nadirali kroz Njemačku, prema Berlinu. Na tom letku je pisala poruka, sugestija, naredba: Silujte!
Naravno, to je mogao učiniti samo autoritet, vođa, u ovom slučaju pisac. A svaki vođa, bez obzira da li je on pisac, političar, osnivač religije ili lider partije u gradnji svoga mita o sebi za opravdavanje tog mita i svoje djelatnosti (čitaj: vlasti) uvijek nudi masama jedan koherentan, čvrst sistem vjerovanja osmišljen kao jednu bolju racionalizaciju od prethodnih, kojom svoje ideje (djelovanje i vlast) predstavlja kao ispravnije, lucidnije i legitmnije od svih ranijih. Isus je antičkim narodima atraktivniji od egipatskih, grčkih i rimskih bogova je je ljubavlju “prevazišao” smrt i obećao svjim sljedbenicima carstvo pa makar na nebu. Muhamed je porazbijao sve statue plemenskih bogova Arabljana i favorizirao Boga svoga plemena i time ujedinio do tada razjedinjen arapski svijet. Reformatori: Luther, Calvin, Zwingli su ponudlili realniju, životniju varijantu katoličanstva naglašavajući odsustvo hijerarhije i nezavisnost od Vatikana. Washington, Bismarck, Gladsone, Garibaldi, Mao Ce Tung učinili su slično u politici. Velike vođe, diktatori; Cromwell, Petar Veliki, zatim: Fűhrer, Ducce, Caudillo, Castro, Pinocce, Gadafi, Sadam Hussein, Bokasa, Idi Amin – svi su oni veoma dobro znali vratiti prošlost u sadašnjost. Napoleon je probudio Karla Velikog, Hitler – Sigfrida, Mussolini – Cesara, Franco – Karla V, a balkanski diktaror Slobodan Milošević – cara Dušana. Svi su oni i te kako znali da će budeći sjećanja na velike epohe i bivše vladare pokrenuti mase. Svakom čovjeku na Svijetu, pa i na Balkanu nekada je neko stradao, poginuo ili nestao u nekom ratu. Ako bi se žrtve, krv, bol zapostavio ili zaboravio, onda bi sljedbenici vođe izgubili svoj smisao egzistencije – a to “dušebrižnici”, “očevi” nacija, a zapravo njihovi dželati ne dopuštaju da se zaboravi. To im poručuje vođa prilikom svojih govora, na mitinzima. Mitski vođa uskače tamo gdje je razum nacije nemoćan da objasni sopstvenu budućnost, gdje je ratio iznevjerio očekivanja nacije. Narod se tada vraća pod okrilje svoga nacionalnog oca, vođe, jer mase u njemu “spontano” prepoznaju spas, a sve je zapravo spretno režirano. Tada se vođin štab i propaganda potrude da od svega toga stvore kult ličnosti. Snaga te kultne kolektivne želje i volje otjelovljena je u vođi. Prijašnji zakoni postaju preko noći nebitni, jer ih autoritet vođe ignorira, a njegova mitska moć postaje volja nacije i novi ustav. Ono što je realno rečeno mit, vođa servira narodu kao stvarnost po njegovoj mjeri. Vođa tada postaje vrhovni arhaični mag, on vrši sve magijske (političke) funkcije, u njegovim rukama je skoncentrisana apsolutna moć. Razum više ne postoji, on je masi postao nepotreban. Partija kojom dominira vođa (a on je zapravo iznad partije) uvijek je nepogrešiva, jer je vodi vođa koji je personifikacija te partije. Vođa pri tome ima svoj mitski ritual, svoje simbole da se oživi prošlost. Mrtvo jučer; stari amblemi, zastave, grbovi, ljubljenje zemlje, krvno bratimljenje, gestovi, nadjevanje elitnim jedinicama imena mitskih junaka – sve to postaje danas i stvarnost. To dokazuje da vođe nikada ne rade za budućnost svoga naroda. One više žive u prošlosti i povlače i svoj narod u psihološku regresiju. Mitski sadržaji postaju obrazac za odgoj i ponašanje. Ritual je ispoljeni mit, a obavljanjem rituala vrši se kontrola svijesti ljudi. Ko npr. ne pozdravlja sa tri psrta, taj je sumnjiv, treba ga ispitati i kazniti. Nekad je mitsku žrtvenu životinju trebalo zaklati. Danas je ta žrtva čovjek. Ljubi se zastava pred odlazak na front: Time Kosovo u Srbinu odzvanja već šest stotina godina. Od tolike zvonjave teško da se može čuti glas razuma.
Poslije svega i kad se ima na umu: praznovjerna i primitivna mitska kolektivna svijest, odgajanje na frustrijajućem mitu i potreba za vođom, nije nikakvo čudo da je Kraljevina Jugoslavije = Velika Srbija, postala najplodnija zemlja za diktaturu, za totalitarni i aturoritarni sistem i fašističkog, a i nacionalističkog tipa. Komunizam koji je također totalitaran i militantan sistem, spretno je naslijedio 1945. godine narod koji je bio zreo za autoritarnost novog tipa. Logično je da su Srbi kao predisponirana ratnička nacija (čemu mnogo doprinosi psihološki profil poznat kao balkanski violentni tip) izašli iz rata sa najviše starješinskog kadra u JNA. Oni su gradili socijalizam, jer im je bio u interesu, imali su najveće plate u bivšoj Jugoslaviji i mnoge benificije. Donekle su zapostavili Crkvu, jer nije bila u trendu, a zapravo su ostali kriptohrišćani. Međutim, taj srbosocijalizam je atrofirao poslije smrti Josipa Broza. Oko Tita je također bio izgrađen kult ličnosti, tako blizak Srbima. Blizak im je bio taj kult autoriteta, jer i dalje u nedostatku svoga nacionalnog autoriteta bilo je prirodno da nađu surogat, neki drugi autoritet. Ne treba se zbuniti što je taj autoritet bio Hrvat, a ne Srbin. On je bio autoritet u zlatnom kavezu na Dedinju, bio je nešto poput totema, ali i tabua također. Srbima je bio potreban vođa, pa makar to bio i Hrvat, a taj Hrvat nije im ništa mogao nažao učiniti, kao što ništa nažao ne može učiniti ni drveni totem. Srbi su živjeli uz njega, ali ne sa njim. Vremenom se srpski komandni kadar namnožio do te mjere da su u njemu preko 80% starješina bili Srbi. U međuvremenu se, postepeno u takvoj JNA i partijskoj administraciji, a zahvaljujući refleksu Golog otoka, padu A. Rankovića i Ustavu iz 1974., stvarao sloj izrazito sposobnih, dogmatiziranih, indoktriniranih, i veoma ambicioznih kadrova. Oni su uz tajnu partijsku policiju i KOS bili i ostali najmilitantniji čuvari komunističkog režima. Njima nije bilo važno što je to komunistički režim, jer oni su u duši mogli biti čuvari i vojnici bilo kojeg režima. Bilo im je važno što su dio vlasti, nosioci društvene represije. Nekad su njhovi očevi bili rojalisti, četinici, ili partizani, ali to im nije smetalo da kasnije postanu psi čuvari socijalizma. To objašnjava zašto je naveći broj dojučerašnji komunitsta u svojim sredinama po Titovoj smrti prišao novoosnovanim nacionalističkim partijama. Svi su oni izašli iz njegovog šinjela. Ipak najviše ih se opredijelilo za socijaliste, tim više što se kao novi autoritet pojavio, prvi put od Aleksandra Karađoređevića, jedan Srbin – Slobodan Milošević.
Od suvremenih “bogova” rata u zadnoj deceniji najvažniji je trijumvirat: Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Jovan Rašković. Simptomatično je da su druga dvojica psihijatri. Mnoge, dojučerašnje kolege ove dvojice ljekara sklone su za Karadžića i Raškovića da kažu da su oni veoma loši specijalisti, vrlo neprofesionalni u svom poslu. Ne treba se sasvim složiti sa tim. Oni su vrlo dobro izučili psihijatriju, a jednu stvar su veoma dobro znali: znali su savršeno dobro psihologiju mase, znali su manipuslisati gomilom. Pred rat 1990, dva su srpska lidera: Milan Martić i Milan Vučurević bili na psihičkoj hospitalizaciji kod dr. Jovana Raškovića kako bi naučili manipulirati narodnim masama. I Rašković i Karadžić su egocentrični, narocisoidni i njihov kompleks manje vrijednosti odveo ih je iz nauke u politiku. Bilo im je “bolno” prekinuti karijeru voditelja terapeutrske grupe, jer to im nije dozoljavala osobna slika koju su u sebi izgradili o sebi (Jungova “Persona”). Davno zaboravljenu Hipokratovu zakletvu sad su našli i spalili u sebi. U njima je došlo do inflacije Ega (prenapuhane svijesti o sebi) što je automatski zagušilo dinamiku Super Ega (moralne strane ličnosti). “Sjena” (tamna strana individnualne, a i kolektivne svijesti) je oživjela i zasjenila Balkan. Bila im je potrebna masa, publika. Pacijente su zamijenili svojim narodom i nastavili prema njemu da se odnose kao prema bolesnom biću. Doduše; masa, gomila, po G. Le Bonneu i jeste jedno veliko bolesno tijelo. Kao stručnjaci i kao vješti magovi, gradili su vrlo brzo svoj imidž dogmatskih vođa, ispoljavali su svoje autoritativne apetite. Rašković je počeo rat na Balkanu još 17. augusta 1990. sa tzv. “balvan revolucijom” u Kninu, koja se kao šumski požar proširila preko slavenskih šuma sve do Vukovara i Dubrovnika. Karadžić je to isto učinio u BiH u proljeće 1992. Postali su kultni auoriteti uz svog duhovnog oca “mudrog starca” kojem je također inflacija Ega dala potencijal megalomana, a to je S. Milošević. Milošević, sin oca i majke samoubica i sinovac samoubice nosi u sebi također mnoge značajke patološki struktuirane ličnosti. Voluntarista u najdrastičnijem smislu i dogmatik inhibiran Titovim autoritetom, karizmatičan je do te mjere da je dopustio prodaju svojih slika u odori vrhovnog vožda Srbije, Karađorđa. Mentalni je egzibicionista koji uživa dok mu neuke mase upućuju ovacije izvikujući njegovo ime koje tako stravično asocira na slobodu (Slobo-Slobodo!), ali to je samo sarkastična igra riječi. Megaloman i paranoik, izgradio je od sebe tabu, opsesiju svojoj naciji, postao je personifikacija otadžbine, pošto je obožavanje vođe u kultu ličnosti jednako patriotizmu. Desetine emotivnih mitinga širom Srbije izdigli su ga u balkanskog Staljina. Ko god ne misli kao on, taj postaje protivnik države. Jednoumlje je njegova dijalektika. Njegovi politički, prvo suradnici, a kasnije suparnici i protivnici odlaze redom sa srpske političke scene, pošto ih je on, kao reditelj svoje predstave iskoristio za svoje političke ciljeve: B. Adžić, M. Kukanjac, Ž. Panić, D. Ćosić, M. Martić, G. Hadžić, D. Zelembaba, R. Karadžić, N. Koljević, B. Plavšić, B. Vučurević, A. Buha, M. Krajišnik, R. Mladić itd. Svi oni bili njegovi epigoni, a neki još jesu: V. Šešelj, V. Drašković, M. Bulatović, Ž. R. Arkan itd. Svi su oni bili karika u hijerarhisjkom lancu velikosrpske ideje. Milošević je čak mogao ponekad da pokaže i blagost (Niko vas ne smije da bije!), jer iznad njega nije bilo većeg autoritea, ali oni ispod njega naprosto su morali biti i jesu svirepi, jer svaka hijerarhija u sebi prirodno sadrži represivne elemente prema onima koji su ispod. Oni su morali izvrašavati naređenje oca nacije jer su mu odgovarali za svoje postupke. Zbog toga su trebali biti nemilosrdniji od oca svih Srba. Oni, što su ispod partijske vrhuške, komandanti (para)vojnih formacija, gradski čelnici partije, oni su još za nekoliko nijansi gori od prethodnih. I tako sve više, od Miloševića pa sve do fizičkog izvršioca zločina, geometrijskom progresijom umnožava se svirepost prema protivniku. Ako otac “nebeske nacije” naredi: “Likvidiraj!”, psihijatar će reći: “Ubij, a i kolji!”, đeneral će na to reći: “Ubij, zakolji i siluj!”, nepoznati komandati će viknuti: “Ubij, zakolji, siluj i zapali!!”, komandir provincijske čete će urliknuti: “Ubij, zakolji, siluj, zapali, sruši sve i poravnaj tenkovima!!!” Sve će to morati izvršiti onaj zadnji zločinac u toj piramidi zločina, jer za neizvršenje svog “viteškog” zadatka odgovoran je svima gore navedenim. Neće se kolebati u izvršenju zadatka, jer on se nalazi u onih 95% populacije, jer ne zna da mu to naređuje samo 2 do 5% njegovih sunarodnjaka. Neće razmišljati, jer je u čoporu. A u čoporu je izbrisano osobno Ja, postoji samo kolektivno Ja, zajednički identitet grupe. To zaista asocira na maksimu iz Hitlerovog Mein Kampfa: Ti nisi ništa, država je sve. Rulja, rakijom često zagrijana do usijanja, pošto poljubi zastavu sa četiri slova S: Samo sloga Srbina spašava – opomena na kosovsku izdaju, juriša po svome Kosovu. Pripadnik te horde postaje mitski vitez, ubija bez griže savjesti, jer mitski ratnik nema griže savjesti, pošto ubija za ideale, da osveti gubitak Carstva. Taj zločinac nije nemoralan, on je amoralan, jer kod njega ne postoji nikakav odnost prema etičkim mjerilima. Njegova “katarza” je osveta za Kosovo. On je afektivan, identificira se sa svojim vođom: Miloševićem = Karađorđem = Milošem Kobilićem = carem Dušanom. On mora da žrtvi izazove bol, da ju povrijedi, sadistički, da ju ponizi, jer to sam doživljava sveć šest stotina godina u svojoj psihi. Mitsko-epski, sadašnji “vitez” prinosi žrtvu ne bi li njome umilostivio Boga. Treba ponoviti: u ovom slučaju žrtvena životinja je čovjek. Zločinac zna samo za to da se mora natjecati sa ostalim članovima grupe, svoga čopora u svojim nedjelima i zajedno sa svojim čoporom protiv istog takvog drugog čopora. To je za njih “viteški” turnir.
Sve gore navedno su manifestacije primitivnog duha. Indoktrinacija i propaganda oživjeli su onaj virus kosovskog mita, a religija je katalizatorski ubrzala ispoljavanje fetišizma (obožavanje oružja i uniforme). Organizirana je divljačka hajka primitivaca na civilizirane. Paranoja je zavladala, jer treba uhvatiti žrtvu. Srbi, nekada progonjeni od Turaka, postali su progonitelji. Zbog služenja autoritarnom šablonu oni nezajažljivo služe iracionalnim ciljevima jedne bolesne doktrine. U toj doktirni, u ime čistote nacije ozakonjeno je ubijanje, pravo na genocid kao najviši stadij nekrofilije. Ta doktrina: Svi Srbi u jednoj državi podsjeća na: Jedan vođa, jedan narod, jedna država jeste fašistodina i nacistička. Po pravilu nacija stvara državu. A danas, na Balkanu zajednička država svih Srba želi da stvori novu naciju – balkanske űbermenshe. Današnji nasljednici četnika, nadmašili su svoje učitelje. U prošlom ratu postojali su partizani i četnici, danas nema partizana, nema čak ni neutralnih Srba, a opozicija skoro da i ne postoji. Milošević je uspio da ujedni sve slojeve i klase svoje nacije. Samo je nekolicina intelektualaca u Srbiji osudila mitski, autoritativni režim: B. Bogdanović, V. Dimitrijević, M. Kovač, V. Pešić, D. Veselinov i F. David. Svi ostali, 95% su potonuli u naci(onal)zam oprijedijelivši se za diktaturu koju postovjećuju sa patriotizmom.
Zato, dok ovih dana padaju bombe po Srbiji može se reći da je nastalo stanje prirodna posljedica svih gore navedenih uzroka. Jeste NATO napad zaista je agresija na jednu državu. Ali koliko je Srbija doista suverena kada je njen suverenitet oličen samo u volje jedne osobe u liku diktatora Miloševića? Njegova teza “svjetske, masonske, vatikanske, funadementalističke” zavjere takođe je mitski princip. Jer, u zavjerama su se međusobno osljepljivali, zatvarali u manastire, zbacivali sa prestolja mnogi članovi dinastije Nemanjić. Ali to nije njihov izum, to su poprimili od onih koju su ulazili u njihovu dinastiju, posebno iz Bizanta, Ugarske i Bugarske. Jer, ni jedna od dvanaest srpskih kraljica nije bila Srpkinja – i to je samo jedan kontraargument za etnički “čiste” Srbe. Kasnije su se i Karađorđevići i Obrenovići u zavjerama obarali i ubijali. I sada se zato po logici mitske psihe “urotio” cijeli svijet protiv Srba. Ta mitska psiha toliko je jaka da ona dominira i među Srbima u dijaspori koji u inostranstvu žive decenijama. To je dokaz da se od mita teško odroditi. Nažalost, ni Srbi u Srbiji ni u dijaspori ne uviđaju da su moneta za potkusirivanje. Oni su samo čip u igri pokera Zapada i Istoka. Mada neki misle da je Milošević Clintonov čovjek, on to nije. On je a pariori svoj. On je dovoljno narcisoidan da drži kompletan jedan narod kao svoga taoca. On je jedan bolestan i duboko nesretan čovjek. U njemu dominiraju suicidne ideje. I da se ne bi ubio, projicirao je svoju sudbinu na sudbinu svoga naroda. On je spreman da gleda kako sav njegov narod vrši kolektivno samoubojstvo – samo zato da bi on, njegov vođa, otac preživio. Ako Srbi po drugi put izgube Kosovo, ostat će vječno otvorena Pandorina kutija Europe – Balkan. A ključ za zatvaranje Pandorine kutije je vrlo jednostavan; Albancima samo treba dati ono što im je oduzeo Ustav prije deset godina i Kosovo će ostati u Srbiji. Međutim prijatelju, kako izlječiti narod od nosioca mitske svijesti? Vođa ga je inficirao tom bolešću. Znači treba kliconošu izolirati, neutralisati ga. Ako to vi sami ne učinite, proklinjat ćete svoga autokratu kao što su Nijemci proklinjali Hitlera, a Rusi Staljina.