Djela

Antigona Bosanska

Romani No Comments

Autor kroz dnevnik glavne junakinje daje vrlo autentičnu sliku raspadanje jedne stare bosanske obitelji u kojoj žive zajedno Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Do jučer, ta harmonična familija, koja je metafora za cijelu BiH, počinje se osipati pred rat, a sve zbog različitih političkih uvjerenja. U prvim danima rata dio obitelji ostaje tolerantan prema svim nacijama, a drugi dio čini da skoro svi njeni članovi katastrofalno završe život. S početkom drastičnih ratnih pojava; bombardiranja, silovanja – obitelj se sasvim rasipa i nastaje nepomirljivi antagonizam između likova i sveopći kaos koji guta skoro sve likove romana… Dva brata su se na dvije strane, jedan brani grad, drugi ga napada…

PAKAO

Oko sedam uveče pojavi se Eduard u dvorištu. Reče mi da njegov ađutant treba donijeti lijek za majkino srce. Jasna nije htjela da ga vidi. Iz podruma sam izvela Irenu: ona ga nije prepoznala. A nije ni on nju prepoznao, jer bijaše poslije bombardiranja posve osijedila.
– Šta nam rade… – reče više za sebe.
Vidio je grobove, ali nije ništa pitao. Vidio je da je i kuća stradala. Rekao je da mu je mnogo žao što je Hazim poginuo. Rekavši da misli kako mu na neki način nije mjesto u dvorištu, zamoli me da izađemo na kapiju. U razgovoru mi reče da želi biti i on pokopan u dvorištu i natjera me da se zakunem da ću ispuniti njegovu želju. Pitala sam ga kada će biti kraj ovom ubijanju, a on mi reče da ne zna. Pričajući nismo ni primjetili da je majka Jasna izašla iz podruma. Na to se on, a i ja vratismo u đulistan.
– Zdravo mama, kako si mi?
– Nikako! Vidim, nisi ni ranjen… Kakav si mi ti to borac?
– Neće mene ni metak, a ni geler.
U sljedećem trenu vidjesmo da majka Jasna plače. Glas se nije čuo, samo su suze tekle niz obraze.
– Hajde bolan, što sada plačeš? I Petar ti je živ! Valjda će se i ta budala opametiti, pa ćemo onda opet svi biti na okupu…
– …A Hazim i Marko…? Kad se vas dvojica opametite, hoćete li ih možda oživjeti? I hoće li ti više ikad sestra imati crnu kosu, hoće li ikada ponovo progovoriti…??
– Šta se može, rat je…
Tada ugleda Denisa. Ovaj mu priđe i poljubiše se.
– Vidi muškarčine, puši! Za početak si dobar. Hoćeš li u “ljiljane”? Vidi mi kapu. Plava beretka sa bosanskim grbom. Gledaj Ado, na njoj nema ni hrvatske šahovnice, ni polumjeseca.
– Šta znače ovi činovi? – zapita ga Denis.
– Sada sam potpukovnik. Amidža Kerim predložio me je za unapređenje. Kaže da sam najzaslužniji zato što iz vojarne nije odnešeno sve naoružanje.
– …Šta je sa njim? – zapita iznenada Jasna.
– On je sada predsjednik općine. A ja do njega, vojni komandant grada.
– Ne pitam te za njega… Pitam te za tvoga brata! – ljutito mu uzvrati Jasna.
– …Njega nisam vidio od onog bajramskog ručka. Znam da je u brdima i da je komandant artiljerije… On napada grad, a ja ga branim…
– A obojica, složno, napadate moje srce.
– Pa da, zbog toga sam, između ostalog i došao. Uskoro će doći moj ađutant i donijeti za tebe ljekove. Ne znate ga, pa sam došao da ga pričekam.
– Ja više nemam srce. Nemam ni kamen umjesto njega… Imam granatu, imam tempiranu bombu, koju ste vi, vas dvojica, navili i ona sada otkucava, sve brže, jer ostalo je još malo vremena, kazaljke samo što se nisu poklopile.
– Mama, ne govori tako – rekoh ja.
– A kako da govorim? Oni vode svoj rat i njima ne smeta što patim zbog toga. Ovaj se k’o đoja brine za moje srce. A i vama smetam, jer tek kada se preselim na Ahiret, moći ćete ti i djeca otići gdje želite. Ja vas kočim u tome – znam to dobro… Vas ništa ne drži ovdje. Odrodili ste se od didovine. Svi, svi… Oni, jer ju uništavaju, a vi jer žudite da ju napustite. Pa kome će ostati ova jadna zemlja? Kriminalcima? Ubojicama?!
U tom momentu ponestade joj daha. Poče da se guši. Spontano izvadi bočicu sa ljekovima iz džepa i stavi pilulu nitroglicerina pod jezik. Eduard i ja se pogledasmo. Nastade tišina zbog situacije u kojoj se našla majka.
– …Odoh ja. Neću da te sekira moje prisustvo…
– Mene sekira tvoje neprisustvo…
– Čuvajte se. Navratit ću vam opet. Treba li vam štogod?
– Imamo svega dovoljno, – rekoh – osim svijeća.
– Donijet ću, – odgovori – ili ću poslati svijeće. Biće i struje uskoro. Sutra napadamo elektranu… E dobro je, sada idem… Uskoro će stići moj ađutant sa lijekom. Poznat ćeš ga po plavoj beretki sa značkom u obliku ljiljanovog cvijeta.
Bijaše već krenuo na kapiju, kada, sa druge strane presahlog potoka iz grmlja se pojavi Petar u maskirnoj uniformi i stupi na početak ćuprije. Osjetih da mi klecaju koljena pred rođenim bratom. Svi ga pogledasmo.
– Vidi izdajice, sestro. – mirno reče Eduard, ali dovoljno glasno da ga i Petar, udaljen desetak metara od nas, može da čuti.
– Ne dolazim da se svađam, niti da se bijem. Šta ste se svi ukipili?
Tad priđe majki, prošavši pored nas i poljubi ju. Ona zadrhti kao lišće breze na zimskom vjetru. Zatim poljubi i mene, (bijah došla za njim do majke), pa Denisa i Rebeku. Kada htjede da poljubi Mariju, ona se izmaknu i pobježe u stranu. Ugledavši Irenu, zagleda se u nju i jedva ju prepozna.
– Neverovatno! – reče i poljubi i nju.
Eduard, držeći Petra na oku sjede za baštenski stol.
– Hajde da pričamo…buraz…
– O čemu da pričamo, braco? – upita ga Petar i sjede za drugi kraj stola.
– …O Jasni, o Bosni… Ne ide više ovako.
Majka Jasna, Denis, Marija, Rebeka i ja sjedosmo po dužini stola, između Eduarda i Petra. Irena je lutala po dvorištu.
– Vidim i ja da ne ide. Ali ne pitam se samo ja za ovo.
– Majka nam je bolesna… A, Bosna nam izdiše…
– Znači da je preživjela svoje… A zašto nisi maločas pucao u mene? Mogao si dok sam se pozdravljao sa njima.
– Nisi ni ti pucao u mene. A mogao si iz grma pucati. U brata se ne puca tek tako.
– Imaš li ti nešto lično protiv mene?
– Osobno nemam ništa… Ali, na drugoj si strani…
– Pa, ipak smo – braća…
– Ali smo i neprijatelji. Samo, sada smo u obitelji, a ne na liniji bojišnice.
– Dobar si diplomata, braco.
– Prestani da izigravaš velikog brata.
– Za tebe to i jesam. Kao mali, uvijek si izazivao kavgu, a onda si trčao meni da te ja branim. Sjećaš li se toga?
– Ništa ja nisam izazivao. Uvijek su mene htjeli da tuku zbog tebe, ali zato što si ti ranije nekog istukao.
– Svejedno, štitio sam te.
– Nisi trebao.
– Sada mi tako kažeš, junačino!
– Jeste. I ti si mi neki heroj: četnički vojvoda. A oca su ti ubili četnici.
– Ostavi se ti moga oca!
– Zar ne vidite da ne možete tako razgovarati? Jednome je otac Jovan, a drugome Ivan; to su ista imena. Šta uopće znače imena? Mogli su se zvati isto tako: John, ili Jean, Johan, Jan, Juan, Giovanni, Janjoš ili Jon…
– Ado, ti ga braniš? – presječe me Petar.
– Takav razgovor Petre, nikud vas ne može odvesti!
– Ja uostalom, sa njim nemam šta da pričam…
– Kakva sam ja budala! Po tebi sam svome sinu dao ime. A vidi u što si se izrodio. Nisi mi više brat! Čuješ li me – nisi!!!
– …Ali, ja sam vam još uvijek mati! – reče majka Jasna.
– Meni jesi. Ali moja mati ne može imati sina koji je ratni zločinac!
– Šta to pričate, pas vam se mesa najeo?!
– Znaš li da ti je sin proglašen ratnim zločincem? Ako preživi ovaj rat, sudit će mu se za genocid. Njegovi kriminalci siluju po okolnim selima Bošnjakinje!
– To nije uradila moja jedinica. To su uradili borci vojvode Petkovića!
– A što si ti učinio da zaštitiš te jadne žene i djevojčice?!
– Šta sam ja kao pojedinac mogao da učinim?!
– Pa gdje ti je autoritet, vojvodo?!
– Ta jedinica je izvan moje kompetencije. Ja sam artiljerac, ti to dobro znaš.
– Odlično, reci mi onda, tko bombardira ovaj grad? Ti! A ovaj grad je star preko osam stotina godina! Gađate naše crkve i džamije, a vaša pravoslavna crkva, eno stoji, netaknuta.
– Zato jer na njoj nema snajperista.
– Ali zato naši snajperisti sa tornjeva naših crkva ne pucaju po narodu, nego samo po vašim snajperistima.
– Mi pucamo na ustaše! Šta ja uostalom pričam sa tobom? Videćemo se sutra na hidrocentrali. Znam da pripremate napad. Ali, teško vama! – reče i okrenu se, izađe iz dvorišta i stupi na drvenu ćupriju iznad potoka.
– Pokušavaš me zaplašiti?! – doviknu mu Eduard iz dvorišta i krenu za njim.
– Ne plašim te… Ti si sam po sebi kukavica. – reče Petar, okrenuvši se Eduardu na sred ćuprije.
– Samo se budale ne boje… – reče Eduard i ugleda svog ađutanta kako dolazi i krenu mu u susret. Na to Petar napravi nekoliko koraka unazad i nađe se na kraju ćuprije. – Ako se ne bojiš, nemoj se okretati, – nastavi Eduard – jer iza leđa ti dolazi moj ađutant i donosi ljekove za majku Jasnu.
Petar ne izdrža da se ne okrene, jer bijaše začuo korake iza svojih leđa. U ađutantu prepozna Stjepka, komandira snajperista kod Hrvojevaca i kad ga ovaj mirno prođe, Petar potegnu iz pojasa dugu “devetku” koju je držao za opasačem kao kuburu, a zaklonjen Stjepkovom figurom, tako da ga Eduard nije vidio i opali. Odjeknuše tri pucnja; jedan pogodi Stjepka u leđa i on se zatetura, druga dva metka pogodiše Eduarda. Čim je čuo prvi pucanj, Eduard izvuče “škorpion” i u momentu kad je već bio pogođen sa dva Petrova metka i povuče obarač dok je padao. Pištolj bijaše namješten na rafalnu paljbu. Rafal pogodi Petra na dva mjesta. Stjepko je ležao mrtav, a Eduard i Petar, obojica pogođeni ispod lijeve ključne kosti, posrnuše, uz istu, desnu ogradu ćuprije.
Pritrčah im na ćupriju. “Kojem da prvom pomognem?!” – zazvižda mi u glavi – naizmjenično gledajući Eduarda i Petra, svog Peru i Edu, braću svoju, ali riječi mlađeg brata raspršiše moju nedoumicu:
– Ne dvoumi se… On ti je brat, najrođeniji…!
– Samo mi priđi! Još mogu pucati, sada u tebe. Ne treba mi tvoja pomoć.. Ionako ste me svi otpisali. Više nas ništa ne veže.
Obojica su teško govorili, krvarili su ležeći potrbuške i simetrično jedan naprema drugog, kao u ogledalu; bili su nalakćeni na iste laktove, a zapravo različite, Edo na lijevi, a Petar na desni lakat. Jasna, kao oduzeta, nepomično je sjedjela za stolom u avliji. Sve su to vidjeli sa kapije Denis, Marija i Rebeka. Uskoro brat i sestra dotrčaše noseći dva bokala i neke krpe. Marija čučnu kraj oca, dade mu vode i skvašenom krpom obrisa mu lice. On joj poljubi ruku, a ona je trgnu od njegovih usana. Denis stavi Eduardu krpu na ranu.
– Hvala ti sine… – reče Denisu, a onda se obrati Petru – Ako ostanem živ, onaj moj sin više se neće zvati Petar, promijenit ću mu ime! Čuješ li, veliki brate, glupa Srbendo!
– E vala, ja ne mislim umirati prije tebe, ustašo!
– Jebo te taj ustaša, četniče!
Kao da su se dogovorili, Marija i Denis im otrgnuše obojici oružje. Digoše se i stadoše kraj mene i Rebeke. Cijelo to vrijeme, majka Jasna je sjedjela u đulistanu, za stolom i gledala je sve to, kao da je se ništa ne tiče. Ustvari, borila se za dah. Bijaše uzela još jednu tabletu i stavila ju pod jezik. Nikada nije tako učestalo uzimala nitroglicerin.
– …Zašto si pucao? – zapita Petar kada se malo pribrao, jer bijaše ga iznenadilo to što mu je Marija uzela pištolj.
– …Zato što sam znao da ćeš ti pucati… Pucao si čovjeku u leđa…
Petar se pokuša pridignuti da sjedne, ali to mu ne pođe za rukom. Vidjelo se da mnogo krvari, kao i Eduard.
– …Pa, dobro si me sredio…
– Znam ja dobro gađati, pogotovo takve šupke kao što si ti.
– Izgleda da sam i ja tebe lijepo sriktao.
– Jesi, ali sa tom razlikom što ću se ja izvući…
– Ne vjerujem ti…
Eduard se na to nasmija:
– Ha…ha… Postao si malo normalniji. Opet govoriš ijekavski, kao što si govorio cijeli svoj život… A, ako se ja ne vratim za pola sata poslije početka policijskog sata, naredio sam mojima da patrola dođe po mene…
– E bogme sam se i ja obezbjedio… Naredio sam svojima, ako se ne vratim poslije policijskog časa, da počnu granatirati sav grad, a prvo ovu kotu… Taman kada tvoji dođu, počeće granatiranje…
– Blefiraš, kao i uvijek.
– Ne blefiram. Adela, sklonite se u podrum. Oni mogu i ranije početi…
– Možda je budala u pravu. Mada mu ja ne vjerujem. – reče Eduard.
– Bolje je za sve vas da mi vjerujete.
– Ja sam ti vjerovao da imaš dobar brak, a ti si otjerao ženu od sebe!
– A tvoja je pobjegla od tebe!
– Vi niste normalni! – viknuh – Denise, Rebeka, Marija, hajde da ih polako odnesemo u sklonište. Moramo ih previti.
– Ado, – reče Eduard – mene ne moraš micati odavde. Želim samo da vidim ovog izdajicu kako umire.
– Neću ti priuštiti to zadovoljstvo. – odgovori mu Petar.
Stresoh se od jeze. Rebeka otrča u podrum i donese mi džemper. Pogledah u nebo. Pun mjesec je obasjavao sav prostor oko nas. Negdje, odozdo iz grada, oglasiše se psi. Braća su ležala stenjući. Rane su im bile bolne, nisu se mogli dignuti. Svaki pokušaj završavao se bezuspješno; bol u ranama bi ih presjekao, jauknuli bi, činilo se da će se onesvijestiti. S vremena na vrijeme namiještali su tijela u onaj položaj u kojem im se naizgled činilo da ih manje boli.
– Znate li zašto umirete, braćo?
– Ado, nemoj zdravlja ti još i ti… – prostenja Edo, a nadoveza se Pero:
– Jednom se umire, pa neka, nije mi žao.
– Nije ti žao što ostavljaš kćerku – siroče?
– Ona me se ionako odrekla, a i naša majka je, vidim. Ti, kada ćeš me se i ti odreći…? – obrati se na kraju i meni.
– Braća ste mi i ne odričem se ni jednoga.
– Hvala ti sestro na takvoj ljubavi, ali mene ne trebaš voljeti, ako voliš njega. – reče mi Edo.
– Edo, bar si ti uvijek bio razuman i popustljiv.
– Izgleda da to u ratu ne pali, – odvarati mi on – kao ni bezumlje. Eto, ovaj je budala, pa će skončati isto kao i ja. Što si ti uopće došao ovamo? – zapita Petra.
– Donio sam lijek za mamu. – i pri tom izvuče bočicu sa tabletama.
*
Lavež pasa naglo se počeo približavati. Šest pasa se pojavi na putu. Gladni, gledali su u ranjenike. Iz opuštene donje vilice cijedila im se slina. Kezili su se razjapljujući čeljusti. Režali su, lagano kaskajući odozdo, ka nama na ćupriji. Denis zviznu, a naš Garo zalaja i dotrča iz bašte na ćupriju. Čopor je zaista namjeravao da napadne ne samo Edu i Peru (valjda je miris krvi iz njihovih rana probudio prave zvijeri i u njima), nego i sve nas ostale. Garo zareža, pa zalaja, a oni uzvratiše razjarenim lavežom. Nadlajavaše se minut-dva, a onda Garo, vidjevši da od prijetnji nema fajde, prvi navali na jednog psa, dostojnog sebe, koji se činio kao predvodnik čopora. Poklaše se kao da su bijesni. Kao da je to bio znak za Denisa. Pogleda Edinov “škorpion”, vidje da ima metaka u njemu, prebaci na jedinačnu paljbu te opali u zrak. Gladnim zvijerima to nije ništa predstavljalo. Dvojica krenuše na Peru, dvojica na Edu, a jedan na Denisa. Obojica ranjenika zgrčiše se i rukama pokriše glave.
– Pucaj u pse! I ti Marija! – vrisnuh.
Denis prvo pogodi onog što je krenuo na njega. Taj odmah pade. Zatim, dok je Garo dokusurivao onog prvog, Denis je pucao na pse koji su kidisali na Edu. Ubijao ih je staloženo, jednog po jedog. Za to vrijeme Marija je nasumice pucala po psima, ranjavajući ih; oni su bolno zavijali, cvilili. Otac joj dobaci šaržer iz fišeklije. Ja joj pritrčah; izbacih prazan, a ubacih pun šaržer. Marija nastavi da puca. U to dotrča Rebeka vitlajući bakljom. Bijaše to stara brezova metla, kojom se melo dvorište, polivena uljem i zapaljena. Plamtjela je kao kometa. Stade na sred mosta i razmaha se njome. Udarala je pse najjače što je mogla, dok su Denis i Marija i dalje pucali. Košmar se približio kraju, a jedna misao mi zaiskri u svijesti: “Kako se brzo majkina kletva mogla ostvariti!”
– Jesi li sada vidjela kako se lako postaje ubojica, kada te netko napadne, je li seko?! – reče Denis.
Marija potvrdno klimnu Denisu glavom. Četiri psa su ležala mrtva na ćupriji, na putu. Denis ih nogama gurnu sa ćuprije u suhi potok. Ostala dvojica preživjelih bijahu ranjeni pobjegli u grmlje i odatle su i dalje režali, ali sada nemoćno i preplašeno. Rebeka i Marija se sjetiše da donesu dvije deke kojima pokriše ranjenike na ćupriji. Od raspuklih letvi Denis zapali dvije vatre, na oba kraja ćuprije, za slučaj da se psi u svome gnjevu požele ponovo da vrate. Ja pomislih kako smo dobra meta nekom ludaku.
Privučeni vatrama s brda, nešto oko ponoći iz centra dođe patrola gradske policije. Ustvari, tražili su upravo Eduarda, a vatra ih je navela nama. Htjeli su ga voditi u bolnicu, ali on to nije htio.
– Neću ići dok ne vidim kako umire ovaj pas.
– Bolje ti idi, a mene pustite… Rekao sam svojim vukovima da bombarduju ovaj dio grada, da ga preoru, ako se ne pojavim do zore… Poginućeš zajedno sa mnom.
Patrola se vratila nazad. Dugo je Edo gledao brata, a gledao je i Pero njega. Oči su im se bjelasale, siktali su, režali su, lajali su jedan na drugoga. Bože, nikada nisam vidjela kod dva čovjeka toliko čemera i otrova! Gdje je kraj ljudskoj mržnji, može li se ta emocija potrošiti u čovjeku, može li se istopiti ljubavlju, vjerom, ljepotom, milošću, dobrotom???
*
Pred zoru bili smo svi orošeni rosom koja je pala po nama. Nebo je gorjelo od purpura sa istoka. Denis bijaše donio obojici toplu kafu i po cigaretu. Srkali su topli napitak skoro sasvim malaksali. Gledala sam ih kako se kese jedan na drugoga, oko srca mi je od toga bivalo hladno (srce mi se ohladilo, okamenilo?), nisam ga više osjećala. Denis, Marija i Rebeka gledali su šuteći. Ispostavilo se da je Petar ipak blefirao prijeteći bombardiranjem.
Njihovi pogledi skrenuše na put, odakle je sa kapije polako dolazila majka Jasna. Išla je sporo. Stiže na ćupriju, nasloni se na ogradu, pogleda u Petra pa u Eduarda.
– Hairlije moje! Svađate se, bijete se… Lijepo… Pa recite mi, Boga vam, na čijoj je strani pravda? Kćerke mi postadoše udovice, a unučad siroćići… Pametni ste, nema šta! Bijte se i dalje. Denise, Marija, vratite im te pištolje. Umrijet ćete, crknut ćete, dženabeti, izrodi jedni! Deno, Rija, ako ja umrem prije njih, pokopajte ih daleko od mene. Mene uz Sofiju, a njih dvojicu zajedno u jedan grob, neka ime se kosti pomiješaju… Behka, dušo, odvedi me u bašću. Ne mogu ih više gledati. Pogledajte se, gmizavci, valjate se u toj prašini, kao zmije pogane. Umirete za sebe, a umirete bez obitelji… Kako će vas one pamtiti?!
– Mama, volim te…! – zavapi prvi Eduard.
– Majko, volim te… – ponovi i Petar.
– Je li? Da vidim i to: ako me volite, pružite ruku jedan drugome. Hajde, junačine moje, vitezovi, gazije, šehidi!
Eduard, ležeći potrbuške, prvi ispuži ruku i reče:
– Daleko je, ne mogu ga doseći…
– Pa pužite… – reče majka.
Petar sa velikim naporom na laktovima započe da puže prema bratu. Kad vidje da je Petar krenuo prema njemu i Eduard poče da puže prema bratu.
– Hodi, mali braco…
– Evo me, stižem, veliki brate…
– Još malo. Još samo malo. Za mamino srce…
– Za Jasnu… – prostenja Petar.
– I za Bosnu… – reče Eduard.
– Ja vam opraštam, ali ne znam da li će vam narod oprostiti vaše zulume…?
Tad im se ruke spojiše u zagrljaj.
– Stegni mi ruku, ne osjećam je. – reče Eduard.
– Stežem, ali ne osjetim ni ja tvoju ruku. – odgovori Petar.
– …U ovoj čaršiji, kao u cijeloj Bosni, ljudi se oduvijek dijele na raju i papke. – reče Petar.
– Raja se čvrsto, muški rukuje, a papci mlitavo, hinjski… Što misliš što smo sada nas dvojica, kad se ovako rukujemo? – zapita Eduard.
– …Mi smo izgleda burazeru, papanska raja…
Sa istoka se začuše zvuci minobacačkih kanonada.
– To su one moje budale sa brda… Bježite u podrum svi…
– Čujete li ga?? Ostavite nas, mi smo ionako već zijanili glave…
Začu se fijuk i iste seknude po sred ćuprije tresnu granata. Mene detonacija odbaci u potok kraj mrtvog psa i prije nego što ću se onesvijestiti vidjeh dijelove tijela moje braće kako ih kida ekspolozija. Komadi deke, uniformi i mesa poletješe u zrak. Taj utisak sam shvatila tek kasnije, kada sam došla sebi.
Kada se popeh na ćupriju vidjeh da na njoj leže leševi, zapravo ostaci tijela oba moja brata. Ni jedan nije imao ni nogu ni ruku. Geleri se bijehu zabili u njihove trupove i glave. Obojicu prekrih ostacima deke i siđoh ponovo u korito suhog potoka da im tražim noge, ruke i šake, koje sam posljednji put vidjela skupa, kada su ih stegli u stisak, kao da se rukuju, kao da se izmiruju.
Gore, na ćupriju čula sam Denisa kako odvraća majku Jasnu, da ne gleda svoje mrtve sinove. Rebeka reče:
– Nemoj majka, bona, to više nisu oni…
– Hajde da ih pokupimo u jednu deku pa da to odnesemo u dvorište. – reče Denis i poče sakupljati njihove razvaljena tijela.
Primjetih Garu u šikari jarka kako nešto njuši. Priđoh mu i vidjeh da je to nečija ruka. Na uniformi, na nadlaktici vidjeh grb sa ljiljanima i poznadoh da je to Edina desna ruka. Ali šake nije bilo. Svukoh džemper i zamotah ruku u njega pa ju ponesoh gore na ćupriju i stavih na deku. Kada sam ponovo sišla u šikaru, Gare više nije bilo. Marija mi pokaza sa ćuprije mjesto gdje leži druga, Petrova ruka. Bijaše iskidana, a također nije imala svoju šaku. Denis uskoro nađe sve četiri noge. Sada su nedostajale samo još njihove desne pesnice za koje sam pretpostavila da bi mogle biti zajedno, jer u trenutku eksplozije čvrsto su jedan dugom stezali šaku.
Sve četvoro smo prevukli deku na kojima su bili dijelovi njihovih tijela. Išlo je teško, jer je ćuprija bila napukla. Velika rupa od ekspolozije, na sredini ćuprije, rasklimala je dva srednja direka koji su bili nosači ćuprije. Vukli smo polagano, dok se ćuprija ljuljala, škripala prijeteći da propadne pod nama.
Ponovo odlučih sići u potok, ali stigoše Kerim i njegova garda. Denis upravo bijaše našao fišekliju sa punim šaržerom Edinog “škorpiona” i taj šaržer ubacio u pištolj. Kerim sam priđe ćupriji, stade na nju, a ona zaškripa. Zatim polako, pažljivo mimoiđe rupu na ćupriji, držeći se za ogradu i pređe ju, pa dođe do nas u đulistan.
– Sabah hajrula… Šta se ovdje dogodilo? Gdje je Edo?
– Poginuo je… – odgovori mu Marija.
– Kako, u bombardiranju? – nastavi pitati Kerim.
– Šta hoćeš ubojico?! – istupi Jasna pred njega.
– Oho prijo, pa nemoj tako!
– Pitah te – šta hoćeš?!
– Gdje je komandant bosanske vojske, potpukovnik Eduard Josipović? – zapita sada službenim tonom Kerim.
– Evo ga… – odgovorih mu i otkrih deku sa komadima tijela.
– Tko je to još sa njim?
– Tu su oba moja sina.
– Zvone, Haso! – oštro pozva Kerim dvojicu koja su ostala u džipu – Stavite u deku posmrtne ostatke komandanta Josipovića, da ga snesemo dolje. Ado, sahranićemo ga danas popodne, u sedam, kad malo zahladi… Zaslužio je da ga sahranimo, da ga ispratimo kao heroja. On i jeste heroj ovog rata i sin ovog grada.
– On je moj brat kao i Petar. I obojicu ću ja sahraniti. A to je i želja njihove majke.
– Eduard Josipović vojnik je ove zemlje. A vojnici pripadaju državi!
– Da, dok su živi. A kada su mrtvi Kerime – onda pripadaju obitelji! On je vama dao ono što ste od njega tražili. Bar ga mrtvog pustite na miru! – usprotivih se.
– Ti o tome ne odlučuješ. Čak ni ja.
– Ja imam veće pravo na svoju braću, nego ti. Što si ti Edi?
– Ali Eduard je bio naš borac. Moramo mu odati dužno poštovanje, zbog jedinice kojom je komandirao. Ti to ne razumiješ…
– Kerime, ne bihuzuri me, poslije svega… – reče Jasna.
– Izvini, ali moramo postupiti po pravilima… – zatim se okrenu meni – Za Petra me nije briga. On je izdao svoj grad, a i obitelj. On nije zaslužio da bude pokopan….
– Kerime, da li je moj brat izdao obitelj, to nije tvoje da sudiš!
– Dobro, dobro, nećemo više o tome… Vas dvojica ponesite tijelo potpukovnika Josipovića!
– Dalje od tijela mojih dajdži! – viknu Denis, dižući pištolj prema dvojici koji su ušli u dvorište.
– Sine, ti se ne petljaj u ovo. – odgovori mu Kerim – Eduarda treba posmrtno odlikovati. Dat ćemo mu orden za hrabrost!
– Od tebe, njemu više ništa ne treba.
– Borci, izvršite moje naređenje!
– Samo pokušajte, pucat ću! – zaprijeti Denis onoj dvojici.
– Denise, ti ne znaš pucati! – viknu Kerim.
– Možda i ne znam. Ali pogledaj koliko sam pasa noćas pobio. A ako ne znam pucati, onda može biti samo – više mrtvih!
– Haj’te vas dvojica po Edu… – ponovi Kerim vojnicima.
– Samo pokušajte! Kerime, ne šalim se. Pucat ću!
– Sinko, ne igraj se sa tim pištoljem. Može opaliti!
Denis gledajući u Zvoneta i Hasu, opali jedan metak pred Kerimove noge.
– Reci im da ne diraju moje dajdže. Oni su se prije smrti pomirili…
– Pomirili?! Kakva izmišljotina! Nemoj lagati…
– Ne laže. Za tebe je laž sve što se ne poklapa sa tvojim mišljenjem… – rekoh.
– Vojnici, ponesite smjesta našeg borca! – naredi oštro Kerim.
Denis ispali metak pred onu dvojicu, a zatim nanišani na Kerima. Pogledah svoga sina: nije djelovao uzrujano, niti su mu se ruke tresle, niti mu je buknula krv u glavu kao prije, kada se znao naljutiti. Mirno je stajao i držao na nišanu Kerima.
– Pokušajte i ostat ćete i bez drugog vođe! – viknu im Denis.
Zvone i Haso se povukoše nekoliko koraka nazad.
– Bojite se balavca! Kukavice!!
– Pa dođi amidža, dođi, ako se ti ne bojiš! Za mene je katkada mrtav čovjek veća svetinja nego živ…
Kerim se ironično osmijehnu, pa odmahujući rukom okrenu se. Nešto promrmlja sebi u bradu, a naglas reče:
– Momci idemo!
– I da se više nikada nisi vratio ovamo! Nikada!! – doviknu Denis.
– Upamtit ću vam ovo. – reče odlazeći.
– I treba upamtiti! – završih ja.
Kada su otišli, Rebeka reče:
– Hajdemo da kopamo. Treba iskopati dva groba…
– Ne dva – reče Jasna – nego jedan. Zajedno ćemo ih sahraniti.
– Stvarno majka? – iznenadi se Marija – Znači, nisi više ljuta na moga tatu?!
– Jesam. Ljuta sam. Ali obojicu ih volim, kao i tebe i Denisa, oči moje. – reče majka i ode u sklonište da prilegne.
– Mama, moramo pronaći njihove šake kojima su se rukovali prije nego što su umrli…
– To ćemo sutra. – odgovori mi ona ne okrećući se.
– Naći ćemo im ruke. – reče Marija – Sigurno su ostale zajedno u samrtnom grču.
– Mama, što ti misliš, jesu li se dajdže zaista pomirile?
– Želim i vjerujem da jesu…
Kasnije je dolazio Mlađen i tražio da mu predamo tijelo njegovog vojvode Petra Adamovića kako bi ga oni sahranili gore, u Vuk planini. Ne trebam ni reći da ga je Denis otjerao iz đulistana sa još većim bijesom nego Kerima.
Pola dana smo Marija, Denis, Rebeka i ja kopali mojoj braći zajednički grob. Majka je sjedjela na stolici u bašti i šuteći gledala. Prije ukopa zapitah majku:
– Hoćeš li proučiti nešto za njih?
– Ah, njih dvojica nisu vjerovali u Boga, ali ja vjerujem za njih obojicu… Proučiću… – reče majka i ode da uzme abdest kako bimogla moliti, a odlazaći reče – Okućnica nam postade groblje, a sklonište grobnica za nas, žive mrtvace.
Predveče je Marija napisala epitaf za moju braću i pokazala mi ga:

OVDJE SPAVAJU DVA ROĐENA BRATA:
HTJEŠE BITI KATOLIK I PRAVOSLAVAC,
A NE SPOZNAŠE DA SU IM DJEDOVI BILI:
SVI PAGANI, BOGUMILI, PA MUSLIMANI,
SAD SKUPA SANJAJU PROŠLOST BOSNE.

Sljedećeg jutra Denis se popeo na tavan i spustio je seharu koja je mogla pasti na nas. Bila je puna gvožđurije, starih sinija i sahana. U njoj je bila i neka stara sveska, nešto kao knjižica bez korica, čija su slova bila tako izblijedila da sam odlučila da na tom papiru zapišem sve što nam se dogodila od onog oktobarskog nedjeljnog ručka 1991. do danas. Odlučila sam da sitno pišem, između redova, kako ne bih još više oštetila već ionako od vremena izbrisan tekst.