Karađoz
SVRAKA
Tko bi rekao da se i u Bosni može umrijeti zbog toga što se netko bavi glumom? Ali, eto – dešava se i to. Umire se zbog umjetnosti, zbog umjetnosti onako kako ju je shvatio Mustafa – Mujo Karađoz. A čim jedna vlast počne sjeći umjetnike, ona će uskoro sjeći i narod. Tada vlast više nije nikakva moć – ona je tada nemoć. Vlast je slast dok je mir u zemlji, ali kada joj igra, igrište, glumište svojom ljepotom i snagom postane suparnik (a raja više voli slast glumišta) onda to postane opasno, smrtonosno opasno, ne samo za umjetnike, nego za sav narod i cijelu zemlju tog naroda.
Ako povijest Banjaluke još interesira čitaoca, treba reći sljedeće: poslije neuspjelih tanzimata, hatišerifa, i hatihamajuna, poslije bune Huseinkapetana Gradaščevića, navalio je na Bosnu Omerpaša Latas, a baška se namerčio na Banjaluku. Zbilja je navalio kao lud! Naćejfio je na čaršiju koja mu je prva dala utočište poslije njegovog bijega iz Hrvatske. U Hrvatskoj je Mićo Latas bio avanturista, haharčina i kockar. Da izbjegne plaćanje kockarskih dugova, pobjegao je u Bosnu i, kud će, gdje će, put ga navede u grad koji je svima oduvijek nudio dobrodošlicu. U Banjaluci ga primi bogati trgovac Alija Bojić u svoju obitelj i službu. Kad ga je trebalo sunetiti, jer Mićo je sam izrazio želju da primi islam, budući musliman povjeri svom gazdi da je vrlo stidljiv. Na to mu Alija reče da uđu u kacu i da ćunu proturi kroz rupu na kaci. Kako je ćuna bila kratka i jedva virila iz rupe, berberin trudeći se da dobro obavi posao, zahvati malo više nego što je trebalo. Sa pola muškosti otisnu se Mićo-Omer do Stambola i svojim vlaškim karakterom i temperamentom konvertita dokaza da može dogurati do seraskera. Smiri Omer Kučukćuna: Persiju, Kurdistan, Misir, Arbaniju, a tad na red dođe i Bosna. A šta je Bosnica za onoliki Orijent? Ništa! Drčni Latas, sjekao je begove, najbogatije spahije Carstva, pa može i goluždrave osiromašene bošnjačke begove. Znao je uzeti mjeru svakom bunđiji bez razlike u vjeri i naciji. Svakog bi od njih prvo preveo na islam – pa onda kada bi ga posjekao, rekao bi: “Smirio sam svoga!”
*
U doba pred dolazak Mićage Kučukćune u Banjaluku, Fahro Karađoz imao je vrlo malo mogućnosti da igra karađoz. Vlasti nisu zaboravile haram njegovog rahmetli oca, pa su mu dozvoljavale da igra karađoz samo četiri puta u godini. Zato je vremenom postao nešto nalik na “ptičara”. Znao se zbog toga rano probuditi i krenuti sa rajom, u lov na ptice, da nekako ispuni dan i proda koju uhvaćenu pticu na pijaci. Gledao je iskusne “ptičare” kako stavljaju melu na grančice konoplje i zviždući mame kroz sabah ptice, ne bi li jadnice sjele na mamac. Jednom se desilo da je mlada svraka sletjela, spustila svoje nožice na Fahrinu ljepljivu konoplju. Fahro se na to razvalio od smijeha, a Tofko, iskusni lovac na ptice, došavši do ptičice i odlijepivši je od mele – turi Karađozu pod nos. I reče mu, nimalo se ne šaleći:
– Kad ova propjeva, ti češ za mene ponovo biti Karađoz, k’o što sam ja za tebe “ptičar”… A na to češ pričekati… Viđaj, sletjela je jer je ima slomljenu nogu. Drukčije ti ne bi ni ulovio ovaj svoj trofej!
Pri tom mu baci ptiče u krilo. Ono zapijuka, a Fahro zbunjen, stavi ga u košulju, na svoje grudi. Kod kuće ptičetu priveza slomljenu nožicu dvjema daščicama. Cijelo vrijeme je maloj ptici cvrkutao i zviždao, iako mu je žena neprestano govorila da zviždanje u kući znači prizivanje šejtana. Fahro se pravio da ne čuje ženine zamjerke i pazio je na ptičicu više nego na sina koji se tog mjeseca rodio. Kad se ptić digao na obje noge, Fahro je počeo da mu tepa kao i sinu Osmanu:
– Pjevaj mi nešto o Bosni, ako imaš havaza. Ja ti burazeru nemam grlo, ali znam jednu… Slušaj me:
Ima Bosna, u njojzi stijena
to su stećak i bašluk jarane,
oni nas drže, ali to je sjena,
igra i pjesma Bošnju hrane!
Pjevao je te stihove dok svraka nije procvrkutala melodiju tih stihova. Kada je to primjetio, odlučio je da svraku nauči nešto više:
– Kakva si mi ti svraka, kakva si ti bosanska mahaluša, koja ne zna psovati? Počuj, čuj, čuj ovo: Jebeš čovjeka bez rakije i Bosanca bez čakije… Hajde, ponovi…
I ptica bi zahvalno ponavljala svome hećimu sve ono što je on tražio od nje. Osvjetlala je svome dobrotvoru obraz koji je Tofko svojevremneo htio uprljati. Vremenom je postala poznatija nego papiga trgovca Hardaša, koji ju je kupio u Skopju. Fahrina svraka je pjevala, pričala, i psovala na bosanskom i turskom, na radost svih ukućana i gostiju u Karađozovom domu. Ali jednog dana je Điđana (tristopedesetpeta, ili tristopedesetšesta, nije ni Fahro siguran) skočila na svraku, iz ljubomore, zavisti, ili zbog prestiža i odgrizla joj je najsjajnije pero sa njenog repa. Tada je svraki prećizilo i prhnula je u banjalučko nebo. Prije toga je rekla najčešću Fahrinu uzrečicu:
– Jebite se bez mene!
– Pa neka netko kaže da svrake nisu pametne? Ne postoji bez veze bosanska izreka: “Svrake ti mozak popile. Izgleda da one stvarno imaju ljudsku pamet…” – prokomentira Fahro svrakin odlazak.
Fahro je proklinjao Điđanu i ispsovao je na pasja kola. Jednu je čak predstavu Karađoza otkazao zbog tuge za svrakom, a u toj tuzi se dobro napio. Svoj fes je zakitio sjajnim zelenoplavim svračijim perom, pa je raja u gradu počela šaputati da je Fahrudin Karađoz skrenuo sa pameti.
*
Tog ljeta je Fahro upoznao Omerpašu Latasa, na njegovoj kaznenoj ekspediciji u Bosni, odnosno u Banjaluci. Na svoju sreću nesretnu, baš tada se zatekao u zelenom gradu i Ivan Frano Jukić, noseći u bisagama pedeset primjeraka “Poviesnice i zemljopisa Bosne”. Za to Fahro ne bi znao da mu fra Karlo Kapetanović, veliki ljubitelj knjige nije rekao kako se najveći katolik Bošnjak i rođeni Banjalučanin nalazi u svome rodnom gradu.
– Ivane, ili Frano, ne znam što si prvo, meni je svejedno – moj ahbab fra Karlo donio mi je preksinoć onu tvoju knjigu i ja sam ju burazeru, dvije noći čitao. Svaku noć po jednoć – gledaj mi podočnjake, k’o da sam lumpovao! Hoću da ti kažem: hvala ti na ovakoj knjizi. Nek’ si šokac, ali si prvo – pravi Bošnjak.
– Nisam ja birao vjeru. Mene je vjera izabrala. Ja sam kao i ti, čedo nekog bogumila. Ja znam da sam vjerovatno heretik za one preko Save i one preko Jadrana, a i za ove, sa naše strane… Znaš prijatelju, ima nešto čega se čovjek, insan, nikako ne može odreći ma koje vjere bio. To je domovina. Ona je nama dvojici – Bosna, bila svačija, ili ničija. Ja znam da je ona moja, a vidim da je i tvoja. Pa što ta naša Bosna ne bi i ostala samo naša? Omerpaša će smiriti zijanćere, vidjet ćeš. Pišem mu jednu poemu, veliku pjesmu. Omerpaša to zaslužuje. Sa njim ćemo se riješiti i Beča i Stambola. Možemo mi biti samostalni. Toliko snage imamo – ja to znam.
– Ja se burazeru moj, u politiku ne razumijem. – odgovori mu na to Fahro. – Tome je vičniji moj habab Asim Đulić. To ti sa njim…
– Pusti njega. On jeste raja. Ali vidiš li da se on bori sam sa sobom? Ratuje sad na Drini, sad na Uni. Hrani obitelj ubijajući ljude. Ti Asime – okrenu se Jukić Asimu Đuliću – nemoj na mene da se ljutiš…
Vidjevši da mu Đulić nazdravlja čašom vina i Jukić diže svoju čašu i nazdravi:
– Za Bosnu i Bošnjake!
– Za Bosnu i Bošnjake! – rekoše za njim Asim i Fahro i ispiše čaše nadušak.
– …Htjedoh ti reći Fahro; tvoja riječ se čuje. Ti kao glumac, kao Karađoz možeš mnogo više otrijezniti bosansku raju nego drugi…
– Burazeru i sam sam pijan od Bosne. – reče mu Fahro.
– Nisi ti pijan. Možda si samo umoran od svoje uloge koju ti nalaže predstava. Igraj brate svoju ulogu. Budi Bošnjak, nisi ni Turčin, ni Švabo.
– Đe me nađe?! Znam da nisam ni jedno ni drugo. Ali, babu su mi sasjekli, a ja sam se jedva izvukao… Shvatio sam da se igrač ne može, a i ne smije baviti politikom ni u svome gradu, a vala ni u svojoj domovini.
– Nisi ti igrač. – reče mu Frano – Ti si glumac. Ti si umjetnik. To ti je zanat iznad drugih zanata. To ti je jedno umijeće koje samo rijetki ljudi znaju. Znam ja da ti izmišljaš svaki svoj tekst tek kada si na sceni. A danas u Europi glumci igraju, glume sa napamet naučenim tekstom. Tebe nema nigdje u Europi, ima te samo u Bosni. Igraj svoju dušu, dušu Bošnjaka. Ma brate, igraj samog sebe i nadigrat ćeš i Hamleta i Fausta!
– A tko su ti pa – oni?
– Oni su bili nešto poput tebe. Vjerovali su da je istina i pravičnost na njihovoj strani, ali su završili u džehenemu. Ti to sebi ne smiješ dozvoliti. Ti si Bošnjak, spoj istoka i zapada, a oni su bili samo Europljani.
*
Bojeći se za svoju kožu i glavu, za nastup pred Omerpašom Latasom, Fahro je izabrao nevinu igru – “Safikadu”. Cijela obitelj je znala napamet tekst šejha Husamudina Čelebije. Ali u toku igre u Fahru je ušao šejtan (mada taj dan nije ništa pio) i počeo je da improvizira tekst. Dilber Safikadin više nije bio samo Banjalučanin Pavlović, nego je postao katolik, haman Švabo, a kapetan, a ne čaršija – ispao je kriv za smrt dvoje mladih.
Omerpaša Latas počeo je da se vrpolji u fotelji, zatim je nagnuo prema Jukiću koji je sjedio do njega, da ga fratar uvjeri kako je pogrešno čuo neke riječi. Frano je pokušao objasniti Omerpaši da se Karađoz zabunio, ali Fahro je nastavio po svom i glasno i jasno je rekao da su Beč i Stambol isto sranje, samo drugo pakovanje i serasker je napustio predstavu crven od bijesa.
Po završetku predstave koju je raja ispratila sa smijanjem i pljeskanjem, kao rijetko kada u Fahrinoj skromnoj karijeri, prišao mu je Jukić:
– Nisi ti samo glumac. – rekao mu je narodni prijatelj – Ti si burazeru moj, revolucionar. Ovo noćas nije bila samo gluma. Mislio sam smiriti onog poturčenog vlaha, a ti si ga zapalio… Valjda je imao sličan ljubavni bol… Šta je tu je… Samo, čuvaj glavu jarane… Moja je glava već u torbi…
Zagrijan apalauzom i rakijom, Fahro je slatko zaspao te noći u svome krevetu. Tofko mu je priznao da je ne samo Karađoz, nego da je has Karađoz, kakvog nema u čitavoj Carevini. Ali, oko sabaha digoše Fahru osmoru ruku iz kreveta. Žena zakuka, probudi galamom komšiluk, ali nitko se nije usudio prići Fahri, kojeg su držeći za noge i tako razapetog izvukli iz doma Latasovi askeri. Odvedoše ga na ušće Crkvene u Vrbas.
– Meni glumiš Bošnjo?! – reče mu Omerpaša – Bogme ćeš sada glumiti i ne samo glumiti umiranje, pred cijelom čaršijom. Na vješala sa njim! K’o Cigana ga treba. Da ga gleda sva čaršija! Još se nije rodio taj koji je meni dohakao!
Askeri staviše Fahru na tanak panj, jedva da mu je jedna noga moglo stajati na njemu. Prebaciše mu omču preko glave, zategnuše je na vratu. Fahro pogleda iznad sebe i poznade da je nad njim stara lipa o koju vlasti vješaju konjokradice.
– E sada – bujrum! Igraj na toj kladi. Kad ti popusti snaga Bošnjo, tad ćeš sam sebe objesiti. Nitko ti nije kriv… Ćehaja, gdje moj hintov?! Žurim u Doboj. I tamo ima ovakvih!
Paša sjede u kočije, a Fahro drhteći da mu ne popusti ravnoteža stiže u sebi da opsuje poturčenom vlahu i mater i ženu i ljubavnika, jer je čuo da je Latas kekez.
“Majko moja, što me rodi da se patim, što me ne pobaci?” – mislio je Fahro – “Beli sam sada obr’o bostan. Nema mi spasa. Nigdje žive duše… Da galamim? Privući ću zaptije, pa će mi još šutnuti ovaj panj podamnom.”
Fahro zazvižda od muke. Zviždao je jedva jedan minut kad na granu sa koje je visio konopac sleti ptica. Fahro ni ne ču, ni ne vidje pticu, ali osjeti kako mu kapnu njena tanka, rijetka izmetina na kičmu, na po vrata.
– Još mi ti trebaš, sranje jedno! Da mi ti nećeš donijeti sreću?!
Umjesto odgovora, ptica stade kljucati po drvetu. Kljucala je kao djetlić. Fahro je drhtao poput lista tužne vrbe. Ptica je udarala brzo, točno po užetu i ubrzo Fahro osjeti da mu štrik kojim je bio povezan za granu pade na rame.
Pogleda u zemlju i odguruvši panj, a zatvoriši oči, blebnu na tlo. Podbi guzicu, a kad se usudi, nekoliko trenutaka kasnije da pogleda, shvati da je živ i da pred njim u prašini stoji svraka.
– Jebi se bez mene! – reče mu svraka i prhnu u nebo koje je obasjavala prva zraka Sunca.
“Dobra lekcija” – pomisli Fahrudin Karađoz – “Ali, otkud svraka, otkud moja bezrepa svraka?! Kada dođem kući, ima da polomim sve kosti onoj Điđani… Điđana ju je očerupala, ona ju je povrijedila… A možda i neću, grehota je… Mila majko, tko me je spasio: mačka, koja je otjerala moju svraku od kuće, ili svraka…? Pusti to Fahro… Bježi kući i reci ženi da pusti haber kroz mahale da si stradao… Ljudi moji, ima Boga…”