Egzil
Egzil je treći dio trilogije koja je započela s „Antigonom Bosanskom“, a nastavila se s „Tajnom Knjigom“. Taj je roman sinteza prva dva dijela romana i time nastaje roman u romanu. Pisac (pripovjedač) ta prva dva romana prinuđen je bježati iz svoje domovine u Švedsku. U Švedskoj on nastavlja paralelno dorađivati oba ta romana. Pri tom autor opisuje i svoje izbjeglištvo i daje viđenje svoje nove domovine. Dakle isprepliću se tri radnje jer „oživljuje“ likove iz svoja prva dva romana. Zajedno sa junacima iz svojih romana vraća se poslije dvadeset godina u Bosnu i Hercegovinu i time aktivno sudjeluje u razrješenju fabule i sudbine svojih likova… …Poslije dvadeset godina vraćaju se u svoj grad…
Povratak
Ipak, prošla je dvadeset i jedna godina. Lejla me je nagovorila da krenemo u Bosnu. Čula je kako je Denis riješio da ide u Bosnu, da Edi pokaže zavičaj i mjesto stare obiteljske kuće.
– Zašto i mi ne bi pošli? – upita me Lejla – Naša djeca; Armin i Edina su rođeni u Švedskoj, ali mi smo rođeni u Bosni. Zar ne želiš da vidiš Banjaluku?
– Volio bih da nikada nisam morao otići iz nje. Današnja Banjaluka nije više moj grad. U njemu nema više nikoga moga. Ni rodbine, ni prijatelja.
– Ali, zar ne misliš da bi djeca trebala vidjeti naš grad?
– … Možda bi trebali.
Uvjerila me je. I evo, nas šestoro, u spavaćim kolima ekspres vlaka jurimo nazad i najzad u Bosnu. Morali smo da putujemo vozom jer se Lejla i Denis užasavaju vožnje avionom.
– Već smo dvadeset i pet sati u vozu… Ovo se oteglo kao teravija. Pomalo postajem bezvoljan i nervozan – reče Denis.
– …Zar ne želiš da vidiš dom u kojem si rođen? – zapita ga Lejla.
– Da li on, Lejla, uopće postoji?
– Mora da postoji – rekoh – … Tamo su i kaburi sve tvoje rodbine.
– Ako nisu preorani… Što uopće znače groblja? Zašto mrtve pokapati i tijelu ukazivati toliku počast. Tijelo je ionako samo ljuska u kojoj je duša. Treba ukazivati poštovanje duši, a ne tijelu. Ja bih ukinuo groblja. Jer u njima nema više onih tijela, onih naših dragih koji su umrli. Ostale su samo kosti ili prah. Da se mene pita ja bih ukinuo groblja. Uveo bih kremiranje, i opet bi sve bio prah. A duši bih iskazivao poštovanje.
– Što si toliko skeptičan? Ni u šta ne vjeruješ? Dok god negdje postoji groblje, mezarje, možemo reći da odnekud potičemo… Pa čak i da nema kuće, čak i da nema mezarja, netko mora biti živ da nam kaže gdje su ekshumirani i tvoji i moji, u koju grobnicu…
– Denise, – tiho će Lejla – da li ti stvarno misliš nekom da se osvetiš?
– Ne mislim Lejla, već – moram. Otići ću pred našu kuću i prvi tko mi otvori vrata, a da ga ja ne znam, ma tko to bio – ispalit ću mu metak u čelo… I to, bez imalo griže savjesti.
– Valjda ćeš prije toga pitati čovjeka za ime? – zapitah.
– Vidjet ću mu ime na vratima… Prepoznat ću ga po pogledu… A kada to uradim, nešto ćeš mi pomoći…
– Što? – upitah, misleći da će tražiti da se riješimo leša.
– Pomoći ćeš mi da potražimo i nađemo Rebekin grob.
U tom trenu carinik otvori vrata i dodirnu kapu prstima u znak pozdrava.
– Dobar dan. Pasoška kontrola… Molim vas, pokažite mi vaše putovnice.
– Gdje smo to? – upita Denis.
– U Republici Hrvatskoj.
– Pa kad smo prije prošli Sloveniju? – začudi se Lejla.
– Malo prije – odgovori joj carinik.
– Nitko nam nije gledao pasoše – nastavi Lejla.
– Gledali su vam kada ste ušli u Austriju. Slovenija sa Austrijom i Mađarskom ima carinsku uniju… Kamo putujete? Na Jadran?
– U domovinu – u Bosnu – rekoh.
– Imate li nešto prijaviti?
– Ništa, osim mog pištolja iz rata. Evo deklaracije – reče Denis.
Carinik pogleda papir i klimnu glavom.
– Sretan vam put muslimanci.
– Bošnjaci – ispravih ga.
– Izvinjavam se – nasmija se carinik i zatvori vrata.
– Znači, vratili smo se stotinu godina unazad – reče Denis kada je carinik izašao – Opet postoji Austrougarska…
– …Osim toga, poslije dvadeset i kusur godina od početka rata, frajer ne zna razliku između vjere i nacije – reče Lejla.
– Lejla, zna on dobro što govori – odvratih – Još dvadeset puta po dvadeset godina Svijetu treba objašnjavati razliku između Bošnjaka i muslimana. Ljudi brkaju te pojmove i još će vode proteći dok neke stvari ne shvate. Jer, više su živjeli u vjerski uređenim državama, gdje je vjerski moral superioran, a mnogo manje su živjeli u građanskim, demokratskim sistemima.
Eto, uzmi religiju i demokraciju. U čemu su one slične, a u čemu različite? Religija, svaka religija priznaje isključivo autoritet koji je izvan ljudske volje i mogućnosti spoznaje. Ona bespogovorno zahtijeva pokoravanje autoritetu koji je gore, visoko, negdje ne nebu, u svakom slučaju iznad ljudskih moći. Dakle, u religiji, a pogotovo ako je institucionalizirana, ako ima hijerarhiju, ne postoji mogućnost čovjekovog izbora. A što je mogućnost čovjekovog izbora – nego: demokracija? Dakle, svaka religija u startu potire demokraciju. Da se razumijemo, demokracija, u onom lijepom, antičkom smislu – danas ne postoji. To je bila jedina prava, istinska demokracija – vladavina naroda. Mada je i to bila vladavina samo bogatih, jer robovi nisu sudjelovali u toj vlasti. Ali su barem svi, ama baš svi slobodni ljudi učestvovali u projektiranju vlasti. Kasnije se ta demokracija još više izvitoperila. U njoj su mogli sudjelovati samo bogatiji, pa samo aristokrati, a onda i oni koji su uspjeli kupiti aristokratsku titulu. Sa francuskom i američkom revolucijom opet su oni, do jučer obespravljeni ušli u vlast kao demokrati, ali su ubrzo zaboravili svoje porijeklo i ideale i postali su suprotnost demokraciji. Postali su konzervativni, a demokracija je postala privilegija. Prava demokracija u praksi je postojala samo ona sedamdeset i dva dana u doba pariške komune i u prvim mjesecima oktobarske revolucije. Požar demokracije je zapalio Europu, ali nije uspio, jer je bio samo požar, ergo – stihija. Kina, ah taj Kitaj, bio je na dobrom putu – i oni bi izmijenili Svijet da nije bilo utjecaja sa strane. Pa i u Titovoj Jugoslaviji, to bi uspjelo da nije bilo još Tita i Titića. Šta hoću reći: demokracija kao živa ideja dopušta mogućnost da se nacije razvijaju, da nastoje ići naprijed. A religija, ona je kao granit, ona se ne da načeti, od nje ne možeš graditi ništa više od onog što je već zadano i sazdano. Ona je nepromjenjiva, stalna, vječno ista. Demokracija ti pruža mogućnost izbora u životu, religija ne.
I zato sam ja izabrao demokraciju. Jer, pogledajmo Bošnjake, te naše kokuze. Sa dolaskom na Balkan bili su politeisti. Desetak bogova, vile, vilenjaci, vukodlaci i vampiri… Po tom su postali krstjani; mješavina zoroastrizma, pavlikijanstva, mitraizma i manihejstva – čisti eklektičari. Kad koja vojska dođe u Bosnu, ili kad stigne inkvizicija, oni pametniji se odreknu vjerovanja, a ostali, idealisti, gore na lomačama. A ostala je izreka: ”Mi hoćemo tursku vjeru primit’, al’ hoćemo rakiju pit’ i nećemo žene krit’”. Pa koliko su oni onda zaista u dinu i imanu muslimani? Šta su naši begovi pili? Šerbe ili rakiju? Četiri stoljeća Bošnjaci i jesu i nisu to za šta ih Europa smatra. Ipak u Jugoslaviji; Kraljevini i Republici, oni se prije okreću socijalnom oslobođenju, a ne nacionalnom osvještavanju. Stid ih je bilo dati djetetu muslimansko ime, otići na dženazu… pa kakvi su onda to Bošnjaci vjernici? Nikakvi. Oni su trebali prvo da saznaju da su nacija, pa tek onda da budu vjernici. Možda je onaj Marx bio u pravu: religija će odumrijeti kao i država. Onda neće biti vjernika, ali će ostati nacije. I ti se čudiš, poslije samo dvadeset godina kako jedan obični carinik ne razlikuje naciju od vjere? Ako, po njemu, nema Bošnjaka, postavlja se pitanje: za šta su se Bošnjaci borili? Ako je od Bosne ostala samo vjera, za šta su se vijernici borili? Za vjeru? Neka vjere, ona oplemenjuje kada umjetnost zataji i kada politika izda… Ali vjera ne određuje naciju. Jer desetine nacija su iste vjere, ali ipak su prvo nacije, pa tek onda pripadnici neke religije.
Pogledah na njih i vidjeh da sam ih uspavao. Krasno.
Dva sata poslije, prešli smo Unu i ušli u Bosnu. Na um mi padoše stihovi: ”Bosno moja divna, mila, lijepa gizdava…”
Pomislih: ”Ostario sam, čim postajem tako sentimentalan… E moj Benjamine, izbjeglištvo te je srozalo. Postao si baba, mrtvac. Život te je samlio, nemilosrdno, mada si se borio. A kako se ne bi borio, kada je svaka, skoro svaka generacija u Bosni doživjela rat. Moj, a i Denisov pradjed borili su se protiv austrougarske vojske 1878. godine. Naši djedovi borili su se od 1914. do 1918. Moj otac je ratovao od 1941. do 1945, kao i Denisov djed. Denis i ja smo doživjeli rat… Hm, kakva je ovo Civilizacija kada ratom rješava politička pitanja na pragu trećeg milenija? Nikakva! Egoistična, vandalska, divljačka.”
– Denise, u domovini smo – rekoh, progutah pljuvačku drmajući ga iz drijemeža. Adrenalin je u meni radio nenormalno: srce je tuklo kao luđak, preznojavao sam se, tlak mi je skočio, zapalio sam cigaretu i stavio ju u pepeljaru, pa ponovio:
– Denise, koji ti je hepek, ne spavaj sada. U Bosni smo! – I ponovo sam zapalio drugu cigaretu.
Denis se promeškolji iz polusna, Lejla također. Digosmo se i odosmo djeci u njihov kupe.
– Edo, ovo je tvoja domovina.
– Zar nije Švedska moja domovina?
– Edo, sine, ovdje si rođen. Razumiješ li me?
– Ali, u Švedskoj živim cijeli svoj život… Ova Bosna je za mene isto što i Zanzibar. U Švedskoj su mi svi prijatelji.
– Ali ti odavde potičeš, čovječe božji! – ljutito reče Denis.
– Nemoj da se dereš na mene.
– Hoću. Ovo nije Švedska. Ovo je moja Bosna. I ako hoću, opaliću ti šamarčinu!
– OK stari. U pravu si…
Nismo ni opazili carinika kada je ušao.
– Šta vas se nabilo u jedan kupe… ?! Vaše pasoše, molim.
Pružismo mu pasoše. On ih poče sa radoznalošću gledati onim jednim okom, jer preko drugog je imao crni povez.
– Je li ovo sigurno Bosna.? – zapita Denis carinika.
– Jašta je… A vi, vidim da ste Bošnjak.
– Vala – jesam! – odgovori mu Denis.
– Na odmor? – znatiželjno će carninik.
– …Prvi put poslije dvadeset godina.
– Od rata? – zainteresira se on.
– …Mi smo… nekadašnje izbjeglice – objasni Lejla.
– …Dezerteri, ha?! – provokativno će carinik, inače invalid.
Denis na to zadiže košulju i pokaza ogroman ožiljak u obliku pravoslavnog krsta na grudima.
– Ovo, burazeru – dezerteri nemaju! – odbrusi mu Denis.
– Izvinite… Nisam to mogao znati. Kod mene se vidi, kod tebe ne…- carinik mu namignu, vrati pasoše i ode.