Djela

Tajna Knjiga

Romani No Comments

Roman je zamišljen kao nastavak „Antigone Bosanske“. Praotac obitelji iz prvog dijela romana je stari Bošnjanin koji je pisar na dvoru Stjepana Vukčića Kosače i piše stoljetnu kroniku svoje obitelji: od dolaska Slavena na Balkan do pred pad Bosne pod Osmanlije. Glavni lik romana je ujedno i pisar koji je sakupio i prepisao iz drugih izvoru misčtinu „Tajnu knjigu“ bosanskih krstjana koja je njima bila njihova Biblija. On daje vrlo živu i autentičnu sliku banovine i kraljevine Bosne. Vrlo je zanimljiv opis te uzroci i razlozi prijelaza srednjovjekovnih Bošnjana na islam. Nekada jedinstvena bosanska obitelj dijeli se na tri roda: muslimansko, katoličko i pravoslavno. Kroz naredna tri stoljeća ta tri krila iste obitelji žive čas u slozi, čas u svađi sve do današnjih dana, a najčešće ratuju jedni protiv drugih – neki pod zastavom Turaka, drugi pod zastavom Habsburgovaca, a treći za svoj groš… Glavni lik je dijak koji između ostaloga opisuje i svoj boravak u srednjovjekovnom Dubrovniku.

SVI BI BOSNU

U prelijepom sretnom gradu Dubrovniku predadoh pisma gospodi Buniću i Getaldiću i oni mi za nekoliko sati nađoše stan. Dom mi bijaše na katu, nedaleko od kneževog dvora, odakle sam mogao vidjeti more i na njemu otok Lokrum i gledati uveče sa svojom Slavom sa balkonu kako Sunce tone u tiho more.
Vidjeh snagu Republike i uvidjeh da je njena veličina u diplomatiji i trgovini. Odlazeći sa svojom ženom na ručak kod Getaldića i Bunića, oni me upoznaše sa Sorkočevićima, Držićima, i Gundulićima. Ušao sam u njihove knjižnice, skriptorije i vidio kako smo mi u Bosni siromasi u tome u odnosu na njih. Šutio sam, slušao i učio od njih o politici, o plovidbama, o tome šta hoće Zigmund Luksemburški i Ladislav Napuljski, kakve planove ima mletački dužd Mihajlo Steno, a kakve ima želje bazileus Manojlo II iz Konstantinopolisa. Slušao sam zašto treba popustiti Turcima, a ujedno pomoći srpskoj despotovini koja propada. A najviše me zamimala njihova razmišljanja i razgovori o nama, o Bosni.
Bolje su poznavali Kotromaniće, Hrvatiniće, Kosače, Pavloviće, Šubiće, Sankoviće – nego ja. Doduše, mene je do tada interesirala samo naša narodna vjera bosanska, naše knjige, jezici i borba za opstanak između Istoka i Zapada, a ne politika i karakteri ljudi koji je vode.
Tako sam o svojoj miloj Bosnici i njenim velikašima čuo i naučio ono što u samoj domovini nikada ne bih spoznao. Valjda su već tada imali među svojim poklisarima dovoljno doušnika koji su im brzo i tačno prenosili najnovije i najvažnije novosti iz moje domovine.
Čudom sam se čudio dok sam napregnuto slušao njihovo pričanje i nastojao da što više upamtim kako bih istu večer ili noć, jer razgovori su trajali često do ponoći, stigao ispravno zapisati sve ono što su rekli o nekome ili nečemu. Časni did Radomir dao mi je veliku školu, a Dubrovnik mi je dao pravo sveučilište za cijeli moj život.
– Svi bi Bosnu – znao bi govoriti stari Josip Bunić, raniji član Malog vijeća – svi bi tu jabuku od zlata. Govore za nju: “Ah, ta zemlja nevjernika, otpadnika, nema u njoj ni Sunca, ni snage za budućnost.” Ali gledaju je kao lisac pijetla, zapravo, kao na zlatnu koku. Koliko li je samo u njoj rudnika, te zlata i srebra, pa željeza i olova! Bogata je kožom, medom, žitom, jantarom, šljivom, a šume, visoke, stoljetne, borovi i hrastovi – za brodove prava građa.
– Pametan je bio kralj Stjepan Tvrtko. Pametan, jer se ugledao na nas – nadovezao bi se Pavo Gundulić, sekretar Republike – vidio je što mi možemo postići sa našom flotom, pa je i on izgradio bosansku mornaricu. Naša je sreća što je imao slabe nasljednike. Jer, da su bili pametni kao on, a koliko su vlastoljubivi bili, progutali bi nas u jednom zalogaju.
– Ah, bilo bi bolje za nas – dočeka Marin Sorkočević – da je sebi za života odredio nekog boljeg nasljednika od onog Dabiše. Jeste da je taj bio pismen, ali nije svačije upravljati takvom i onolikom državom.
– Stanite malo gospodo – uključio bi se Jakov Getaldić – Od Tvrtka nema kralja u Bosni. Dabiša, Jelena, Ostoja – zar se oni mogu nazvati kraljevima?! Ako je netko ravan Tvrku, to može biti samo herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i nitko drugi. On je kralj, nekrunjeni kralj i pravi gospodar najvećeg dijela Bosne.
– Jeste, sila je. – potvrdi Gundulić – Ja sam bio prvi za to da mu damo kuću u našem gradu i da stekne pravo građanstva… Samo mi je i pored svega, nekako sirov, krut i grub…
– A da, zašto si to onomad predložio? – upita ga Sorkočević.
– Priznajem: zato što se takvog čovjeka vrijedi bojati. Zna da je najmoćniji. I zato ga je bolje primamiti i imati za prijatelja, nego za neprijatelja.
– Tako je. – reče Bunić – Kad on može da tjera inat Zigmundu Lukseburškom, koji vlada nad pola Evrope, od Sjevernog do našeg mora, šta bi bilo da počne prkositi nama koji smo mu tu pred nosom?
– U Bosni ga zovu glavonja, jer ima glavu veliku kao bik. Ali to nitko ne smije glasno kazati, jer bi mu to bilo zadnje… – reče Gundulić.
– Trebali smo mi biti izdašniji prema njemu… Kad smo već poslušali savjet učitelja ovog momka ovdje, kad nam je did bosanskih krstjana, Radomir, rekao da će oni predložiti Hrvoja za nasljednika kralja Stipana Tvrtka, trebali smo malo više odriješiti kesu i sa zlatom poslati poklisara i čestitati Hrvoju zato što je predložen za kralja Bosne. Da je bio Hrvoje siguran da ima našu podršku vjerovatno se ne bi zahvalio bosanskom Saboru na ponuđenoj kraljevskoj časti.
– Pametno je izabrao. Lakše je sebi proglasiti za patrona Ladislava Napuljskog, koji brigu brine zbog Saracena, nego Zigmunda Luksemburškog, kojeg ne slušaju ni hrvatski plemići, ni srpski despoti, a na vratima mu sultan Čelebi, sin istog onog Bajazida koji mu je rasturio svu vojsku na Nikopolisu. Što će Hrvoju kraljeva kruna, zna on dobro njenu težinu. Uostalom, ako Hrvoju i zatreba pomoć, bliži mu je Ladislav u Zadru, nego Zigmund u Budimu. – završi Držić koji je inače bio šutljiv.
– E baš sam u vezi s tim htio reći – nadoveza se Sorkočević – Pogledajte gospodo Sandalja Kosaču. On nam je iza leđa. Moćan je, lukav, diplomata je. Pred njim je budućnost. Njemu je sada trideset i tri godine, a Hrvoje je stariji od njega dvadeset godina. Hrvoje će sa dosadašnjim načinom života, uz vino iz Požege, izdržati još najviše deset godina, a Kosačino vrijeme tek dolazi. Jeste da Hrvoje ima onog sina sa Nelipićevom kćerkom Jelenom, ali mali je slabašan.
– Pa Sandalj nema djece – prekinu ga Bunić – a Hrvoje ima još dva brata. Ne razumijem što si mislio reći?
– …Želim reći da se okrenemo malo više Kosačama. Komšije su nam. Nešto mi govori da će ovdje, u Humu, mnogo toga za nas važno da se desi. Nas prije može ogrijati Hum i Travunija, nego Dolnji Kraji i Zapadne strane.
– Ali važno nam je i more. A tamo je Dalmacija – baština Vuka Vukčića. Osim toga Hrvojev je Split, Omiš, pa otoci Brač, Hrvar i Korčula – doda Getaldić. More je naša njiva.
– Molim vas, da i ja nešto kažem. Najmlađi sam, ali znam: važno je sve to gospodo. A najvažnije je da naša vjera krstjana opstane u Bosni. Jer, tri najveće velikaške obitelji: Hrvatinići, Kosače i Pavlovići, a i mnogi iz kraljevske kuće Kotromanića su krstjani. Dok god su svi iste vjere u Bosni, ona će postojati, bit će jedinstvena, ma kako loši bili njeni vladari. Branit će je i njeni velikaši i kraljevi, jednako kao i vašu Republiku, jer nama je Dubrovnik prozor u Mediteran, u Europu. Može i Istok i Zapad da kidiše na Bosnu, ali vjera drži na okupu naše plemiće i cijeli naš puk.
Svi klimnuše glavom u znak odobravanja. Tad me Gundulić zapita:
– A što ako Turčin dođe?
– Neka dođe. Nećemo propasti ni mi, a ni vi. Gledam vašu domišljatost, gospodo. Vi ste najvećim dijelom hrvatsko pleme. Ali ništa vam ne smeta, kad uvidite da je potrebno, da na tvrđavu Svetog Ivana dignete zastavu Venecije, Bizanta, Ugarske, Normana ili Saracena. Oni misle da vladaju nad vama, a vi njima samo plaćate porez. A cijelo to vrijeme vi u Republici vodite sami svoje poslove, imate i dalje svoju samoupravu, svoga kneza kojeg vi birate, svoja vijeća, skupštinu, svoju nezavisnu diplomatiju i konzule po cijeloj Evropi. I zadovoljni su i oni i vi. E tako ćemo i mi. Ako dođu Turci, mi ćemo i dalje po svojim hižama tiho glagoljati naše moltive, gledati svoja posla, plaćati im doduše porez, kao i vi, i pustiti ih neka idu dalje, do Budima i do Beča, ako im je to volja. Znate, mi smo navikli da se kada ustreba odreknemo svoje vjere, da to čuje čak i Vatikan. Ali, u duši ostajemo ono što jesmo, svoji i na svome.
Stari Bunić se prvi nasmija, a onda i svi ostali. Tad Bunić reče:
– Ovaj momak je očiti egzemplar bistrog Bošnjaka. Bravo momče! Imaš ti smisla za diplomatiju. Samo Stjepko, vi nemate tradicije, a ni iskustva za diplomatiju.
– Gospodine, dajte nam pet stotina godina napretka, koliko ga vi imate, a i znanja k tomu, pa ćemo i mi postati tradicija koju će silnici uvažavati. – odgovorih u dahu.
– Bistar je, nema šta! – reče Sorkočević Getaldiću.
– Bistar, s obzirom da je nad Bosnom često oblačno i kiše za tren zamute rijeke, a u kotline padne magla. A kroz mutnu vodu teško pecaš ribu i u magli je teško uloviti divljač. – zaključi Držić.
Eto tako: najčešće se pričalo o politici. Valjda im je tradicija javnog života stvorila tu privatnu naviku da i po domovima pričaju o politici.
– Svi bi tu ljepoticu Bosnu – ponavljao je stari Bunić – Gledam samo onu neman Veneciju, kako je razjapila ralje. Uzela je otoke od Bizanta, pa i obalu sa zaleđem. Sijeku šume Velebita. Sada bi i Bosnu, a i Hrvatsku koja već dugo nije svoja. Gledam i Zigmunda, izginulo mu je tisuće ljudi, ali on bi Bosnu, bez obzira na žrtve. Šta ga briga, više ginu za njega hrvatski plemići nego njegovi. Vidim i Ladislava, dariva Hrvoja gradovima i otocima, a zapravo bi da dođe do Save. Ipak, od sviju, najviše me brine taj Sulejman Čelebi. Takvu silu Europa još nije vidjela. Njega se ozbiljno treba pripaziti. Njegovi janjičari su gori od Huna i Tatara zajedno. Zapališe, razvališe, opljačkaše, silovaše, ubiše i odvedoše sve preživjelo u ropstvo. Onoliko tisućegodišnje Romejsko carstvo raskopaše, stoji samo Kontantinopolis kao otok u olujnom moru; što li će biti kad on padne? Što će ostati od Bosne, a bogme i od nas??
– Ja to ne mislim čekati. – kaza Sorkočević – jer meni je ostalo još najviše četvrt stoljeća života. I ne vjerujem da će se stvari tako brzo razvijati u tom smijeru. Konstantinov grad ne može pasti dok ga Venecija i Đenova pomažu – a njima je on potreban zbog trgovine istočno od Bosfora.
– A što bi bilo da se križ i krst ujedine protiv tih Turaka Osmanlija? Možda je u tome rješenje? – zapita se zamišljeno Gundulić.
– Teško, vrlo teško – progunđa Getaldić – A ne bi to valjalo ni za Bosnu, kao ni za nas. Opet bi se Vatikan i Konstantinopolis jagmili za nas. Jer Drina je granica i mi…
I tako uvijek, najčešće o politici. Iz potrebe koja je postala navika, a od navike običaj koji se pretopio u tradiciju.